NOVO SELO - povijesni aspekti nastanka

NOVO SELO - nastanak i razvoj (38)

2010-03-31T04:13:00.000-07:00

O POZNATIM NOVOSELJANIMA;
(najpoznatiji, među poznatima)

Nakon višegodišnjeg proučavanja i prikupljanja povijesne građe, te nakon više od dvije godine pisanja o objavljenim i neobjavljenim pojedinostima iz naše bogate povijesti, ''proveo sam'' i sebe i vas, od daleke 1718. godine i prvog spominjanja imena našeg sela (na latinskom jeziku Villa Nouva), - pa sve do početka posljednjeg rata, koji je nemilosrdno ''zagrlio'' i naše Novo Selo.

Kroz prethodnih tridesetsedam nastavaka, imali ste priliku upoznati kronologiju nastanka sela, muke i stradanja, ali i sreću i zadovoljstvo njegovih prvih mještana, koji, u ''daleka doba...'', odlučiše baš tu, na tih 22 - 23 km2, podići naselje, koji će početkom 90-tih godina prošlog stoljeća, postati jedno od najnaprednijih i najrazvijenijih sela Bosanske Posavine ali i šire!
Po principu : pozitivno - negativno, ''upotrebljavajući'' samo dvije boje, bijelu i crnu, pokušao sam oslikati selo, ljude i zbivanja koja su obilježila naših, skoro 300 godina postojanja.

Ali do ovog nastavka, nisam imao prilike detaljnije pisati o novoseljanima koji su svojim djelima, obrazovanjem, pozivom i profesionalnim radom, ''probili'' granice sela i regije i doprinijeli da se o našem selu zna i govori sa poštovanjem i uvažavanjem.

U ovom zadnjem nastavku, želim s ponosom i u znak zahvalnosti, napisati nekoliko riječi upravo o njima: našim doktorima znanosti, liječnicima, našim novoseljanskim svećenicima, o novoseljanima koji zahvaljujući svojoj odanosti prema rodnom kraju, ali i neospornom talentu, napisaše mnoge knjige ili stihove!
Naravno, spomenut ću i sve ostale koji su se izdigli iznad našeg, i inače visokog prosjeka: inženjere, pravnike, ekonomiste, profesore, ili pak uspješne sportaše koji su napravili zavidne karijere.

1. neurokirurg, dr. sci. Anto MATKOVIĆ, (1943.-2001.)

Dr. Anto Matković je rođen 07.11.1943. godine u Novom Selu gdje je završio osnovno obrazovanje. Realnu gimnaziju je završio 1963. godine u Slavonskom Brodu, nakon čega je upisao studij medicine u Zagrebu. Diplomirao je 1969. godine, a nakon obveznog stažiranja, od 1972. godine radi na Središnjem institutu za tumore i slične bolesti, kao specijalizant iz neurokirurgije.

Nakon položenog specijalističkog ispita, od 1977. godine radi kao samostalni operater i istodobno se bavi znanstvenim i stručnim radom.
Boravio je u neurokirurškim centrima Beča, Muenchena i Hanovera, gdje se upoznaje sa eksperimentalnim radom u neurokirurgiji, uz istovremeno ovladavanje tajnama mikrokirurške tehnike u rješavanju fundamentalnih problema liječenja u neurokirurgiji.

U tadašnjoj Jugoslaviji, prvi je uveo Ekstraintrakranijalnu arterijsku anastomozu, kao preventivnu metodu u okluzivnih bolesti moždanih krvnih žila.

1975. godine, na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, započinje postdiplomski studij iz područja Neurokirurških znanosti, a magistarski rad je obranio 1977. godine.

Doktorirao je 1980. godine!

Tijekom svog plodnog rada, dr. Anto Matković je napisao i objavio više desetaka znanstvenih i stručnih radova, između ostalog i udžbenik iz neurokirurgije za studente medicine.
Uz članstvo u domaćim stručnim institucijama, bio je i član Svjetske i Europske asocijacije neurokirurga.

dr. Matković je jedan od utemeljitelja HDZ 1989. godine, a početkom Domovinskog rata, kao ravnatelj Nove bolnice (bivše Vojne bolnice), stavlja se na raspolaganje mnogim stradalnicima, a zahvaljujući svojim mnogim svjetskim vezama, osigurava nedostajuće lijekove i raznu sanitetsku opremu.
Prema citatu iz članka dr. Ranka Broza, objavljenog u 356. broju, u Informativno-tjednom prilogu za iseljenike, od 15.10.2001. godine, prava je slika dr. Matkovića:

''... Malo je tko kao dr. A.Matković toliko volio svoju domovinu, za nju se borio i nju nosio u srcu i svojim britkim jezikom, poput kirurškog noža, rezao tumore na duhovnim, političkim, gospodarskim i moralnim bolestima ovoga naroda.''

Umro je iznenada, 28.09.2001. godine u Zagrebu, gdje je i sahranjen.

(dole lijevo, faksimil pozivnice sa promocije nove knjige iz 2004.godine)

08. 11. 2004. godine, u Slavonskom Brodu, Nakladni zavod Matice Hrvatske, predstavio je knjigu dr. Matkovića pod nazivom: Tajna spoznajnog kruga (život - svijet - mozak).
Ta knjiga je iznenadila mnoge njegove kolege iz struke, ali i prijatelje.

Prvi dio knjige sadržava njegovu neobjavljenu znanstvenu raspravu koja se zove ''Tajna spoznajnog kruga'', ukrašena ''stručnošću i dubinom razmišljanja'', kako je napisao prof. Z.Tomčić 2005. godine u ''Pismu prijatelju u Plave planine'', posvećenog prijatelju dr. Anti Matkoviću.

Osim niza filozofskih rasprava, u knjizi su i zapisi o demografskoj slici Hrvatske, sjećanja na Posavinu, i ''Novi bleiburški sindrom'', o teritorijalnom rastrojstvu naroda...

Imao je on smisla i za poeziju, a svoje stihove je često recitirao prijateljima.
Evo nekoliko stihova našeg, dr. Ante:

Kosibaša kosu oštri,
lužar pjeva pokraj groba;
crna zemljo, teška zemljo...

Opet se vraćam u močvare,
a nigdje nema Jeremije
grom i pakao,
gdje li je skapao....

Na rođene njive pao je zločin gluh
tog ljetnog dana.
Ima jedna nada, jedna pusta želja:

U Tebi nedosnivana
U Tebi ženo, u Tebi zemljo
Onkraj nebosklona...

2. prof.dr. Luka ĐAKOVIĆ, (1929 - 1986)

Luka Đaković, sin Ivana, rođen je 1929. godine u Novom Selu, od oca Ivana i majke Marije, rođene Dujmić.
Osnovnu školu je završio u rodnom Novom Selu, a gimnaziju u Derventi. Po završetku srednjeg obrazovanja, Luka se upisao na studij filozofije pri Filozofskom fakultetu u Sarajevu, koji je uspješno završio. Nakon političke karijere u općini Bosanski Brod, po povratku u Sarajevo, na istom fakultetu će nastaviti sa znanstvenim radom, ali i kao profesor mnogim generacijama, gdje ostaje sve do svoje smrti 1986. godine.

Dr. Luka Đaković je ostao upamćen kao prvi novoseljanin koji je obnašao važne općinske i političke dužnosti u tadašnjem socijalističkom sustavu.
1958. godine, kao tadašnji predsjednik Skupštine općine Bosanski Brod, a nešto ranije i kao predsjednik OK SK-a Bosanski Brod, izborio je svoje mjesto u novoseljanskoj povijesti, jer je, zahvaljujući njegovom zalaganju, Novo Selo postalo prvo selo u općini Bosanski Brod, koje je dobilo električnu niskonaponsku mrežu.
Po završetku političkih mandata u tadašnjoj općini Bosanski Brod, Luka se vraća u Sarajevo, gdje obnaša dužnost Predsjednika kabineta, Džemala Bijedića - tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SR BiH.

Svo to vrijeme, dr. Luka Đaković se bavio znanstveno-istraživačkim radom, što je rezultiralo izdavanjem više znastvenih rasprava, objavljenih brošura i stručnih članaka u tadašnjim znanstvenim časopisima, uglavnom na temu: društvene i političke organizacije u društvu.

(faksimil naslovnice knjige, dr. L.Đakovića - Političke organizacije bosanskohercegovačkih Hrvata - katolika)

Kao kruna njegovog znastvenog rada, smatra se znastvena studija, knjiga - ''Političke organizacije BiH Hrvata katolika'', objavljena, neposredno pred njegovu smrt - 1985. godine
u Sarajevu.

Dr. Luka Đaković, je umro 1986. godine u Sarajevu, a sahranjen je na mjesnom groblju u rodnom Novom Selu.

3. liječnik spec. pedijatar, Luka ĐAKOVIĆ, sin Jerkana, rođen 1934. godine u Novom Selu, gdje je završio osnovnu školu.

Nakon završene gimnazije, Luka se upisuje na Zagrebačko sveučilište, na Medecinski fakultet koji završava prije roka, a nakon stažiranja kraće vrijeme radi u bosanskobrodskom Domu zdravlja.

Kao završeni liječnik stažist, odlučuje se za specijalistički studij pedijatrije, nakon čega se zapošljava u Bihaću, gdje ostaje živjeti i raditi, sve do kraja posljednjeg rata. Rat ga je zatekao na mjestu ravnatelja Odjela pedijatrije u bihaćkoj bolnici.

Nakon rata, preselio se sa obitelji u Zagreb.

4. stomatolog, Ivo ODOBAŠIĆ, sin Nike, rođen 1947. godine u Novom Selu, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Slavonskom Brodu, nakon čega se upisuje na studij stomatologije pri Medicinskom fakultetu u Osijeku.

Do 1992. godine, je radio i živio u Bosanskom Brodu.

Sada živi u Slavonskom Brodu.

Naši novoseljanski svećenici;

''za bosanske Hrvate katolike, svećenstvo je oduvijek najveća čast...'' (vlč. Vukoja u romanu Hrvat žive vatre)

Novo Selo, kao rijetko koja župa naše nadbiskupije!

1. vlč. Juraj - Đura MAJETIĆ, (1884 - 1964)

Rođen je 03.04.1884. godine u Novom Selu, u mnogobrojnoj doseljeničkoj obitelji Majetić iz Gorskog Kotara, koja je krajem 19. st. našla dovoljno razloga da se nastani u Novom Selu.

Po završetku osnovne škole, mladi Juraj se opredjeljuje za poziv svećenika, što je podrazumijevalo daljnje školovanje, daleko od roditelja i rodnog mjesta.

Zaređen je u Sarajevu, 29.06.1907. godine, a do njegovog dolaska u rodno Novo Selo, biva imenovan upraviteljem župe Korićani od 1908-1910. godine, i napokon, kako je sam za života isticao: bio je župnik u Otočaku, te prvi župnik u tek utemeljenoj novoseljanskoj župi, Presvetog Srca Isusova.

Zaslužan je za podizanje i ''rast'' naše župe koju je vodio od 1911. do svog umirovljenja - 1956. godine.

Svoju Zlatnu misu je upriličio također u rodnom Novom Selu, 1957. godine. Umro je 29.02.1964. godine u župnoj kući u Novom Selu, a pokopan je 01.03.1964. godine na mjesnom groblju.

Grobno mjesto mu krasi skromna nadgrobna ploča sa stihovima Isidora Poljaka:

''U seocu Bog zna kojem
proživjet ću svoje dane,
pa će tako hrljit vrijeme
i proći će moji dani.
U zemlju ću hladnu leći
gdje i moji sirotani.''

Vlč. Đura Majetić će ostati zapamćen kao župni upravitelj koji je podizao i gradio župnu zajednicu kroz punih 45 godina svećeničkog staža u zaista turbulentnim vremenima.

Sa svojim župljanima je prošao dva svjetska rata, i više državnih zajednica, različitih po ustrojstvu i ideologiji: kapitalizam i ''višestranačje'' stare Jugoslavije, avanturu sa režimom NDH i socijalizam, jednopartijski sustav nove Jugoslavije od 1945. godine. Smjenjivali su se režimi i njihovi represivni aparati, ali vlč. Majetić je mudro ''plovio'' i podizao svoju malenu župu. Gradio je crkvu, školu, vodio društveni i kulturni život sela, pomagao sirotinji na sve moguće načine, ali i bio veliki kritičar svega što nije koristilo selu i župi.

Svoja viđenja i zapažanja, toga, nadasve mukotrpnog ali ipak uspješnog puta, zapisivao je u župnoj Spomenici, kao svojevrsnoj kronologiji Novog Sela i župe.

Pišući, ali uvijek biranim riječima i nezamjerajući se vlasti ma kako se ona zvala, ostavio je vrijednu povijesnu građu koja do danas nije objavljena, nego je, kao i na ovom mjestu, korištena parcijalno i prema zanimanju pojedinih korisnika. Spomenica se danas čuva u župnom uredu u Novom Selu i predstavlja neiscrpan izvor saznavanja i razumijevanja naše prošlosti za posljednjih sto godina.
(faksimil naslovnice SPOMENICE, vlč. J.Majetića)

(faksimil zadnje stranice Spomenice, pisane rukom vlč. Majetića)

2. vlč. Stjepan - Štefo FONTANA, (1921 - 1972)

Štefo je rođen 07.05.1921. godine u tadašnjem Otočku (Novom Selu). Nakon gimnazije koju je pohađao u Travniku od 1932-1940. godine, odlazi u Sarajevo, gdje nakon pohađanja bogoslovije, biva zaređen 29.06.1944. godine.

Prema zapisima vlč. Bože Vukoje, iz romana ''Hrvat žive vatre'' ...''mlada misa je organizirana u rodnom Novom Selu 16.07.1944. godine, na blagdan Gospe od Karmela. Lijepo ljetno vrijeme je omogućilo da se veliko mladomisničko slavlje održi u kapeli na prostranom seoskom groblju, a na svečanom ručku u dvorištu Stjepanovih roditelja, okupilo se mnoštvo uzvanika. Izmjenjivale su se zdravice, jer je za bosanske Hrvate - katolike, svećenstvo uvijek bilo - najveća moguća čast''. (vlč. Štefo je sa citiranim autorom, 1945. godine bio učesnik križnog puta.)

Štefo je od 01.12.1945. godine kapelan u Derventi, a od 01.10.1947. godine, zbog teških poratnih godina, preuzima tri kupreške župe: Otinovec, Suho Polje i Rastičevo, gdje boravi do 12.11.1948. godine, kada biva dekretiran za preuzimanje župe Zavidovići. 04.10.1953. godine preuzima župu Odžak u B.Posavini gdje ostaje do svoga umirovljenja u rujnu 1970. godine.

U poodmaklom stadiju dijabetesa, kratko boravi u Zagrebu, a zatim, smrtno bolestan, vraća se u Novo Selo, gdje je u svojoj 51 godini života, dana 17.02.1972. godine preminuo. Prema pisanju vlč. Vukoje, njegov sprovod u prisustvu 87 svećenika i oko 3000 vjernika, predvodio je osobno Vrhbosanski nadbiskup F.Čekada sa pomoćnim biskupom dr. Tomislavom Jablanovićem.

3. vlč. Petar VIDOVIĆ, kanonik (1922 - 1984)

Rođen je 13.06.1922. godine u Novom Selu. Nakon osnovne škole, pohađa i završava gimnaziju u Slavonskom Brodu, da bi studije teologije započeo u Sarajevu 1941. godine.

Zbog ratnih prilika, školovanje završava u Đakovu, gdje je i zaređen 14.07.1946. godine.

Teologiju je diplomirao u Zagrebu 1959. godine.

Od 1946-1948. godine, upravitelj je župe Zavidovići, a jedno vrijeme službuje kao kapelan u Derventi.

Od 1951. godine preuzima upravljanje župe Prozor i tu ostaje sve do 1961. godine. U međuvremenu, 19.09.1958. godine imenovan je dekanom Ramskog dekanata, a nakon službovanja u Prozoru, postaje župnikom katedralne župe Presvetog Srca Isusova u Sarajevu i tu ostaje od 1961-1967. godine.

1966. godine, vlč. Petar Vidović je imenovan kanonikom a godinu dana poslije, župnikom u Novom Sarajevu gdje boravi od 1967-1972. godine.

29.01.1972. godine, imenovan je dekanom Sarajevskog dekanata, a iste godine dolazi u Ordinarijat i postaje Voditelj nadbiskupske kancelarije gdje ostaje sve do 1982. godine.

Posebnu dužnost Ravnatelja ženidbenog crkvenog suda, vrši do svoje smrti.

Umro je u 63 godini života, 04.10.1984. godine u Sarajevu, a sahranjen je u svečanu grobnicu na groblju Bare u Sarajevu.

Spomen ploča, za preč. Petra Vidovića, postavljena je u znak sjećanja i u mjesnom groblju u Novom Selu, uz spomenik njegovih roditelja.

4. vlč. Miro AGOSTINI,

vlč. Miro je rođen 07.03.1938. godine u Novom Selu, u predvečerje II svjetskog rata.
Sin je Feliksa i Terezije r. Fontana iz Novog Sela kod Bosanskog Broda.

Osnovno obrazovanje je završio u novoseljanskoj osnovnoj školi, a srednju naobrazbu stiče u Bosanskom Brodu i Zagrebu.

Teologiju je potom nastavio pohađati i uspješno završiti u Đakovu, gdje je i zaređen 29.06.1962. godine.
U svom radnom vijeku ostat će zapamćen kao župnik župe sv. Mihovila Arkanđela u Donjim Kolibama, za čije podizanmje i osamostaljenje je uveliko zaslužan.
Danas još službuje u Gradačcu.

5. mr. Božo ODOBAŠIĆ,

Mr. Božo Odobašić, danas profesor na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji - rođen je 08.07.1942. godine u Novom Selu, gdje je završio osnovnu školu.

Nakon toga, odlazi u Nadbiskupijsku gimnaziju u Zagreb, gdje 1962. godine uspješno maturira. Studij teologije nastavlja u Đakovu sve do 1969. godine.
Za svećenika je zaređen 29.06.1968. godine, a Mladu misu je slavio 04.08.1968. godine u rodnom - Novom Selu.

Dvije godine je obnašao dužnost kapelana u župi Radunice kod Maglaja, a četiri godine je osobni tajnik nadbiskupa dr. Smiljana Čekade i bilježnik nadbiskupske kancelarije.
Uz mnoge dužnosti, treba spomenuti da je od 1970-1974. bio rektor crkve Kraljice sv. krunice na Banjskom Brijegu u Sarajevu, te od 1972-1973. dušebrižnik u župi Pale.

1974. godine odlazi na postdiplomski studij u Rim, na Papinsko sveučilište, gdje studira biblijske znanosti. Licencijat iz biblijske teologije, postiže na Angelicumu 1976. godine.
1979/80. diplomirao je arhivistiku u Rimu, a 1987/88 godine pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu završava doktorantski ciklus predavanja, a nakon položenih ispita ''prijavio prikaz'' i dobio odobrenje za doktorsku tezu - ''Teologija saveza u knjizi proroka Deuteroizajie''.

Od 1972. do 1974. godine, uređuje novoobnovljeni časopis ''Vrhbosna'', a kasnije, sve do danas, piše u teološkim časopisima, i sudjeluje na znanstvenim seminarima u nas, ali i u inozemstvu.

Mr. Božo Odobašić, stalni je profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta, a još od 1980. godine predaje: Opći uvod u Sv.Pismo, Hebrejski jezik, Biblijsku arheologiju, Teologiju Starog zavjeta, te Posebni uvod i egzegezu Sv. pisma Starog zavjeta. Osim u Sarajevu, predavao je u Mostaru na Teološkom institutu, te u Zadru, na Katehetskoj školi - 1995/96. godine.

Treba spomenuti, da je mr. Božo Odobašić, u više navrata obnašao dužnost tajnika Prezbiterijalnog vijeća Vrhbosanske nadbiskupije, a u vremenu od 1999. do 2004. godine bio je pročelnik Vijeća za redovništvo.

6. vlč. Josip - Jozo ČABRAJA;

Vlč. Jozo Čabraja je rođen, 13.04.1945. godine u Novom Selu. Osnovnu školu je završio u Novom Selu i Bosanskom Brodu, a 1960. godine odlazi u sjemenište, odnosno klasičnu gimnaziju u Zagreb gdje, 1964. godine uspješno maturira.

Nakon toga, upisuje se u Đakovo, na Višu teološku školu, koju već nakon prvog semestra biva primoran prekinuti zbog odsluženja vojnog roka.
Po povratku, studij nastavlja sve do veljače 1970. godine, kada ponovno biva primoran pauzirati, jer je proglašen buntovnikom. Studij će nastaviti tek u jesen, ali u Eichsttatu u Bavarskoj, koji će uspješno završiti u ljeto 1972. godine.

Za svećenika je zaređen 29.06.1972. godine u sarajevskoj prvostolnici ''po rukama nadbiskupa dr. Smiljana Čekade'', a Mladu misu je slavio 13.08.1972. godine u rodnom Novom Selu.

U jesen 1972. godine, dekretom je upućen na dužnost kapelana u Novo Sarajevo, kod svog novoseljanina - preč. Petra Vidovića. Tu je ostao do kraja 1974. godine, kada po dekretu Biskupske konferencije Jugoslavije, odlazi za hrvatskog dušobrižnika u Njemačku u pokrajinu Schlesswig-Holstein, a od 01.08.1982. godine prelazi u Ulm (Njemačka). Tamo se susreće sa neslaganjem sa personalnim nadređenim, ali i biva, prema osobnom kazivanju, izložen stalnim pritiscima i maltretiranjima od tadašnje UDB-e.

Zbog stalnih pokušaja vrbovanja od strane tadašnjeg režima, te stalnog oduzimanja putovnice pri svakom posjetu rodnom selu, u svibnju 1986. godine prelazi u njemačku pastvu i preuzima župu sv. Ante u Haushamu u južnoj Bavarskoj. Na tom mjestu djeluje, skoro 24 godine, i ove godine očekuje zasluženu mirovinu.

Vlč. Jozo je uvijek u srcu nosio svoje Novo Selo, i koristio je svaku priliku posjetiti grob svoje majke i cijelo selo. Tako je bilo i 22.08.1998. godine, kada smo zajedno, vjerojatno prvi puta nakon 1992. godine, pod pratnjom UNPROF-ora posjetili naše Novo Selo, o čemu mi je, pun emocija, kasnije pisao;

''.... Bože moj kako je kiša padala. Sve do Židića. A tu prestade kiša i zasja sunce... Skrenuvši sa glavne prometnice... prema crkvi, počeše ljudi i žene govoriti: to je kuća ovoga, onoga. Ja ništa ne prepoznadoh, sve zaraslo u trnje i ostruge, porušeno i pusto...
... Kad sam to vidio potekoše suze iz očiju, koje nemogoh zaustaviti... I meni pripade čast, kao sinu Novog Sela, na tom svetom tlu porušene crkve presvetog Srca Isusova slaviti svetu misu... Cijelu misu suze nisu stale...Ali sam ipak smogao snage reći ...da pod okriljem Srca Isusova i majke Marije, učimo poštivanje ljudskog bića. Mržnja ruši i ubija. Ona ne gradi...''

7. vlč. Nikola - Nikica ČABRAJA;

Nikola je rođen 05.08.1950. godine u Novom Selu, od oca Andrije i majke Kaje, rođene Bilić. Još u ranim godinama je prepoznao svećenički poziv, tako da nije bio u dilemi: - gdje nakon osnovne škole! Osnovnu školu je završio u Novom Selu, a srednju školu na klasičnoj gimnaziji Paulinum u Subotici.

Studij teologiju je nastavio 1969. godine u Sarajevu. Predavanja je obavljao u ''denacionaliziranoj'' (ponovno otkupljenoj) zgradi Visoke teološke škole, koja je 1945. godine nacionalizirana od strane tadašnje vlasti.
Studij završava 1975. godine, a za svećenika se zaređuje u sarajevskoj katedrali Srca Isusova, ''po rukama'' nadbiskupa Smiljana Čekade.

Nakon zaređenja, vlč. Nikola se vratio u svoje rodno Novo Selo, gdje je 17. kolovoza 1975. godine organizirano, veliko i svečano slavlje u čast njegove Mlade mise. Ostaje u Sarajevu, u Nadbiskupiji do 1978. godine, radeći u nadbiskupskoj kancelariji i vršeći istovremeno dužnost pomoćnika profesoru glazbe u bogosloviji.
Početkom 1978. godine biva postavljen za župnog vikara u selu Garevac kod Modriče, gdje ostaje do 15.08.1978. godine.

Još dok je bio u Garevcu, saopćava iznenađenom nadbiskupu Marku Jozinoviću, da želi poći u hrvatsku pastvu. (Prema nadbiskupu Jozinoviću, Nikola je bio predviđen za odlazak na studij glazbe u Rim).

Nakon toga, kardinal Kuharić ga imenuje hrvatskim svećenikom u Perthu u Zapadnoj Australiji, gdje 09.03.1979. godine preuzima pastoralnu brigu za iseljene Hrvate - katolike, od kada u crkvi sv. Ane u North Fremantlu stalno okuplja svoje vjernike. U Australiji, čini to već 31 godinu, ali duboko se nada i vjeruje u svoje Novo Selo, koje nikada nije zaboravio i koje redovito posjećuje, da će mu ono biti i ''zadnja destinacija vječnog počinka''. (iz njegovog pisanog priloga za prikaz ovog profila).

8. vlč. Andrija ĐAKOVIĆ;

Rođen je 1952. godine u Novom Selu, u dobrostojećoj obitelji, željezničara Ante Đakovića.
Kao i svi mladi novoseljani, osmogodišnju osnovnu školu je završio 1967. godine u Novom Selu, a za nastavak daljnjeg školovanja, motiv i uzor pronalazi u ujaku, preč. Petru Vidoviću.

Srednju, klasičnu teološku gimnaziju završava u Subotici, a studij Teologije okončava 1978. godine.

Za svećenika je zaređen 1978. godine, a potom, u svom rodnom Novom Selu, 09.07.1978. godine, slavit će svečanu Mladu misu, kojoj je nazočilo mnoštvo mještana i vjernika iz susjednih sela. Svečani ručak je upriličen kod Andrijine roditeljske kuće, uz glavni put, tik do našeg groblja. Pamti se mnoštvo automobila i svijeta, koji je prosto blokirao promet!

Jedno vrijeme je službovao u Subotici (SR Jugoslavija) a od 1991. godine preuzima ''mladu'' župu Budainka u slavonskobrodskom dekanatu, u čijem sastavu se nalazi devet župnih zajednica Slavonskog Broda.

Trenutno obnaša dužnost dekana brodskog dekanata.

Vjernici njegove sadašnje župe, nestrpljivo očekuju useljenje u novu crkvu, koja je izgrađena za njegova upravljanja župom Srca Marijina u naselju Budainka u Slavonskom Brodu.

9. vlč. Željko Odobašić, Joze, rođen 1959. godine, nalazi se na pastoralnom radu u Austriji, i jedan je od zadnjih zaređenih novoseljana, čija je svečana Mlada misa slavljena u Novom Selu.

Osim njega, svećenički poziv su odabrali, i sinovi naših mještana koji su živjeli u nekim novim odredištima: sin Vere Žilić, koja živi u Varaždinu - Stjepan ZADRAVEC, trenutno u HKM Koblenz, Njemačka, te sin Ive Pranjića koji je živio u Poreču prije rata - Luka PRANJIĆ.

Novoseljani, ljudi od pera i smisla za pisanje;

Uz ranije spomenute dr.sci. A. Matkovića i dr. L. Đakovića (Ivanovog), koji su se bavili znastvenim i stručnim pisanjem, te vlč. J.Majetića koji je pisao svojevrsnu kronologiju župe, ime našeg sela, perom i riječju, pronijeli su: Đuro Bilić, Nikola-Nidžo Blažević i Emica Stanić, udana Rubil.
Bavili su se raznim temama: poviješću opisujući nastanak i život sela, osobnim doživljajima i iskustvima, o ljepotama sela i rijeke Ukrine ...

1. Đuro BILIĆ, Jakova

Đuro je rođen, 23.01.1923. godine u Novom Selu, od oca Jakova Bilića i majke Anice, rođene Ivušić.

Kako je u predgovoru njegove prve knjige, ''Novoselska kronika'', napisao prof. dr. Ivan Antunac-Čičan, on je po zanimanju: ...''i kovač i bravar, a i pušku je znao napraviti. A bio je i tvorničar, barem koliko se to moglo biti u minulom vremenu jednoumlja...''

Uz sve to, Đuro je bio temeljiti istraživač i propitivač povijesti i života, i sela i svog osobnog, i uz sve to - nadareni, tečni pisac pripovjedač!

Jedan je od rijetkih, još uvijek živih novoseljanskih antifašista, učesnik NOB, ali nakon čuvene rezolucije IB, i ''stanovnik'' Golog otoka.
Osjetivši hajku koju je tadašnja tajna policija provodila protiv Bilića, Đuro se preselio u Osijek, gdje 28.04.1950. godine, kao nepodoban kadar, (Rezolucija IB-a), biva uhapšen i sproveden na Goli otok.

Sve strahote i okrutnost tadašnjeg režima upoznaje u kazamatima Osječke kule i Golog otoka. Nakon izdržanih neizrečenih kazni, odlučuje se posvetiti sebi i svojoj obitelji, istražujući uporno povijest sela i genealogiju Bilića.

Naslovnica ''Novoselske kronike - kako se živjelo i umiralo na ušću Ukrine u Savu'' , izdane 1996. godine u kojoj je opisao povijest postanka i razvoja sela do 1945. godine.

Naslovnica knjige ''Goli otok i Dabravine'', objavljene 1998. godine, u kojoj je slikovito opisao svoj život u vrijeme progona od strane režima i KPJ, te izdržavanje kazne u tadašnjim kazamatima - logorima jugoslavenskom socijalizma!

Naslovnica knjige BILIĆI I, (ima i II), u kojoj je prikupio vrijednu etnografsku građu za povijest, etnologiju i genealogiju, kao rezultat istraživanja proijekla Bilića. Knjiga u dva dijela, objavljena je 2000. godine.

Na kraju, treba spomenuti da je Đuro Bilić, prvi i jedini novoseljanin koji je istražio i prikupio vrijednu povijesnu građu o nastanku i razvoju Novog Sela, pretočio to u Novoselsku kroniku, i ostavio mlađim naraštajima na korištenje.

U Zagrebu, u poodmakloj životnoj dobi, Đuro i dalje neumorno istražuje i piše.

2. Nikola - Nidžo BLAŽEVIĆ;

Jedan od prvih novoseljana koji se prihvatio pera i biranim riječima opisao život svoje generacije u Novom Selu na obali rijeke Ukrine, rođen je 1940. godine u Novom Selu, od oca Jakova i majke Pere.

Osnovnu školu je završio u rodnom Novom Selu, a nakon završene gimnazije zaposlio se u bosanskobrodskoj Rafineriji nafte.

Zahvaljujući britkom jeziku i lijepom izražavanju, ubrzo postaje novinar - suradnik u tamošnjem tvorničkom listu.

Živeći u Novom Selu, provodeći dane u društvu svojih prijatelja i uživajući u ljepotama prirode i rijeke Ukrine, zajedničke doživljaje i provode, biranim riječima, punim prekrasnih opisa suncem okupane Ukrine i njene desne obale, piše svoj jedini prozni uradak pod nazivom: ''Ovovremeni zapisi sa obala Ukrine'' koji je objavljen, daleke 1968. godine.

Bila je to prva knjiga jednog novoseljanina o Novom Selu!

U predvečerje Hrvatskog proljeća, 1970. godine, emigrira u Austriju, gdje i danas živi.

3. Emica Rubil, rođena STANIĆ;

Pripadnik je mlađe generacije naših sugrađana. Rođena je 1959. godine u Novom Selu, gdje je živjela do rata 1992. godine.

Sa izrazitim smislom za lijepo poetsko i prozno izražavanje, od uvijek je pisala, ali prvu poznatu zbirku proznih zapisa, pretočenih u knjigu, objavila je tek 1998. godine, pod nazivom ''Darovi pakla''.

Darovi pakla su prozni zapisi određeni autoričinim ispovjednim i dokumentarinm načinom predočavanja. Prepoznatljivost ispovjedne razine se vidi u njenim intimnim zapisima i razmišljanjima o sudbonosnim, predratnim, ratnim i prognaničkim događanjima, dok se dokumentarnost ogleda kroz konkretne, autentične i precizne opise situacija i datiranjem. (I.Matičević)

Povezujući činjenice sa intimnim razmišljanjima, Emica je postigla uvjerljivost svojih ''prikaza'' tih teških dana.

Svojim uspješnim uradkom, svrstala se u red novoseljana ''od riječi i pera''!

Na kraju ovog dijela prikaza ''poznatih'' novoseljana, obveza mi je, uz već opisane, poimenično spomenuti i one naše mještane koji su do početka devedesetih godina prošlog stoljeća, svojim dužnostima, obrazovanjem ili zvanjem, prešli prag prosječnosti i stekli neosporni autoritet u svojoj sredini ili struci:

1. Vinko Fontana, dugogodišnji direktor Rafinerije nafte i Jugoslavenskog naftovoda,

2. Marko Bilić, dipl.pravnik - odvjetnik,

3. Anto Kulaš, dipl. prof. pedagogije (Filozofski fakultet),

4. Andrija Đaković - Šaula, dipl.inž.strojarstva,

5. Stipo Matković (Ante), dipl.inž. strojarstva,

6. Ivo Pranjić (Luke), dipl.pravnik - odvjetnik,

7. Ivanka Čabraja, udana Daidžić, dipl.ekonomist,

8. Zoran Židić, dipl.pravnik,

9. Jakov Vidović (Josipa), dipl.inž.građevinarstva,

10.Željko Kovačević (Ante), dipl.inž.strojarstva,

11.Ankica Matković (Peje), dipl.ekonomist,

12.Milenko Bilić, inženjer,

13.Josip Đaković - Pepo, inženjer,

14.Jozo Mijić (Karla), inženjer,

15.Marko Čabraja, upravni pravnik,

16.Vlado Rubil (Tome), profesor,

17.Ilija Matković (Ante), profesor,

18.Zdenko Jokić, profesor,

19.Velimir Blažević, profesor,

20.Marijan Pranjić, profesor,

21.Robert Čabraja, profesor,

22.Slavko Pranjić, dipl.pravnik,

23.Anto Aračić, komercijalist,

24.Josip Kovačević (Ilije), komercijalist,

25.Mijo Bilić (Ilije), inženjer prometa,

26.Gordana Židić, socijalni radnik,

.... i mnogi naši nastavnici, učitelji ili visokokvalificirani kadrovi.

(niti jedno ime nije izostavljeno namjerno, a sve dopune ili ispravke, u duhu koncepta ovog članka - prihvaćam; admin.)

Novoseljanski uspješni sportisti;

- nogomet:

Franjo BILIĆ, (1947.- 2008.)

Nakon osnovne i srednje škole, posvetio se profesionalnom nogometu.

Ponikao je u NK Ukrina, a 1965. godine, na poziv splitskog prvoligaša, odlazi u NK Hajduk Split, kojeg tada vodi trener Dušan Nenković.

Sa istim trenerom, seli se u redove tadašnjeg - FK Radnički iz Kragujevca, koji je također član prve savezne nogometne lige.

Uspješnu nogometnu karijeru je nastavio i završio u tadašnjem drugoligašu - Radničkom iz Sombora.

Umro je u Somboru 2008. godine, gdje je i sahranjen.

Ilija ARAČIĆ;

Sin poznatog novoseljanskog nogometaša Ante-Areta, rođen je 1970. godine u Slavonskom Brodu.

Prve nogometne korake napravio je u pionirima NK Ukrine, a sa 15 godina nastupa za juniorsku ekipu.

Nakon kraćeg igranja u seniorskoj konkurenciji, 1987. godine odlazi u republički ligaš BiH, NK Polet iz Bosanskog Broda gdje uspješno nastupa do početka rata.

Ratni vihor će ga odvesti u Belgiju, odakle dolazi u Hrvatsku i potpisuje profi ugovor sa NK Rijekom, gdje definitivno potvrđuje svoj neosporni talent.

Dobre igre u HNL bile su preporuka za potpisivanje ugovora sa njemačkim drugoligašem Chemnitzerom, a kasnije i sa TSB Berlin, odakle prelazi u redove bundesligaša - berlinske Herte.

Nakon dvije godine uspješnih nastupa, prelazi u redove bundesligaša Arminia iz Bielefelda, gdje nakon teže povrede koljena prekida profesionalnu nogometnu karijeru.

Danas, živi i radi u Njemačkoj.

- b o k s;

Drago MIJIĆ (Tome);

Rođen je 10.04.1963. godine u Slavonskom Brodu.

Osmogodišnju školu završio je u rodnom Novom Selu, a srednju strukovnu školu u ŠC ''F.Pavlik'' u Bosanskom Brodu.

Uz dosta novoseljanskih mladića, ljubitelja boksa, pristupa BK Radnički iz Slavonskog Broda, gdje marljivo trenira pod budnim okom trenera A.Debelića.

U karijeri je bio 6 puta prvak Hrvatske u svojoj kategoriji, a na Svjetskoj vojnoj olimpijadi okitio se brončanom medaljom.

Od 1996. - 2008. godine, obavlja dužnost trenera boksačke reprezentacije Hrvatske, sa kojom je nastupio na dvije olimpijade: 2004. u Ateni, i 2008. u Pekingu!

Nakon ukupno ostvarenih sportskih rezultata, kroz aktivno nastupanje za klub i reprezentaciju, te ostvarenih trenerskih uspjeha, može se reći da je Drago Mijić, najuspješniji novoseljanski sportaš u povijesti Novog Sela.
Danas živi u Slavonskom Brodu.

- r u k o m e t;

Drago RUBIL (Karla);

Drago je rođen 1959. godine u Novom Selu. Iako su njegovi vršnjaci trčali na ''žilićki'', on se rano opredjelio za rukomet, koji se u Novom Selu, tek zahuktavao!

Karijeru je započeo u RK Ukrina, tadašnjem regionalnom ligašu.

Kao izrazito talentiran mladi rukometaš, 1978. godine pristupa RK Slavonija DI, drugoligašu iz Slavonskog Broda.

Nedugo zatim, prelazi u drugoligašku ekipu RK Brod, iz Bosanskog Broda.

Zahvaljujući dobrim nastupima, dobiva poziv iz tadašnjeg uglednog prvoligaša, RK Krivaja - Zavidovići, kojeg trenira i vodi, bivši reprezentativni golman - Vlado Lozert, otac danas poznatijeg Venia Lozerta. U toj ekipi, uz 5 tadašnjih reprezentativaca, Drago igrački sazrijeva, i 1988. godine prelazi u redove švicarskog prvoligaša RTV Basel.

Tu ima sreću raditi sa trenerom, našim brođaninom Halidom Demirovićem, i nakon dvije godine, 1990. prelazi u redove drugoligaša TV Kleinbasela, gdje kao igrač i trener ostaje punih 8 godina.

Drago sa obitelji, danas živi u Švicarskoj.

- Savezni nogometni suci;

Novo Selo je kroz dugogodišnju sportsku povijest imalo dosta uspješnih sportista, a sa posebnim zadovoljstvom ističem naša dva Savezna nogometna suca - Marka Čabraju i Petra Borasa koji su sudili prvoligaške utakmice bivše Jugoslavenske nogometne lige.

(na slici, H.Isović, Marko Čabraja i Petar Boras)

NOVO SELO - nastanak i razvoj (37)

2010-01-15T11:55:00.000-08:00

O našim Novoseljanskim nadimcima;

Nakon svakog popisa stanovništva, rade se statističke analize raznih podataka do kojih su popisivači došli prilikom popisa stanovništva. O tome su ostajale razne pisane analize za svaku sredinu, za svaki segment dotičnog popisa, za sve ''živo i mrtvo''!

Tako sam i sam u prethodnom nastavku pokušao izanalizirati zadnja tri popisa stanovništva u BiH, Novom Selu i općini Bosanski Brod.

No, nitko i nikada do sada, nije izvršio ''popis i analizu'' naših Novoseljanskih nadimaka!

U pripremi ovog nastavka, utrošio sam skoro pola godine vremena da bih došao do popisa oko tristotinjak nadimaka, zaključno sa 1991. godinom.

Osim osobnog sjećanja, obavio sam na desetke razgovora sa starijim i mlađim Novoseljanima koji su mi pomogli da se još jednom ''prošetam'' sokacima Novog Sela i Luščana, od kuće do kuće, i da dođem do ovog popisa.
Na kraju, našao sam se u dilemi: objaviti ta saznanja ili ne?
Mnogi su mišljenja da ''to... i nije važno, te ima ih ružnih, vulgarnih, možda i uvredljivih...'' i slično!
Moja razmišljanja su pak, suprotna: i naši nadimci, isto kao i naša imena, naše pjesme, naša kultura i naše folklorno blago - dio su naše povijesti i našeg ponosa, a ne srama.

Novoseljani su po mnogo čemu bili specifični: bili smo selo željezničara, imali smo poštu i željezničku stanicu sa nazivom susjednog sela Koraća, bili smo jedna od obrazovanijih seoskih sredina u cijeloj Posavini, a vjerojatno i u BiH, prvi smo imali električnu struju, modernu školu, prvu sportsku dvoranu... i td. Ali smo, bili specifični i po nadimcima!
Po njima smo se raspoznavali unutar sela, ali i unutar jednog ''plemena'', sa nadimcima smo živjeli i umirali, ali i dan-danas, sa njima i dalje žive neke mlađe generacije Novoseljana.

Naprimjer, prezime Kovačević je prilično brojno na našem području; živjeli su u Luščanima, Tataru, Ukrinjarima, Parašliki. Ali, ako je osoba još imala isto ime i prezime i živjela je na više lokacija, eh, onda je jedini način raspoznavanja bio nadimak!

Ako je netko tražio naprimjer, Jakova Kovačevića u Novom Selu bez nadimka, bilo je skoro nemoguće pronaći traženu osobu, jer u selu ih je bilo barem 4-5 istog imena i prezimena: Jakov Geđan, Jakov Pranjin, Jakov Prkan, Jakov Lojsuz (sin Marka Lojsuza) pa čak i tadašnji župnik se zvao Jakov Kovačević!

Analizirajući naše nadimke, čudim se i divim nepoznatoj ''mudroj glavi'' i njegovom umijeću. Pitam se, čime je netko ''izazvan'' da svoga ''komšiju'', rođaka, prijatelja... nazove nadimkom - Baski, Ekes, Maslar, Tubak, Targija, Ušgo, Kibo ...

Starije generacije Novoseljana su ''dobivale'' staromodnije nadimke, tipa: Prkan, Feslija, Drmonja, Čukur, Boćkalo, Teglja, a neki, posebno mlađi naraštaji Novoseljana, dobivali su ''modernije'' nadimke koji su ukazivali na neke osobne karakteristike ili pak sklonosti: Ćopak, Robija, Gak ... a još mlađi: Vajs (njem. - bijel, op.admin.), Buva, Brzi, Dugački, Lukavi, Bauljavi, Fire, Jorat, Tošak, Preso, Brko ...
Bilo je i vulgarnih nadimaka, nastalih tko zna zašto i kada: Drapljo, Kurva, Kuronja, Pica, Prdin, Guzonja...

Interesantno je, da su mnogi Novoseljani, zbog raspoznavanja, nazivani po imenu nekog srodnika: Andrinkini, Pranjini, Bajini, Ivušini, Antići ..., da bi se vremenom, taj izraz ustalio kao nadimak određenog prezimena i određene 'grupe' tadašnjih Novoseljana!

Čudni su i nadimci koji ukazuju na prirodu i prirodne pojave, tipa: Kišnjak, Oblak, Otava!

Na kraju ove kratke analize, uočio sam postojanje jednog jedinog novoseljanskog nadimka, iskazanog kao matematički izraz: I - 4! uz napomenu, da analizirajući starije i mlađe Novoseljane, nisam pronašao nadimke sa početnim slovom LJ.

S posebnim zadovoljstvom ističem, da od nadimaka koji su iskovani na našim novoseljanskim sokacima, skoro nitko nije bio imun: imali su ih i naši doktori znanosti, inženjeri, pravnici, profesori, naši kasniji svećenici, poznati nogometaši naše Ukrine, i mnogi ostali mještani Novog Sela.
Većina je svoje nadimke ''podnosila'' i nije ih se stidjela, ali, uvijek je bilo i onih koji su nerado prihvaćali ''dodjeljene'' nadimke.

Ostaje mi nadati se, da ovaj popis shvatite kao dio naše Novoseljanske ostavštine, podsjetnik mlađim generacijama, a nikako kao provokaciju, uz jednu napomenu:

''samo onaj tko ima hrabrosti kritički 'priznati sebe', ima pravo pričati i o drugom! Sve ostalo se svodi na puku demagogiju''

ABECEDNI POPIS NADIMAKA NOVOG SELA (sa Luščanima)

A Alapović, Andrinkin, Anteša, Antić (akc.na 'i'), Apaš, Are;

B Babin, Baća, Baćo, Bageta, Bajin, Bajo, Bakrač, Balo, Balta, Bandar, Bare, Baski, Batak, Bauljavi, Beci, Bećura, Bekota, Beli, Bendiks, Biskup-(Bizgo), Bjelica, Bjelotrep, Bjelov, Bjuka, Blekica, Boćkalo, Brat, Brđo, Brico, Brizan, Brk, Brko, Brodov, Brzi, Buđa, Buka, Bulja, Butro, Buva;

C Caco, Capo, Car, Celjuga, Cera, Cigan, Cmoljo, Cvaj, Cuci;

Č Čakija, Čalija, Čarkan, Čaruga, Čavulj, Čedo, Čekac, Čeprk, Čerek, Čičara, Čikin (akc. na drugom 'i'), Čile, Čipkonja, Čivčija, Čkalja, Čola (akc.na 'a'), Čolo, Čorba, Čota, Čugur, Čukur, Čumber, Čvetir;

Ć Ćelo, Ćevap, Ćićo, Ćijo, Ćiro, Ćita, Ćonki, Ćopak, Ćubela, Ćundo, Ćuran;

D Dadin (akc. na 'i'), Debeli, Delac, Did, Dimnjačar, Divljo, Dragić (akc.na 'i'), Drapljo, Drčak, Drmonja, Dubura, Dugački, Duper;

Dž Džeba, Džika, Džudža;

Đ Đanac, Đeka, Đoka, Đuđin, Đusa;

E Ečko, Ekes, Ezgeta;

F Fadil, Fajfer, Fakat, Feslija, Fire, Floki, Foma, Fompi, Frakas, Franjevac, Fulgozi, Fučija;

G Gajber, Gak, Galib, Gana, Gedora, Geđan, Gica, Gile, Glista, Glišo, Gorak, Grco, Gricko, Grile, Gučo, Guda, Gufto, Guguša, Gusan, Gut, Guzonja;

H Hodža, Hima;

I Ibrik, Icija, Ićan, Ićo, Idžan, Inđo, Ivanić, Ivcara, Ivušin, I - 4;

J Janja, Janjušin, Jarac, Ječam, Jorat, Joskara, Jozipac;

K Kafa, Kajun, Kava, Keka, Kemija (Kemal), Kezmonja (Kezmica), Kibo, Kijer, Kiklop, Kilta, Kišnjak, Klepac, Kljakac, Kljuca, Kočka, Koka, Komesija, Kopačka, Kriša, Krnjo, Kuja, Kukac, Kukundža, Kukut, Kurcin, Kuronja, Kurva, Kuso;

L Laco, Lala, Lasta, Leb, Lisica, Liso, Lojsuz, Lola, Lugar, Luiđi, Lukavi, Lunjo, Luver;

M Mačak, Makelja, Malićević, Maslar, Medarda, Meša, Mili, Milin, Mokica, Mrki, Mudija, Murjak, Musa;

N Naja, Nanica, Nečešnjak, Nikofta, Niteša;

Nj Njuška;

O Oblak, Okolin, Okonja, Oroz, Ortak, Osim, Otava, Ovan;

P Papak, Pastir, Pašo, Patak, Pečenica, Pečet, Pejkan, Pepa, Pepo, Perava, Perić, Pešin, Peško, Pešo, Pezer, Pica, Pican, Pifko, Pige, Pikaso, Pinkili, Pips, Plazija, Ploska, Policija, Pranjin, Premrzak (akc. na 'e'), Preso, Prdin, Prkan, Pršulja, Pubi, Puckan, Puda, Pule, Pulija, Pupo, Pušak, Puvan, Puzo;

R Racko, Rajbeg, Ramo, Rezac, Riksi, Rnjo, Roda, Robija, Roka, Rokče, Rujanić;

S Saka, Sebac, Sejdo, Sidžo, Sika, Simo, Sirac, Skika, Smacan, Sova, Sovura, Spićan, Starac (akc.na prvi samoglasnik 'a'), Stipifka, Stjepurda, Strvo, Svićko, Svraka;

Š Šaban, Šarga, Šaula, Šega, Šela, Šćambura, Šćik, Šic, Šiljko, Šiljo, Šiška, Šiva, Škobalj, Škropitelj, Šnajco, Šmekana, Šopko, Šota, Šou, Špica, Štracko, Šubara, Šugo, Šuki;

T Tale, Targija, Tarzan, Tato, Teglja, Tifa, Tonča, Tošak, Tota, Tubak, Tučkonja, Tuduk, Tuga, Tunjo, Turda, Tuta;

U Ujac, Ušgo;

V Vajs, Velo, Vlitak, Vragin, Vranac, Vrebac, Vuna;

Z Zec, Zelo, Zuba, Zulum;

Ž Žabac, Žena, Žika, Žila, Žito, Žmikac, Žućkan i Žujo.

Slijedi posljednji nastavak, (...o poznatim Novoseljanima)

NOVO SELO - nastanak i razvoj (36)

2009-12-15T04:45:00.000-08:00

Prije nego se osvrnem na zadnji popis stanovništva u Bosni i Hercegovini, potrebno je dati nekoliko opaski na stanje župe i sela u cijelini.

Još za života, ranije spominjanog mjesnog župnika, vlč. Jakova Kovačevića, inače, tek drugog po redu upravitelja naše župe (vodio je našu župu od 1957.godine), u selo je došao vlč. Anto Stjepić, koji će krajem osamdesetih postati upraviteljem župe. Kako je vlč. Jakov preminuo 16.01.1991. godine, niti vlč. Stjepić, inače njegov nećak, neće se dugo zadržati u Novom Selu. Ubrzo, pred zbunjenim župljanima, biva premješten u drugu župu, a na njegovo mjesto dolazi vlč. Mijo Nikolić, koji će tu dužnost obavljati tijekom 1992. i 1993. godine, u izbjeglištvu u Slavonskom Brodu.
Igrom sudbine, župna zajednica će ponovno otpočeti sa radom u Novom Selu, tek krajem devedesetih, a vlč. Anto Stjepić će Dekretom broj: 1135/2000 od 31.08.2000. godine, ponovno postati njenim upraviteljem. Na oduševljenje ono malo tadašnjih povratnika i velikog broja bivših župljana koji su živjeli neke nove živote, tu, ''na korak'' od svoga sela!

Ranije opisane Markovićeve sveobuhvatne reforme, između ostalog, stvorile su uvjete za formiranje novih političkih stranaka u cijeloj Bosni i Hercegovini. Cijela tadašnja država je početkom devedesetih bila preplavljena mnogim, novim političkim strankama, uglavnom, nacionalnog predznaka. Pored postojećeg SK-a (po novom SDP BiH) i SSRN-a koji su pretvoreni u političke stranke, te Markovićeve Stranke reformista, na području BiH, nastaju mnoge nove stranke: SDA, SDS, HDZ, HSP, MBO, Republikanska stranka, i mnoge druge stranke, uglavnom regionalnog značaja.
U Novom Selu je, krajem srpnja 1990. godine formiran temeljni ogranak HDZ-a, i uz stranku ''reformista'', uskoro se izašlo na prve slobodne, parlamentarne izbore koji su slijedili u studenom 1990. godine...
Ali, iduće 1991. godine, slijedio je ranije planirani popis stanovništva koji se u bivšoj zajedničkoj državi, provodio svakih deset godina.

Rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine, i usporedba sa ranijim popisima;

Zadnji popis stanovništva u BiH je izvršen u ožujku 1991. godine, i tom prilikom su utvrđeni sljedeći statistički podaci:

Na 51.197 km2. u BiH je živjelo: 4.377.033 stanovnika!
U odnosu na popis stanovništva iz 1981. godine, kada je u BiH bilo ukupno 4.124.256, to je povećanje broja stanovnika za 5,8 %!

U podacima popisa stanovništva iz 1991. godine, posebno je interesantan podatak o brojčanom i proporcionalnom odnosu žena i muškaraca, tadašnjih stanovnika naše Bosne:

Od ukupnog broja popisanih, žena je 2.193.238, a muških 2.183.795, ili, 1004 : 1000 (u korist žena!)
U tadašnjoj Bosni i Hercegovini je popisano 1.207.098 kućanstava, sa prosječnih 3,6 članova.
U ovom pregledu, interesantan je i podatak o gustoći naseljenosti BiH, a on iznosi 85,5 stanovnika / km2.
Ovim popisom je utvrđena i prosječna starost stanovništva. Tako je ženska populacija prosječne starosti od 35 godina, a muška - 33 godine!
Na žalost, ovakvim egzaktnim podacima, ne raspolažem za općinu Bosanski Brod i naše Novo Selo.

Rezultati popisa stanovništva u BiH po izjašnjenoj nacionalnosti;

Prilikom tog popisa stanovništva, u Bosni i Hercegovini je evidentirana, ukupno 21 nacionalna pripadnost, a brojčana zastupljenost je sljedeća:

Muslimani-Bošnjaci ................................................................. 1.902.956 ili 43,47 %,
Srbi ........................................................................................... 1.366.104 ili 31,21 %,
Hrvati .......................................................................................... 760.852 ili 17,38 %,

Jugoslaveni ................................................................................ 242.682 ili 5,54 %,
Crnogorci ..................................................................................... 10.071 ili 0,23 %,
Makedonci ................................................................................... 1.596 ili 0,03 %,
Slovenci ........................................................................................ 2.190 ili 0,05 %,
Albanci ......................................................................................... 4.295 ili 0,10 %,
Romi .............................................................................................. 8.864 ili 0,20 %,
Mađari .......................................................................................... 893 ili 0,02 %,
Česi,Italijani, Židovi, Nijemci, Poljaci, svi sa po 0,01 %, od ukupnog broja popisanih.

Osim nabrojanih nacionalnosti, u tadašnjoj Bosni i Hercegovini su živjeli i: Rumunji, Rusi, Rusini, Slovaci, Turci, Ukrajinci i 17.585 ''ostalih'' ili 0,40 %.
Kao i uvijek, Bosna je ostala prepoznatljiva po svojoj multietičnosti, ali i po znatnom broju onih koji se nisu nacionalno izjasnili. Takvih je bilo 14.585 ili 0,33 %, od ukupnog broja popisanih.
Analizirajući statističke podatke popisa stanovništva iz 1991. godine, upečatljiv je i podatak od 35.670 stanovnika, koji su svrstani u rubriku ''nepoznato''.
(preuzeto iz knjige: ''Nacionalni popis stanovništva - Rezultati za BiH, iz 1991. godine'', statistički bilten br. 234 Državnog zavoda za statistiku BiH Sarajevo).

Rezultati popisa stanovništva u općini Bosanski Brod, 1991. godine;

Novo selo je dio općine Bosanski Brod, pa dalje analiziramo rezultate popisa stanovništva iz 1991. godine za općinu Bosanski Brod (izvor: Popis stanovništva - Rezultati za Republiku po općinama i naseljenim mjestima 1991.'' i internet izvor: ''Popis po mjesnim zajednicama'')

Prema popisu stanovništva 1991. godine, općina Bosanski Brod je, na 234 km2 imala 34.138 stanovnika, ili za 5,2 % više u odnosu na popis stanovništva iz 1981. godine, kada je imala 32.286 stanovnika.
Što se pak tiče gustoće naseljenosti naše općine, to je cca. 145 stanovnika/km2, što tadašnju općinu Bosanski Brod svrstava u red ''gušće'' naseljenih općina u BiH!

Gledano po nacionalnoj strukturi, stanovništvo općine je sljedeće:

Hrvati ..............................................................................................13.993 ili 41,0 %,
Srbi ..................................................................................................11.389 ili 33,8 %,
Muslimani ....................................................................................... 4.088 ili 12,2 %,
Jugoslaveni ..................................................................................... 3.664 ili 10,7 %,
Ostali ............................................................................................... 1.004 ili 2,3 %.

Pregled nacionalnog sastava stanovništva općine Bosanski Brod, po naseljenim mjestima - prema rezultatima popisa iz 1991. godine;

BOSANSKI BROD, grad ....... 14.098, od čega 4.086 Hrvata, 4.373 Srba, 2.246 Muslimana, 2.760 Jugoslavena i 633 ostalih.
BRUSNICA MALA ..................... 449, od čega 50 Hrvata, 302 Srba, 1 Musliman, 20 Jugoslavena i 76 ostalih.
BRUSNICA VELIKA ............... 1.021, od čega 696 Hrvata, 235 Srba, 0 Muslimana, 57 Jugoslavena i 33 ostalih.
DONJA BARICA ......................... 296, od čega 1 Hrvat, 292 Srba, 1 Musliman, 2 Jugoslavena i 0 ostalih.
DONJA MOČILA......................... 659, od čega 290 Hrvata, 212 Srba, 78 Musliman, 72 Jugoslavena i 7 ostalih.
DONJA VRELA ...................... 656, od čega 366 Hrvata, 234 Srba, 2 Muslimana, 37 Jugoslavena i 17 ostalih.
DONJE KOLIBE .................... 837, od čega 788 Hrvata, 12 Srba, 1 Musliman, 27 Jugoslavena i 9 ostalih.
DONJI KLAKAR..................... 583, od čega 14 Hrvata, 549 Srba, 0 Muslimana, 16 Jugoslavena i 4 ostalih.
GORNJA BARICA ................. 296, od čega 36 Hrvata, 239 Srba, 0 Muslimana, 13 Jugoslavena i 8 ostalih.
GORNJA MOČILA ................ 717, od čega 470 Hrvata, 194 Srba, 3 Muslimana, 48 Jugoslavena i 2 ostalih.
GORNJA VRELA .................. 326, od čega 137 Hrvata, 175 Srba, 0 Muslimana, 0 Jugoslavena i 14 ostalih.
GORNJE KOLIBE................1.407, od čega 221 Hrvat, 7 Srba, 1.149 Muslimana, 16 Jugoslavena i 14 ostalih.
GORNJI KLAKAR ................ 755, od čega 45 Hrvata, 664 Srba, 0 Muslimana, 40 Jugoslavena i 6 ostalih.
G R K .................................... 559, od čega 334 Hrvata, 208 Srba, 1 Musliman, 2 Jugoslavena i 14 ostalih.
KORAĆE .............................2.022, od čega 1.975 Hrvata, 30 Srba, 2 Muslimana, 3 Jugoslavena i 12 ostalih.
KRIČANOVO ....................... 998, od čega 893 Hrvata, 45 Srba, 8 Muslimana, 48 Jugoslavena i 4 ostalih.
KRUŠČIK ............................ 112, od čega 93 Hrvata, 12 Srba, 0 Muslimana, 6 Jugoslavena i 1 ostali.
LIJEŠĆE ............................2.032, od čega 14 Hrvata, 1.889 Srba, 3 Muslimana, 109 Jugoslavena i 17 ostalih.
NOVO SELO............ 2.953 stanovnika. (strukturu vidi u nastavku teksta).
SIJEKOVAC ..................... 1.551, od čega 368 Hrvata, 308 Srba, 590 Muslimana, 241 Jugoslaven i 44 ostalih,
UNKA ............................... 396, od čega 171 Hrvat, 221 Srbin, 0 Muslimana, 4 Jugoslavena i 0 ostalih.
VINSKA ........................... 561, od čega 29 Hrvata, 511 Srba, 0 Muslimana, 15 Jugoslavena i 6 ostalih.
ZBORIŠTE ...................... 854, od čega 145 Hrvata, 608 Srba, 0 Muslimana, 65 Jugoslavena i 36 ostalih.

Popis je rađen na nivou općine i po Mjesnim zajednicama koje su bile formirane do 1991. godine.
U nastavku pogledajte ukupan broj i nacionalni sastav popisanog stanovništva po MZ:

gradske mjesne zajednice;

1. MZ Brodsko polje, ukupno 3.787, od čega: 583 Hrvata, 2.404 Srba, 191 Musliman, 481 Jugoslaven i 128 ostalih.
2. MZ Centar, ukupno 2.458, od čega: 775 Hrvata, 452 Srba, 492 Muslimana, 629 Jugoslavena i 110 ostalih.
3. MZ Mahala-Skele, ukupno 2.057, od čega: 436 Hrvata, 344 Srba, 712 Muslimana, 468 Jugoslavena i 97 ostalih.
4. MZ Rit, ukupno 3.691, od čega: 1.325 Hrvata, 815 Srba, 675 Muslimana, 693 Jugoslavena i 183 ostalih.
5. MZ Tulek, ukupno 2.105, od čega 967 Hrvata, 358 Srba, 176 Muslimana, 489 Jugoslavena i 115 ostalih.

seoske mjesne zajednice;

1. MZ Brusnica Velika, ukupno 2.053, od čega: 760 Hrvata, 1.086 Srba, 1 Musliman, 93 Jugoslavena i 113 ostalih.
2. MZ Gornje Kolibe, ukupno 2.640, od čega 1.180 Hrvata, 240 Srba, 1.150 Muslimana, 47 Jugoslavena i 23 ostalih.
3. MZ Koraće, ukupno 2.614, od čega 2.012 Hrvata, 561 Srba, 3 Muslimana, 18 Jugoslavena i 20 ostalih.
4. MZ Liješće, ukupno 2.032, od čega 14 Hrvata, 1.889 Srba, 3 Muslimana, 109 Jugoslavena i 17 ostalih.
5. MZ Novo Selo, ukupno 3.807, od čega 2.916 Hrvata, 677 Srba, 3 Muslimana, 128 Jugoslavena i 83 ostalih.
6. MZ Sijekovac, ukupno 3.925, od čega 2.021 Hrvata, 759 Srba, 679 Muslimana, 409 Jugoslavena i 57 ostalih.
7. MZ Vinska, ukupno 2969, od čega 1.004 Hrvata, 1.804 Srba, 3 Muslimana, 100 Jugoslavena i 58 ostalih.

statistički podaci po popisu stanovništva iz 1991. godine za NOVO SELO;

Pišući ranije o padu nataliteta, ili blago rečeno o promjeni broja stanovnika u Novom Selu, ovdje ćemo analizirati kretanje broja stanovnika prema popisima iz 1971, 1981. i 1991. godine.

1971. naseljeno mjesto Novo Selo,ukupno je imalo 3.183 stanovnika!
Gledano po nacionalnom sastavu tadašnjeg stanovništva, ''slika'' sela je izgledala ovako:
HRVATI - 2.872 ili 90,22 %, SRBI - 289 ili 9,07 %, MUSLIMANI - 0, JUGOSLAVENI - 14 ILI 0,43 %, a u rubrici ''Ostalo i nepoznato'' upisano je 8 mještana ili 0,25 %.

1981. naseljeno mjesto Novo Selo, ukupno je imalo 2.884 stanovnika!
Od ukupno popisanih, bilo je: HRVATA - 2.761 ili 95,73 %, SRBA - 69 ili 2,39 %, MUSLIMANA - 2 ili 0,06 %, JUGOSLAVENA - 50, ili 1,73 %, i ''ostali i nepoznato'' - 2, ili 0,06 %.

U usporedbi sa prethodnim popisom stanovništva, to je manje za 299 stanovnika ili 9,06 %.
Razlozi su mnogi, a osim pada nataliteta koji je elaboriran u nastavku broj 35, na smanjenje broja stanovnika Novog Sela svakako su utjecale i tadašnje ekonomsko-političke prilike koje su dovele do češćeg preseljenja u susjedne gradove i općine.
Ako pak pažljivije usporedimo broj Srba u ovom i prethodnom popisu, onda je vidljivo da je njihov broj u ovom popisu manji, za skoro 220.
Broj novoseljanskih Srba je ostao isti prilikom popisa 1981. i ovog posljednjeg - 1991. godine (69) i ostaje nejasno gdje se ''izgubilo'' njih 220!

Ako uzmemo u obzir, i da se dio njih počeo izjašnjavati kao ''jugoslaveni'', opet ostaje nejasno, po kojim kriterijima je ''popisivač'' došao do takvih podataka!
Po meni, postoje dvije mogućnosti: pogreška kod obrade podataka za popis 1971. godine, što je vjerojatnije, i namjerno ''friziranje'' podataka za istu popisnu godinu zbog specifičnih unutarnjih prilika u zemlji. (Pojačane aktivnosti posebno Hrvatske emigracije, početak MASPOK-a i ''Hrvatsko proljeće'', pobune i demonstracije beogradskih i zagrebačkih sveučilištaraca...)

1991. godine, naseljeno mjesto Novo Selo, ukupno je imalo 2.953 stanovnika!
Po tom popisu, nacionalna struktura stanovništva je bila sljedeća: HRVATI - 2.771 ili 93,83 %, SRBI - 69 ili 2,33 5, MUSLIMANI - 3 ili 0,10 %, JUGOSLAVENI - 63 ili 2,13 %, dok se u rubrici ''ostali i nepoznato'' našlo čak 47 mještana, ili 1,59 %.

Analizirajući ove podatke i uspoređujući ih sa prethodna dva popisa, vidljivo je da se ukupan broj stanovnika Novog Sela, 1991. godine, povećao za 69 stanovnika, ili za 2,33 %.
Također je vidljiv trend povećanja broja stanovnika koji se izjašnjavaju kao ''Jugoslaveni'' (1971. ih je 14; 1981. ima ih 50, a 1991. god. čak 63!)

Promjene su vidljive i u broju popisanih u rubrici ''ostali i nepoznato'', pa tako vidimo da je 1971. g. njih 8, 1981.g. ima ih 2, a 1991. godine, popisano ih je čak 47!
Pretpostavlja se, da je predratna psihoza kod mnogih imala utjecaja i na nacionalno izjašnjavanje prilikom ovog zadnjeg popisa stanovništva u Novom Selu.

Nastavak slijedi...

OBAVIJEST!

2009-10-14T06:06:00.000-07:00

Obavještavam sve posjetitelje ovog bloga, da sam 14.10.2009. objavio dopunu nastavka (1), koji je objavljen u studenom 2007. godine. Novu verziju možete pročitati ''kretanjem'' po arhivi bloga za 2007 godinu, pozicioniranjem na nastavak (1).

NOVO SELO - nastanak i razvoj (35)

2009-09-18T04:16:00.000-07:00

Danas govoriti o poboljšanju ukupnog životnog standarda sela i njegovih stanovnika (ali i cijele tadašnje države) krajem 80-tih i početkom 90-tih prošlog stoljeća, je nemoguće a da se pri tome ne spomene nekoliko bitnih političkih događanja u cijelom svijetu, a posebno u tadašnjoj Jugoslaviji.

Značajniji politički događaji u svijetu iz druge polovine 80-tih i njihov utjecaj na političke i gospodarske prilike u tadašnjoj Jugoslaviji;

Da bi se lakše shvatio kontekst u kojem je Novo Selo, ali i njegovi stanovnici, ''naglo'' počelo mijenjati svoj ''izgled'' i tadašnji životni standard, neophodno je poznavati tadašnje političke prilike u svijetu, a posebno stanje ''domaće ekonomije'' koja je do 1989. godine dotakla samo dno.
(Mjesečna inflacija je dostigla nivo od 50%)!

Najvažniji svjetski politički događaji i procesi koji će, indirektno, kasnije u devedesetima utjecati i na zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije, su dolazak na ''vlast'' u SSSR-u - Mihaila Gorbačova i njegovo obznanjivanje javnosti Sovjetskog programa za ''svijet bez nuklearnog naoružavanja'' 1986. godine, i njegova čuvena politika ''glasnosti - otvorenosti'', popularno nazvana perestrojka, u oblasti gospodarstva i političkog sustava u cjelini.

Veoma važan je i potez povlačenja (izvlačenja) SSSR-a iz Avganistana, kao i ''Pad Berlinskog zida'' 1989. godine. Svakako treba spomenuti, da je iste godine (u prosincu 1989.) došlo i do pada ''staljinističkog'' režima Nikolaja Čaušeskua u Rumunjskoj, nakon čega je došlo do promjene kompletnog društveno-političkog uređenja te države.

Ovo su bile naznake neminovnih političkih i društvenih promjena, u skoro svim tadašnjim socijalističkim državama na europskom tlu, s tim, što će neke u tim previranjima potpuno nestati, a nastat će, neke sasvim nove državne zajednice!

(DDR - istočna Njemačka je pripojena SR Njemačkoj, Čehoslovačka se raspala na Češku i Slovačku, SSSR se podijelio na Rusiju i niz novih država: Ukrajina, Bjelorusija, Kazahstan, Gruzija, Azerbajdžan, Uzbekistan i dr., zatim tri nove baltičke države - Estonija, Latvija i Litva... a nešto kasnije raspala se i tadašnja SFRJ na nove države koje su zadržale imena bivših njenih republika, odnosno, bivše AP Kosovo.)

Naravno, političke i strukturalne društvene promjene su zahvatile i ostale bivše socijalističke zemlje u našem okruženju. Mađarsku, Bugarsku (nešto ranije), i Albaniju!

U tadašnjoj Jugoslaviji, nakon ostavke Branka Mikulića, 16.03.1989. godine, na mjesto predsjednika SIV-a (tadašnje vlade SFRJ), dolazi Ante Marković, koji ubrzo pokreće do tada neviđene, sveobuhvatne reforme, koje su, u tadašnjoj državi uključivale stabilizaciju dinara, zaustavljanje inflatornih kretanja i oživljavanje posrnulog gospodarstva, privatizaciju putem dodjele dionica radnicima, pokretanje i iniciranje privatnog poduzetništva, ali i promjene političkog sustava u cjelini.

Marković je prvi političar koji je u tadašnjoj Jugoslaviji započeo sa procesom uvođenja kapitalizma i parlamentarne demokracije.

U kratkom periodu, iako su OD (osobni dohodak) - plaće, prvo smanjene, došlo je do njihovog brzog, pa čak i naglog rasta a životni standard se naglo popravljao.
Zamrzavanjem tečaja dinara u odnosu 1 : 7 prema DEM, te slobodnom prodajom deviza, povećanjem izvoza, rasla je likvidnost gospodarstva i države, dinar je stabiliziran, a inflacija je skoro nestala!

Za razliku od svojih prethodnika - Marković je zabranio štampanje novca i sve je izgledalo dobro. Ipak...

Reforme su nailazile na niz prepreka u tadašnjoj državi, iako su bile dobro prihvaćene u zapadnom svijetu, koji je spremno otpisao znatan iznos tadašnjeg vanjskog duga SFRJ (od ukupno 20 milijardi $, dug je sredinom 1991. godine ''smanjen'' na cca. 11 milijardi $).

Sredinom 90-tih, pripremajući tadašnju državu za prve slobodne izbore, Marković je osnovao Savez reformskih snaga Jugoslavije (politička partija, op. admin.) koji je podržavao njegov cilj - evolutivnu reformu cijelokupnog društvenog i državnog uređenja, ali, ubrzo su uslijedile ''sabotaže'' njegovih reformi.

Prvo je vlada Slobodana Miloševića pred sam početak rata (1991) izvršila ''upad'' u monetarni sustav otuđivši veliku količinu državnih novaca (posebno deviznih rezervi), a već su se pojavili i ''pokreti'' za osamostaljenje Slovenije i Hrvatske.
Potpunu podršku pokrenutim reformama, imao je, jedino u novim demokratskim vlastima tadašnje Bosne i Hercegovine i Makedonije. Kasnije će i opredjeljenje tzv. JNA za stranu Miloševića, definitivno dovesti do kraha pokrenutih reformi.

Ipak, zahvaljujući tim reformama, u jesen 1990. godine, u Bosni i Hercegovini su održani prvi slobodni, neposredni, tajni i višestranački izbori, s općim pravom glasa. Naravno, ti su izbori održani i u Novom Selu!
Također treba spomenuti, da su ti izbori održani i u ostalim republikama tadašnje SFRJ, i mnogi analitičari se slažu da je to bio početak nacionalne homogenizacije i raspad tadašnjeg socijalističkog sustava, ali i države u cjelini.

Što su Markovićeve reforme donijele Novom Selu?

Kao što sam već napisao u prethodnom nastavku, selo je izgledalo kao veliko gradilište, a standard stanovnika je rastao ''svakodnevno'', dobrim dijelom izazvan i opisanim ekonomskim kretanjima, ali i zbog sve veće odlučnosti mještana za stvaranjem boljih životnih uvjeta.
Tih i narednih desetak godina, za Novo Selo nije postojao problem materijalne prirode, već se sve evidentnije javljao problem demografskog karaktera, (pad nataliteta), o čemu će više riječi biti na kraju ovog nastavka.

Nakon kraćeg zastoja s početka reformi, primanja zaposlenih su počela ubrzano rasti, a ne mali broj mještana, ionako se nalazio na privremenom radu u zapadnim zemljama, što je dodatno popravilo kupovnu moć. Gradilo se na svakom koraku, a svakodnevno je rastao i broj registriranih privatnih poduzetnika i obrtnika.

Zahvaljujući ranijim planovima, u selu se nastavilo sa uređenjem autobusnih stajališta, postavljanjem kabina za putnike, i modernizacijom niskonaponske mreže, koja je omogućila i djelomičnu uličnu rasvjetu.

Novo Selo je do pokretanja Markovićevih reformi imalo dvije trgovine mješovitom robom (''kod Židića'' i ''kod Tolića''), jednu trgovinu poljoprivrednih proizvoda u iznajmljenom prostoru kod Branka Đakovića-Sidže, sve u vlasništvu tadašnje RO TIPOK, OOUR Vučjak Bosanski Brod, i jednu gostionicu. Ostali obrtnici su radili ilegalno zbog visokih poreza i doprinosa, pa čak i tadašnji moderni autoservis za vozila iz programa WV i Audia u vlasništvu obitelji Bilić.

Negdje početkom samih reformi, preciznije, 01.01.1990. godine od njihove obznane javnosti i objave programa poticanja obrtnika i malih poduzetnika, u Novom Selu je došlo do naglog povećanja privatnih trgovačkih i drugih uslužnih radnji.

Početkom 90-tih, bilježimo sljedeće trgovine:

1. ''kod Tolića'' - trgovina mješovite robe i građevinskog materijala (društveno),
2.''kod Židića'' - trgovina mješovite robe (društveno),
3.''kod B.Đakovića Sidže'' - trgovina mješovite robe i poljoprivrednih proizvoda (društveno),
4. u Mijićima - trgovina mješovite robe i građevinskog materijala (privatno, vl. Anto Mijić),
5. u kući J.Makovec - trgovina prehrambenih proizvoda (privatno, vl. Stipo Tokić),
6. u Odobašićima - trgovina prehrambenih proizvoda i roba široke potrošnje (privatno, vl. Stjepan Odobašić (Pavlov),
7. u Mitrovićima - trgovina prehrambenih proizvoda (privatno, vl. Šimo Kulaš),
8. u Vidovićima - trgovina prehrambenih proizvoda (privatno, vl. Adam Jozić),
9. u Vidovićima - trgovina prehrambenih proizvoda (privatno, vl. Emica Vidović),
10. kod škole - trgovina mješovite robe (privatno, vl. Zvonko Miljak),
11. kod škole - trgovina prehrambenih proizvoda (privatno, vl. Miro Čabraja).

Novoseljanski ugostiteljski objekti i trgovine pićem:

1. Gostionica ''GROM'' kasnije ''KOBRA'' - diskont pića (privatno, vl. sestre Stanić),
2. Podrum pića - novosadska pivovara (Lav) i ostalo (privatno, vl. Željko Rubil - Jozipac),
3. Podrum - osječke pivovare (privatno, vl. Ana Dujmić, pok. Drage),
4. Kafić - (privatno, vl. Stipo Rubil-Stipifka),
5. Kafić (u dvorištu kod Baće Stanića) - (privatno, vl. Esmir Šabić i Blaženka),
6. Kafić - (privatno, vl. Zoran Đaković - Cuci),
7. Kafić-bilijar klub - (u kući Ivana Blaževića u Tataru) - (privatno, Zvonko Blažević),
8. Podrum pića (novosadska pivovara) - (privatno, vl. Slavica i Ilija Ćorković),
9. Podrum pića (u Odobašićima) - (privatno, vl. Anto Aračić - Tošak),
10. Kafić - (uz Renaultov servis) - (privatno, vl. Ivica Odobašić - Šiška).

Ostali registrirani uslužni servisi i obrti u vlasništvu mještana:

1. Auto servis Audi - vlasnika Alojza i Jakova Bilića (privatno),
2. Pilana i fina obrada drveta - vlasnika Gorana Đakovića (privatno),
3. Tokarski obrt - vlasnika Zvonke (Stipe) Mijića,
4. Bravarski obrt - vlasnik Darko Tokić,
5. Autoprijevoznik Petar (Stipe) Mijić,
6. Kooperanti u tovu stoke: Pejo (Luke) Rubil, Šimo (Tadije) Kovačević, Božo (Mile) Mitrović,
7. Peradarska farma - vlasnika Joze Bilića - Puckana,
8. Cvjećarnica - vlasnice Ankice Đaković,
9. Frizerski salon - vlasnice Željke (Rude) Rubil,
10. Frizerski salon - vlasnice Slavice Mijić,
11. Videoteka - vlasnika Zdene Marića,
12. Videoteka - vlasnice Emice Stanić,
13. Automehaničarski obrt za Renault vozila - vlasnika Ivice Odobašića-Šiške,
14. Autotaxi - vlasnika Mirka Mijića-Pifka,
15. Autoprijevoznik Jozo Pranjić (Stipin),
16. Benzinska pumpa - vlasnika Drage Jurišića,
17. Pekarska radnja - vlasnika Ivice (Augustina) Dujmića.

Navedeni registrirani obrti su uglavnom rezultat novih reformi koje je pokrenuo Ante Marković, ali istine radi, treba spomenuti i ostale obrtnike koji su obavljali razne djelatnosti i sitnije popravke u dopunskom, ili u radu na ''crno'', zbog ranijih previsokih poreza i doprinosa koje su morali plaćati državi sve do početka spomenutih reformi.

Ostali neregistrirani obrti:

1. Postolarski obrt Ante Jularića,
2. Postolarski obrt Marka Jularića,
3. Kovačka radnja Franje Marića,
4. Stolarska radnja Peje Matkovića - Čugura,
5. Stolarska radnja Nike Bilića,
6. Stolarska radnja Jakova Čabraje - Kajuna,
7. Fotografske usluge, Ivica Žilić,
8. Limarske usluge Mire Ključevića,
9. Vodoinstalaterske usluge Karla Ključevića,
10.Mlinarske usluge, obitelji Jokić i Špalat,
11. Krojačkim uslugama su se bavili: Ilija Mijić-Ćopak, Kaja Bardak...
12. Autoelektričarske usluge Ivana Jurišića.

Ovo su samo neki obrtnici koji su zarađivali za sebe i svoje obitelji dopunskom djelatnošću.
Ovom popisu, svakako treba dodati i nekolicinu koji su se bavili zidarstvom, ličilačkim radovima, uslugama kombajniranja i radovima u poljoprivredi i slično.

To su, u grubo pobrojane sve ''djelatnosti'' kojima su se mještani bavili i prije spomenutih reformi, (ali sada u znatno većem obimu, op.admin.) i koje sada uglavnom uredno prijavljuju i registriraju. Kao i uvijek, i dalje je jedan broj obrtnika svoje poslove obavljao kroz dopunsku djelatnost (već su bili zaposleni u poduzećima) ili na ''crno''.
Uobičajeno za nas: brzo adaptiranje novim uvjetima i ''prilagodba reformskim zakonskim okvirima''!

Asfaltiranje seoskih puteva (sokaka) 1990. godine;
nove zgrade pošte i MZ;

Bitno je spomenuti, da je i u tom reformskom vremenu s kraja osamdesetih i početkom devedesetih, (sve do početka rata 03.03.1992), uloženo mnogo truda ali i vlastitih novaca u daljnju modernizaciju Novog Sela.

Nakon postavljanja rasvjete u centru sela, mještani su započeli sa akcijama detaljnijeg uređenja seoskih puteva - sokaka.

Kako je selo bivalo sve veće i zahtjevnije, mjesno rukovodstvo se sve teže usuđivalo pokretati veće akcije na nivou sela. Radije se prepuštalo zaseocima (Ukrinjarima, Parašliki, Hrastovači, Tataru, Luščanima...) da sami, pojedinačno, ali i uz pomoć MZ Novo Selo, parcijalno rješavaju potrebne infrastrukturne zahvate.

Uostalom, na taj je način, već obavljena rekonstrukcija električne mreže i postavljanje novih trafoa i ulične rasvjete ...

Sličan ''model'' je primjenjen i prilikom održavanja ostalih nekategoriziranih seoskih puteva u Novom Selu!

Po mom sjećanju, prvi su sa asvaltiranjem krenuli u zaseoku Đakovići - Makelje, koji su nešto više od 350-400 metara puta, potpuno asvaltirali već krajem 1989. godine. Ravnanje, nasipanje i proširenje, te asvaltiranje puta širine asvalta od 3,5 metra obavljeno je u kratkom roku.

Sve aktivnosti na asvaltiranju seoskih sokaka, koordinaciju sa bosanskobrodskim GIK OOUR ''Niskogradnjom'', rješavanje imovinsko-pravnih odnosa i prikupljanje 50 % ukupnih troškova, vodili su sami mještani. Izabrani Inicijativni odbor se brinuo o svim navedenim detaljima i odgovarao je izvođaču za uredno podmirenje ugovorenih troškova.

Nakon toga, početkom 1990. godine, asvaltiran je sokak Rubili-Stanići, iste širine ali nešto veće dužine. Dionica novouređenog Rubilskog sokaka, sa odvojkom za ''Šnajcu'', povezivala je glavni seoski put ''Novo Selo - Mijići - Zborište'', od kuće Rude Rubila pa sve do, iza kuće Ante Stanića - Žuje (prema kući Ivice Rubila - Kljuce).

I ova dionica je urađena relativno brzo, a krajem godine, mještani koji su živjeli na potezu ''kuća Johana Makovca - Odobašići - Kovačevići - Blaževići - Mitrovići'' odlučili su se za asvaltiranje, po mnogo čemu, zahtjevne dionice.

Za razliku od prethodne dvije, ova dionica je bila znatno duža - oko 2,8 km, (bez odvojaka) i spajala je glavni magistralni put B.Brod - Derventa, od Makovčeve rampe do Mitrovića-rampe i prolazila je nenaseljenom trasom u dužini oko 450 metara koju je trebalo posebno urediti (pored Čugureve šume oko 250 m i od Ivana Čalije do Sedle, oko 200 m) i pripremiti za asvaltiranje.

Osim toga, i troškovi gradnje novog asvaltnog puta na ovoj dionici, su bili znatno veći, jer je broj zainteresiranih obitelji bio proporcionalno manji nego u prethodna dva slučaja.
Ipak, zahvaljujući pomoći tadašnjih bosanskobrodskih poduzeća, te prikupljenom učešću mještana, i ova dionica puta je uspješno asvaltirana.

Posebne zasluge za uspješnost ove akcije pripadaju: Anti Kulašu, Augustinu Blaževiću, Stjepanu Odobašiću, Boži Mitroviću, Andriji Odobašiću, Jozi i Šimi Kovačeviću, ali i mnogim drugim mještanima koji su nastojali pravovremenim uplatama učešća, pomoći da se ova akcija uspješno završi.

Također je interesantno, da je uz navedenu dionicu uspješno asvaltiran i odvojak puta, od kuće Antuna Odobašića prema Pranjićima, dužine oko 300 metara, kao i odvojak puta za kuće Stipe i Franje Blaževića, Jerkana Jozića i Marinka Marasa - dužine oko 150 metara. Učešće od 50 % ukupnih troškova, snosili su mještani koji su živjeli uz te odvojke, u tim dijelovima sela, s tim, da su bili oslobođeni učešća u financiranju ''glavne trase'', koja je, ustvari i omogućila njihovo daljnje ''spajanje''.

Najkvalitetniju dionicu seoskog puta, dužine oko 1 km, širine 4,5 metara, izgradili su mještani, nastanjeni u Vidovićima.
Oni su asvaltirali trasu koja je išla od ''Vidovića rampe do kuća obitelji Barišić i Grgići (Okolini i Cigani) sa dobrom podlogom i kvalitetnijim asvaltnim slojem.
Istovremeno, od kuće Petra Lepana do kuće Mije i Ilije Ćorkovića, dužine oko 250 metara, i širine 3 metra, asvaltiran je još jedan Novoseljanski sokak.

U radu ovog Inicijativnog odbora, posebno su se istakli: Ivica Kljajić, Tomislav Barišić, Mijo Ćorković, Marijan Vidović? i drugi mještani koji su pomagali na razne načine.

Ostaje zapisano, da je jedino ovaj inicijativni odbor organizirao svečanu zakusku za građane i predstavnike bosanskobrodskih poduzeća koji su pomogli uspješnom završetku ovih aktivnosti, koje su se u Novom Selu odvijale od kraja 1989. pa do kraja 1990 godine.

Tijekom 1990. ili u prvoj polovini 1991. godine, (podatak nije provjeren) konačno su završene i na korištenje predane nove zgrade pošte i Mjesne zajednice, koje su sagrađene sredstvima posljednjeg samodoprinosa u centru sela, preko puta mjesne crkve.

Još malo podataka iz matičnih knjiga župe Novo Selo;

Prema raspoloživim podacima iz matica, župnog ureda Novo Selo, dajem prikaz krštenih, umrlih i vjenčanih za period 1971. - 1979. godina, iz kojeg je vidljiv trend smanjenja broja novorođene djece, odnosno pad nataliteta:

1971. godine: 80 krštenih, 27 umrlih i 51 par vjenčanih,
1972. godine: 75 krštenih, 38 umrlih i 24 para vjenčanih,
1973. godine: 59 krštenih, 29 umrlih i 16 parova vjenčanih,
1974. godine: 49 krštenih, 23 umrlih i 20 parova vjenčanih,
1975. godine: 64 krštenih, 25 umrlih i 30 parova vjenčanih,
1976. godine: 64 krštenih, 24 umrlih i 23 parova vjenčanih,
1977. godine: 51 krštenih, 29 umrlih i 19 parova vjenčanih,
1978. godine: 56 krštenih, 13 umrlih i 37 parova vjenčanih,
1979. godine: 50 krštenih, 22 umrlih i 19 parova vjenčanih.

Kao što sam već pisao u 32 nastavku ovog serijala, navedeni su samo podaci župnog ureda Novo Selo, koji evidentiraju samo katolike vjernike koji su kršteni i sahranjeni prema vjerskim pravilima i to za tadašnju cijelu župu Novo Selo (sa katolicima iz Gornjih Močila i Zborišta).
Zbog toga i ovaj usporedni prikaz treba uzeti sa rezervom, jer popisi ne obuhvaćaju djecu pravoslavne vjeroispovjesti i djecu ateista (kojih je bilo u Novom Selu), a rođenu su u navedenom periodu.

Uspoređujući slične podatke iz 32. nastavka, za period od 1963 - 1970. (za ukupno 8 godina), sa ovim podacima (za ukupno 9 godina), vidljivo je, da je u prethodnom slučaju ukupan broj krštene djece, bio 662, a ukupan broj krštenih u ovom prikazu je 518 djece, ili za 144 novokrštene djece - manje!
Bez obzira na razliku promatranog uzorka! (u prvom slučaju za 8 godina, a u ovom za 9 godina), i data obrazloženja u vezi izvora podataka!
Istovremeno, u promatranom uzorku je vidljivo i povećanje broja umrlih sa 150 (za period 1963.-1970), na 220 umrlih u ovom promatranom periodu.
Konstatacija je, da se i na temelju ovih nepotpunih podataka, trend smanjenja nataliteta, i dalje nastavlja, a preciznije podatke će dati popis stanovništva u 1991. godini!
Nastavak slijedi.

NOVO SELO - nastanak i razvoj (34)

2009-08-19T03:19:00.001-07:00

Imajući na umu, da Gornja Močila više neće biti tretirana kao dio novoseljanske župe, iskoristit ću priliku napomenuti, da se po povratku izbjeglih i raseljenih mještana u Gornja Močila, započelo sa procesom obnove obiteljskih kuća, ali i života prijeratne župe u cijelini.

Prvo je obnovljena kapelica sv. Ante (sagrađena prije 120 godina uz bivšu željezničku prugu), zatim kapelica u zaseoku Luščani koja je završena i posvećena 2008. godine. Župna kuća je obnovljena 2006/2007 godine uz početak gradnje nove crkve, koja je, kako je već rečeno, 1992. godine potpuno porušena.

Kamen temeljac za novu crkvu je postavljen 13.06.2006. godine, a do sada (kolovoz 2009.godine), crkva je pokrivena i završeni su grubi zidarski radovi.

Treba spomenuti, da su vrijedni mještani uz župnu kuću i crkvu sagradili sportsko-rekreacioni centar, te podigli spomenik poginulim i nestalim mještanima u prošlom ratu.

Sportska dvorana u Novom Selu;

U vremenu od 1982-84, u selu i općini Bosanski Brod, su vođene žive aktivnosti na izgradnji sportske dvorane i uređenju školskog igrališta, čije dovršenje je trebalo konačno zaokružiti izgradnju i uređenje, jedne od najmodernijih, općinskih seoskih škola, koja je, prve učenike ''udomila'' još daleke 1970. godine.

Dvorana je izgrađena sredstvima mjesnog samodoprinosa, te uz pomoć tadašnjeg Republičkog sekretarijata za obrazovanje i sport BiH.
I konačno, na opće oduševljenje mještana, a posebno na radost školske djece, Novo Selo je 1984. godine dobilo prekrasnu, montažnu sportsku dvoranu, koja se sa sjeverne strane ''vezala'' uz zgradu nove škole.

Istovremeno, asvaltirano je i ograđeno postojeće školsko igralište, koje je od 1970. godine premješteno na istočnu stranu, nove škole.
Na njemu su postavljeni koševi, rukometni golovi i rasvjeta.

Kao i prilikom elektrifikacije i telefonizacije sela, ponovno je bilo zavisti!
I stvarno, Novo Selo je ponovno bilo prvo na oćini koje je dobilo funkcionalnu školsku - sportsku dvoranu i lijepo uređeno, otvoreno školsko igralište!
U narednim godinama, dvorana je bila dostupna svim zainteresiranim mještanima, a posebno je koristila nogometnom klubu ''Ukrina'', u vrijeme zimskih priprema.
U njoj su održavana razna regionalna školska natjecanja, (u odbojci, košarci, malom nogometu, rukometu), ali i probe i nastupi KUD ''Sloboda'' Novo Selo.

Svakako treba napomenuti da je ovo prvi značajniji projekt u kojem mještani nisu ''učestvovali'' bilo dobrovoljnim prilozima, bilo radnim akcijama. Kompletne aktivnosti su vođene od strane SIZ-a za realizaciju samodoprinosa i tadašnjeg obrazovnog sustava.

Za nas Novoseljane, simpatizere NK Ukrine je također važna, i sjećanja vrijedna 1984. godina. Naime, tog ljeta, nogometaši NK Ukrine su dobili priliku za dodatne kvalifikacije za plasman u viši rang natjecanja. Bile su to prve kvalifikacije nakon dugo vremena i prilika za plasman u Regionalnu ligu Slavonije i Baranje.

Prije toga je trebalo izvršiti uređenje (proširenje i postavljanje unutarnje ograde) postojećeg nogometnog igrališta, te završiti i urediti sanitarije u zgradi svlačionice.

I konačno, nakon poraza u Sikirevcima od NK Borca od 4:0, 26.06.1984. godine odigran je uzvratni susret u Novom selu, u kojem je NK Ukrina ponovno pretrpjela poraz od 2:1 te je tako propala izgledna prilika za plasman u viši rang natjecanja.

Pamtit ćemo tadašnju ''upravu'' NK Ukrine: Petra Borasa, Vjeku Đakovića, Marka Marića, Antu Vidovića, Petra Čabraju, Ivana Rubila, Mirka Dujmića ... te tadašnje nogometaše: Peška Čabraju, Antu Nečešnjaka, Mišu Sidžu, Dragića Apaša, Kavu, Skiku, Velju, Čivčiju, Tomasa, Nikicu Čondrića i druge!

Naravno, živo se sjećamo i raznih tadašnjih ''komisija'' za prijem sportskih objekata koji su uporno razvlačili ''mesbane'', mjereći dimenzije terena, udaljenost od postavljene ograde, širinu i visinu golova, ne bi li pronašli kakav nedostatak!

Zgrada mjesnog - društvenog doma na Vidović-rampi;

Susrećući se stalno sa problemom prostora prilikom održavanja izbora, okupljanja građana i omladine, te priličnu udaljenost od centra sela, a u to vrijeme i ne postojanja mjesnog doma u selu(prenamjenjen za potrebe pošte i poštanske centrale), mještani nastanjeni u Luščanima, Vidovićima, Mitrovićima, odnosno u cijelom Tataru, i u dijelu Odobašića (lijeva strana toga sokaka), teritorijalno nazivani ''Novo Selo II'', odlučili su se za gradnju jednog manjeg društvenog prostora na lokaciji uz kuću Ante Vidovića (Grgina), na Vidović-rampi.

Devastirana zgrada Društvenog doma na Vidović-rampi, (snimljeno u veljači 2008.godine)

Na Zboru građana, koji je održan u siječnju 1983. godine na temperaturi od -10 stupnjeva, ispod balkona obiteljske kuće Adama Jozića, formiran je Inicijativni odbor u sastavu:

1. Tomislav Barišić, predsjednik, 2. Ivica Kljajić, član, 3. Jozo Tomić, član, 4. Jozo Kovačević, član, 5. Rudo Dujmić, član, 6. Zlatko Ožuška,član, 7. Pilip Ćurić, član, 8. Nikica Vidović, član, 9. Nikica Babić, član.

U svim aktivnostima Odbora oko nabavke potrebnog građevinskog materijala, ishodovanja potrebne građevinske dokumentacije, kao i u organiziranju radnih akcija, svesrdno su pomagali: Ivica Leci, Anto Kulaš, Zoran Židić i mnogi drugi mještani. Odbor se sastajao po privatnim kućama, a prilikom animiranja mještana, bukvalno je razgovarano sa svakom ''glavom obitelji''!

Sa čuđenjem su gledali u selu na ovu akciju, pomalo ne vjerujući u njen pozitivan ishod! Još kada je na prijedlog Inicijativnog odbora uveden dodatni, dobrovoljni mjesni doprinos (samo za mještane koji su živjeli u ovom dijelu sela) za potrebe izgradnje ovog ''mini-doma'', čuđenju i nevjerici nije bilo kraja!

Kada su počele pristizati prve uplate zaposlenih mještana, započelo se sa gradnjom, jer je, na navedenoj lokaciji već ranije dovežena stara cigla od porušenog bosanskobrodskog Doma zdravlja koja je tu ležala još od 1968-69 godine! Članovi Odbora su za kratko vrijeme, uz pomoć mještana i nekih tadašnjih općinskih poduzeća, (TTT-a, Rafinerija...), uspjeli zgradu budućeg Doma, ozidati, pokriti i ugraditi vanjsku stolariju. Na žalost, do početka rata ožbukana je samo jedna manja prostorija u kojoj su održani izbori za predsjedništvo BiH - 1990. godine.
Neposredno uz podignuti društveni Dom, na inicijativu Luke Vidovića - Kajinog, uređeno je malonogometno igralište, na kojem su svakog ljeta organizirani malonogometni turniri.

Pamtit će se, da je prilikom svečanog otvorenja koje je uslijedilo tek 25.05.1985. godine, u tom objektu održan prigodan kulturno-umjetnički program koji su izveli članovi KUD ''Sloboda'' sa svojim sekcijama Zborište i Novo Selo.
Istovremeno je održan šahovski i malonogometni turnir, nakon čega je nastavljeno sa slavljem i veseljem, na platou ispred doma.

Početak gradnje vodovodne mreže u MZ Novo Selo;

Problem kvalitetne pitke vode, u cijelom selu je postajao sve izraženiji.
I nije to bilo od jučer!

Prilikom svakog iole sušnijeg ljeta, seoski bunari su gotovo u pravilu - presušivali, a potrebe za kvalitetnom ''gradskom'' vodom, bivale su sve veće. Posebno su na udaru bila školska djeca i mjesna škola u kojoj su se često dešavale zarazne bolesti, uzrokovane upitnom kvalitetom bunarske vode, koja je osiguravala potrebe škole tijekom cijele godine. Slični problemi su se javljali i u mnogim obiteljskim kućama, posebno lociranim uz glavni magistralni put B.Brod - Derventa, ali i u mnogim drugim zaseocima. Skoro da nije bilo dijela sela koji se mogao pohvaliti sa dovoljnim i kvalitetnim količinama pitke vode.

Na naše uporno traženje, općinske vlasti su odlučile, da se do završetka radova na izgradnji vodovodne mreže, u selo svakodnevno, cisternama DVD B.Brod i OOUR ''Komvod'', doprema pitka i zdrava voda.
To je potrajalo nekoliko mjeseci dok nisu okončani radovi na postavljanju vodovodne mreže.

Izvršni odbor Skupštine MZ Novo Selo je pokrenuo aktivnosti na izgradnji vodovodne mreže u Novom Selu, početkom 1988. godine, a posao je završen u drugoj polovici 1989. godine.

Od mjesnih aktivista, koji su posebno zaslužni za gradnju seoskog vodovoda, ističem: 1. Antu Vidovića (Pere), 2. Vjeku Đakovića, 3. Peru Marinkovića, 4. Mišu Đakovića, 5. Marka Marića, 6. Ivicu Lecija, 7. Ljubu Kojića, 8. Ivana Prusinu, 9. Božu Mitrovića... koji su, uz mnoge druge tadašnje aktiviste u MZ Novo Selo, uradili ogroman posao, koji nije bio nimalo lak.

Prema projektu, glavni vod je trebao spojiti već izgrađenu vodovodnu mrežu u Sijekovcu, odnosno G. Močilima (od Ereiza kuće), sa vodovodnom trasom koja je dolazila iz pravca Vrela, a završavala je na trasi stare žjeljezničke pruge u Zborištu.
Na taj način bi se, općinska vodovodna mreža potpuno zaokružila, spajanjem dva crpna mjesta; u Ritu (B.Brod) i D.Vrelima, čime bi se omogućilo kvalitetnije snabdijevanje cijele općine...

Da bi bosanskobrodski ''Komvod'' počeo ''polagati'' vodovodne cijevi, trebalo je osigurati iskope glavnog voda koji se pružao trasom stare željezničke pruge, iz pravca G.Močila, pa sve do Zborišta, odnosno, tadašnjeg restorana ''Zeleni Gaj''. Samo selo, nije moglo osigurati sredstva za financiranje, tih, ne planiranih radova, a zbog strukture tla (stari nasipi dobro utvrđene bivše trase željezničke pruge), nije moglo prihvatiti da u svojoj režiji izvede te radove!
Ipak, radovi su obavljeni zahvaljujući pomoći tadašnjih vojnih vlasti u slavonskobrodskom garnizonu, koji su Mjesnoj zajednici stavili na raspolaganje potrebnu mehanizaciju i ljudstvo.
Naravno, trebalo je iskopati i sporedne vodove (oko 35 km) koji su se spajali sa glavnim vodom, i dalje granali u unutrašnjost sela.

Nadalje, zadatak Inicijativnog odbora je bio da uz pomoć komercijalne službe tadašnjeg ''TIPOKA'' iz Bosanskog Broda nabavi potrebni materijal.
(Pamtimo nesebičnu pomoć gospodina Veljka Vukašinovića i Josipa Bazlera, tadašnjih vodećih ljudi Komercijale ''Tipoka'').

Nabavljeni i dopremljeni materijal je skladišten na ''otvorenom'', na platou stare željezničke stanice.
Ova lokacija je promijenjena, kada je iz ''otvorenog'' skladišta otuđen dio materijala, a u dogovoru sa tadašnjom radnom organizacijom ''TIPOK'', materijal se nastavio dopremati i skladištiti u krugu njihove trgovine građevinskog materijala - kod poslovođe ''Dimše''!

Uz sve te aktivnosti valjalo je riješavati, i eventualne, imovinsko-pravne sporove koji su se, na sreću rijetko javljali jer je vodovodna mreža smještana uz seoske puteve, uglavnom na ''ničijoj zemlji''!
Pa ipak, kada je trebalo prekopati nečiji ulaz pred kuću, ili pak ispravljajući trasu, ''zakačiti'' nečiji posjed, članovi odbora su morali ''intenvenirati''!

Zasipanje iskopa, (osim glavnog voda) su obavili sami mještani, uglavnom, organizirajući se po zaseocima.

Stariji pamte, da je ova akcija prošla najbezbolnije od svih novoseljanskih akcija, i uz neznatno protivljenje pojedinaca.
Cijevi su prošle ispod glavne magistralne ceste, za Luščane kod kuće Stipe Matkovića - Tučkonje, a za ''Ukrinjare'' i taj dio sela kod kuće Marka Marića - Markija!

Sa ponosom se može konstatirati, da je za relativno kratko vrijeme, na području Novog Sela u periodu 1988/89, izgrađena vodovodna mreža ukupne dužine od 42 kilometra.
Kompletne troškove je podmirio SIZ za realizaciju mjesnog samodoprinosa uz pomoć nekih bosanskobrodskih poduzeća.

Tom prilikom, pitka voda je dovedena u svaki dio Novog Sela i Zborišta, pred skoro svaku kuću u tadašnjoj Mjesnoj zajednici!
Napokon smo mogli isključiti hidrofore: na nogometnom igralištu, u školi, mjesnom uredu,pošti i u tada velikom broju obiteljskih kuća!

Napravljen je veliki korak naprijed u poboljšanju životnog standarda sela u cijelini!
Moderno i lijepo selo, postalo je još modernije, na radost i ponos svih mještana!

Nastavak slijedi...

NOVO SELO - nastanak i razvoj (33)

2009-07-20T08:57:00.000-07:00

Iako su statistički podaci zanimljivi, sa povijesnog aspekta je još zanimljivija tadašnja dinamika izgradnje seoske infrastrukture i podizanje osobnog i društvenog standarda sela u cjelini!

A istine radi, u periodu 1975-1990. počelo se graditi zaista mnogo!

Kao da se htjelo nadoknaditi sve one, od rata propuštene godine graditeljske pasivnosti i ignoriranja od strane općinskih vlasti i značajnijih ulaganja u infrastrukturu naše MZ.
Odjednom, kao da se promijenila dotadašnja politika spram seoskih sredina: započela su ulaganja u skoro sve tadašnje seoske mjesne zajednice, i skoro da nije bilo sela u kojem se nije nešto sagradilo: mjesni dom, igralište, asvalt, vodovod, telefonija, rasvjeta...

Uostalom, ne računajući asvaltiranje regionalnog puta B.Brod - Derventa sredinom šezdesetih, u samom selu se nije realizirao ni jedan projekat od općeg ''društvenog interesa'', (kako su se tada nazivali svi projekti izgradnje mjesne infrastrukture), sve do 1970. godine kada je otvorena moderna zgrada osnovne škole u Novom Selu.

U selu se imao dojam uvažavanja naših zahtjeva od strane općinskih vlasti, i zahvaljujući tadašnjem samodoprinosu, moglo se realizirati mnogo planiranih aktivnosti.

Otvoreno i često smo tražili kvalitetnije puteve, bolju elektro-mrežu, više trafostanica, vodovodnu mrežu, sportsku dvoranu, rasvjetu... i prednjačili smo u mnogim, realnim i ostvarivim idejama pred drugim seoskim sredinama.

Istina je, da se sve nije moglo odmah riješiti, ali polako su se ostvarivali svi planovi vodstva tadašnje mjesne zajednice i njenih građana.

''Oduzimanje'' mjesnog Doma kulture za potrebe buduće pošte i telefonske centrale;

Nakon završenog asvaltiranja glavnog seoskog puta koji je povezivao magistralnu cestu B.Brod - Derventa, pored crkve i škole, sa Zborištem, mještani su na zborovima građana odlučili da se iz narednog samodoprinosa pristupi realizaciji jednog od dva kandidirana projekta: modernizacija niskonaponske mreže ili izgradnja nove zgrade pošte i instaliranje mini telefonske centrale.

Kroz obavljene javne rasprave na nivou cijele općine, koje je koordinirao tadašnji predsjednik općine - Perica KOSIK, u program narednog samodoprinosa je uvrštena izgradnja zgrade pošte u koju bi se instalirala telefonska centrala, kapaciteta cca 200 priključaka, i potrebna telefonska mreža.

Prema izrađenoj kalkulaciji troškova, otpala je mogućnost gradnje nove zgrade pošte, (nova zgrada pošte će biti izgrađena krajem 8o-tih), pa su iz općinskog SIZ-a za realizaciju samodoprinosa, zatražili od mjesne zajednice da iznađe nekakvo prijelazno rješenja, odnosno da u selu pronađu privremeni ''smještaj'' za novu poštu i telefonsku centralu, ili od telefonizacije sela neće biti ništa!

Rasprave na sjednicama tadašnjeg Izvršnog odbora Mjesne zajednice su dovele do jedinog rješenja: privoliti rukovodstvo tadašnje Omladinske organizacije u Novom Selu, da se pismeno privremeno odrekne zgrade Doma (lokacija uz crkvu) te da se ne propusti ukazana prilika za telefonizaciju sela.

Zgrada novoseljanskog Doma, koji je 1978/79 preuređen za potrebe nove pošte sa telefonskom centralom (snimljeno 2008. godine)

Ova odluka mjesnih političkih organizacija i Izvršnog odbora mjesne zajednice će imati dalekosežne posljedice:

Novoseljanska omladina je ostala bez prostora za okupljanje i priređivanje kulturnih sadržaja (kino predstave, zabave, sastanci...), i jedno vrijeme je potpuno zamro njihov rad, isto kao i rad KUD ''Sloboda'', koji je svoje aktivnosti sveo na godišnje okupljanje, a pripreme za nastupe na smotri folklora - ''Sabor pjesama i igara'', koji se svake godine održavao u Bosanskom Brodu, odvijale su se po privatnim kućama. (najčešće u zaseoku Vidovići).

Ostale mjesne društvene organizacije, Pogrebno društvo, sportske organizacije (nogometaši, rukometaši i stolnotenisači), sekcija Lovačkog društva, izgubili su mjesto okupljanja, a političke organizacije poput OOSK (saveza komunista), OOSSO (saveza soc.omladine), SSRN i ostali, koristili su prostorije osnovne škole, prilagođavajući se njihovim slobodnim terminima.

Jedina pozitivnost je premještaj pošte u centar sela (do tada se nalazila u iznajmljenom prostoru u Jokića zgradama kod Mlina, uz rijeku Ukrinu), i konačno, ''instaliranje'' telefonske centrale, za koju se selo zalagalo.

Odricanje i ''ustupak'' PTT-u je bio velik, ali, dovedeni pred gotov čin, slobodno se može reći da se tada nije pogriješilo.
Ustvari, moralo se birati između: ''uzmi ili ostavi'', i danas sam siguran, da se ispravno postupilo iako tada nisam tako mislio, kao i većina tadašnje mladeži u Novom Selu!

Konačno su dogovorene međusobne obaveze PTT-a Bosanski Brod i MZ Novo Selo:
Mjesna zajednica je imala obvezu riješiti sve imovinsko-pravne odnose na pravcu buduće trase, izvršiti iskope i prikupiti dogovorena novčana sredstva, a obaveze PTT-a i SIZ-a za realizaciju samodoprinosa su: adaptirati zgradu Doma i ''premjestiti'' poštu na novu lokaciju, nabaviti potreban materijal i instalirati telefonsku centralu.

Bilo kako bilo, radovi na prenamjeni postojećeg Doma su napredovali, a ranije je formiran ''Inicijativni odbor za izgradnju telefonske mreže'' u sastavu:

1. Branko Kojić, 2. Ivica Leci, 3. Anto Kulaš, predsjednik, 4. Augustin Blažević, 5. Ranko Marinković, 6. Anto Kovačević, 7. Ivica Kljajić, 8. Božo Mitrović ... (imena članova odbora nisu potpuna i do kraja provjerena)

Potpomognuti ostalim aktivistima Novog Sela i Zborišta, članovi Odbora su marljivo radili na animiranju mještana, praćenju radova iskopa za buduće stupove (bandere) što je bila obveza sela, rješavanju imovinsko-pravnih odnosa i sklapanju ugovora sa zainteresiranim mještanima.
Kapacitet centrale je bio 180 brojeva, a prva faza realizacije ovog projekta, trebala je omogućiti 120 priključaka.

Drugih 60 priključaka je realizirano 198o-1981. godine.

Dogovorena cijena po jednom priključku (tadašnja cijena PTT-a), iznosila je 750.000 dinara, s tim što se iznos uplaćivao na više rata.

Interesantno je, da te 1979. godine, kada se krenulo sa ''telefonizacijom'', nije bilo dovoljno zainteresiranih, da bi se prilikom proširenja mreže za novih 60 brojeva (priključaka) javilo peterostruko više zainteresiranih mještana!

Kopija računa PTT usluga za korisnika iz N.Sela, iz jula 1982. godine!

Kada su 1979. godine okončani svi radovi na uređenju i preseljenju pošte, postavljena nadzemna mreža PTT-a, i instalirana centrala, uz malu svečanost organiziranu u prostorijama nove pošte, prvi puta je uspostavljena telefonska veza iz privatne obiteljske kuće, iz Novog Sela sa Bosanskim Brodom!

Ostaje nam za pamćenje karakteristični broj tadašnjih naših ''telefona'' : 876-...!

Na kraju skoro dvije godine upornog rada i aktivnosti Inicijativnog odbora i mještana, u selu je izgrađena potrebna infrastruktura i stavljena u funkciju telefonska centrala od 180 brojeva, iako su potrebe sela bile znatno veće.

Ponovno je uslijedilo lagano zatišje, a selo, kao i cijela tadašnja država se uskoro našlo pred velikom nedoumicom - kako dalje!

Nakon svih ekonomskih kriza i političkih potresa koji su obilježili posljednjih 30-tak poslijeratnih godina, ostaje zapisan datum 04.05.1980. godine, dan, kada je nakon kraće bolesti, (tako su nam bar priopćili odgovorni), u Ljubljani umro predsjednik Predsjedništva SFRJ-a i CK SKJ - Josip Broz-Tito.

I pored kasnijih osuda diktatorskog vladanja, optužbi za nemilosrdno obračunavanje sa političkim protivnicima, Bleiburg, Goli otok... ostaje činjenica da je pod njegovim vodstvom tadašnja Jugoslavija poživjela punih 45 godina, i stekla međunarodni autoritet, posebno u UN i Pokretu Nesvrstanih koji je uz Indiju i Egipat i pokrenula.

Svojom karizmom i neospornim autoritetom, Josip Broz je na vlastitu sahranu ''doveo'' 209 delegacija iz 127 tadašnjih zemalja ali i oko 700000 građana!

Ostat će zapisano, da je veliki komunist sahranjen bez zvijezde petokrake, u Beogradu 07.05.1980. godine.

Nitko u selu tada nije mogao slutiti, da će svega deceniju kasnije doći do raspada te države, bez obzira s kakvim je simpatijama živio, u njoj, ili negdje u inozemstvu.
Podržavao ili osporavao način vladanja i rukovođenja tadašnjom zajedničkom državom!

No, tim pitanjima se bave povijesničari i znanstvenici, koji se razlikuju u ocjeni povijesne uloge Josipa Broza, ali i odgovornosti tadašnjih republičkih rukovodstava, posebno nakon prvih višestranačkih izbora koji su organizirani početkom devedesetih.
Za nas, u ovom serijalu ostaje da se bavimo našim Novim Selom, odnosno novoseljanskom župom.

Podjela novoseljanske župe nakon 70 godina zajedničkog života, i osnutak nove, za područje Gornja Močila-Sijekovac;

Pišući u ranijim nastavcima o osnutku i nastanku župe Novo Selo, sjetit ćete se da je u njen sastav 1911. godine, ušlo i naseljeno mjesto Gornja Močila.
I uvijek se u svim statističkim podacima vezanim za Novo Selo, posebno analiziralo i Gornja Močila koja su kraće vrijeme bila i dio brodske župe.

Kako je to selo ekonomski i duhovno jačalo i raslo, u vrijeme dok je upravitelj novoseljanske župe bio vlč. Jakov Kovačević, 1981. godine, Dekretom prečasnog Ordinarija mons. dr. Marka Jozinovića, nadbiskupa Vrhbosanskog, od dijelova tadašnje bosanskobrodske i novoseljanske župe, utemeljena je nova župa Gornja Močila-Sijekovac!

Za prvog župnika nove župe imenovan je vlč. Mato Janjić, koji će ostati upamćen kao zaslužnik za kasniju izgradnju župne kuće i crkve u Gornjim Močilima.

Interesantno je da je vlč. Janjić po dolasku u Gornja Močila, do izgradnje župne kuće stanovao i živio u kući Marka (Ivana) Jelinića, a pastoralni rad je započeo pred stoljetnom kapelicom sv. Ante (sagrađenom uz bivšu željezničku prugu).

1982. godine započela je gradnja župne kuće (kućara) neposredno uz kuću Ive Soldana Nikina. Prva misa je održana u dvorani župne kuće, već 1983. godine, a sa gradnjom crkve se počelo 1985. godine. U njenoj gradnji su učestvovali mnogi mještani iz okolnih sela, bez obzira na vjersku pripadnost, ali i mnogi dobročinitelji iz cijelog svijeta.

Gradnja crkve se odvijala prema planiranim rokovima, i 1988. godine je konačno pokrivena kada je održana i prva misa u novosagrađenoj crkvi.
Tek 1991. godine završeni su radovi na unutarnjem uređenju i Gornja Močila su dobili prekrasan vjerski objekt, koji se na žalost, održao svega godinu dana, kada je zbog rata potpuno uništen.

Vanjski izgled i unutrašnjost crkve u Gornjim Močilima 1991. godine.

(Nastavak slijedi)

NOVO SELO - nastanak i razvoj (32)

2009-06-11T13:34:00.000-07:00

Kako je selo u ''novim'' okolnostima, ekonomski sve više napredovalo, došlo je i do poboljšanja općeg standarda života mještana, a time i sela u cijelini.

Što se tiče obrazovanja, ovom prilikom samo ističem da je vrlo mali broj mladih ostajao bez srednjeg obrazovanja, a sve veći broj završenih srednjoškolaca se odlučivao za daljnje visoko obrazovanje.

Osim vidnog napredka u izgledu i opremljenosti obiteljskih kuća (vidi prethodni nastavak), uvećavanju obiteljskih imanja, nabavci traktora i ostale prateće opreme, mještani su počeli sve više povećavati broj novokupljenih motocikla i osobnih automobila.

Tako se, pored već legendarnih motora tipa ''Zindap'' i ''Pretis'', te osobnih automobila - ''Fiće'', ''Folcike'', ''Princa'' i poneke Škode, koji su selom paradirali od druge polovice šezdesetih, počinju nabavljati motori tipa ''Emze'' i ''Java'', a od automobila - ''tristaći'', Zastava 101!
Istovremeno iz inozemstva, u prvoj polovici sedamdesetih, novoseljani dolaze u opelima, fordovima i ponekim ''mercedesom''!

Popularni ''Fićo'' je bio omiljeno ''vozilo'' i u Novom Selu.
(na slici je verzija iz 1965. godine, sa bravom s prednje strane vrata!)

Neki mještani su vozili ovaj model Škode - 100 MB!

Sve do kraja prve polovice sedamdesetih, Volkswagen je bio privilegij imućniji mještana (Jokići)

Osim navedenog boljeg osobnog standarda, mještani iskazuju i sve veće apetite kada je u pitanju opći standard sela.

Realizacija prvog općinskog samodoprinosa i asvaltiranje glavnog seoskog puta od bivše pruge, pored škole do Zborišta - 1975. godine;

Kao što sam ranije spomenuo, nakon otvaranja nove škole 1970. godine, mjesni aktivisti iz ''Socijalističkog saveza radnog naroda'' i tadašnja partijska organizacija SK, predložili su da se iz narednog općinskog samodoprinosa financira, ili asvaltiranje glavnog seoskog puta (od već asvaltirane magistralne ceste B.Brod - Derventa, kroz selo, sve do Zborišta) ili da se pristupi telefonizaciji sela i postavljanju mini telefonske centrale!

Na date prijedloge, odgovor je stigao vrlo brzo.
U program narednog općinskog samodoprinosa je uvršteno asvaltiranje navedenog putnog pravca, a instaliranje telefonske centrale je odgođeno do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Rekonstrukcija i asvaltiranje glavnog seoskog puta, koji je prolazio pored crkve i škole, kroz Mijiće i Dujmiće, u pravcu Zborišta, započela je i dovršena 1975. godine.

U vrijeme realizacije ovog projekta, predsjednik Skupštine oćine Bos.Brod je bio Milan Vidić.
U Selu je formiran Inicijativni odbor koji se uglavnom bavio rješavanjem imovinsko-pravnih odnosa i koordinacijom sa Samoupravnom interesnom zajednicom za realizaciju samodoprinosa (SIZ), i izvođačima radova.

Istražujući aktivnosti i tijek asvaltiranja ove dionice seoskog puta, došao sam do imena nekih članova Inicijativnog odbora:

1. Anto Kulaš,
2. Ivica Leci,
3. Milenko Bilić,
4. Pero Bardak,
5. Branko Kojić,
6. Anto Kovačević,
7. Ranko Marinković.

Sa sigurnošću se zna, da su u radu ovog odbora povremeno učestvovali i drugi ugledniji mještani Novog Sela i Zborišta (Drago Židić, Mile Mitrović, Niko Bilić, vlč. Jakov Kovačević, Ivan Prusina).
(prema informacijama Ante Kulaša, tadašnjeg predsjednika SSRN-a)

Za bogatu povijest Novog Sela, ( u ovom slučaju MZ Novo Selo), isto, kao što je to pedantno u svojoj Spomenici činio stari župnik, vlč. Juraj Majetić u nekim ranijim godinama, ostat će zapisana spomenuta imena naših mještana, koji su uz ostale, zaslužni što je naše selo, među prvima u općini Bosanski Brod dobilo prve kilometre modernog asvaltnog puta!

Nedugo nakon proslave još jednog velikog zajedničkog uspjeha, odmah se nastavilo planirati dalje.
Slijedio je novi samodoprinos, a mještani su na Zborovima građana u Novom Selu i Zborištu odlučili, da se dio prikupljenih sredstava usmjeri u modernizaciju niskonaponske električne mreže (uvođenje trofazne struje, i izgradnja novih trafostanica) i postavljanje telefonske centrale kapaciteta cca. 200 brojeva.
(o ovom projektu koji je realiziran 1979. godine, više u sljedećem nastavku)

Podaci iz matičnih knjiga župnog ureda Novo Selo od 1963. do 1970. godine;

Broj stanovnika sela je lagano rastao u odnosu na prethodno analizirane godine, iako, će ponovno doći do pada broja novorođenih tek početkom sedamdesetih godina.

Svjestan da iznosim samo podatke iz MK župnog ureda (matične knjige Mjesnog ureda mi nisu dostupne), te da je broj rođenih i umrlih neznatno veći od prikazanog (uzimajući u obzir ukupan broj rođenih i Hrvata i Srba koji su tada živjeli u Novom Selu), dajem vam na uvid usporedni pregled rođenih (krštenih), umrlih i vjenčanih Hrvata katolika za župu Novo Selo:

za 1963. godinu: 87 krštenih, 16 umrlih i 29 vjenčanih parova,
za 1964. godinu: 78 krštenih, 24 umrlih i 16 vjenčanih parova,
za 1965. godinu:101 krštenih, 21 umrlih i 32 vjenčanih parova,
za 1966. godinu: 82 krštenih, 16 umrlih i 25 vjenčanih parova,
za 1967. godinu: 97 krštenih, 17 umrlih i 31 vjenčani par,
za 1968. godinu: 80 krštenih, 10 umrlih i 26 vjenčanih parova,
za 1969. godinu: 80 krštenih, 23 umrlih i 21 vjenčani par,
za 1970. godinu: 57 krštenih, 23 umrlih i 26 vjenčanih parova.

Za navedenih osam godina, u Novom Selu je ukupno kršteno 662 djece! (rođeno je nešto više), a ukupno umrlih je 150 župljana (katolika).

Analizirajući ove podatke iz matičnih knjiga župnog ureda Novo Selo, treba imati na umu krštene i umrle Hrvate-katolike, koji su tu evidentirani iz cijele tadašnje novoseljanske župe, koju su činili: Novo Selo, Zborište i Gornja Močila, sve do 1981. godine kada su utemeljili posebnu župu!

No, bez obzira na sve rezerve i moguće nepreciznosti, detaljnijom analizom prezentiranih podataka iz matičnih knjiga župnog ureda Novo Selo (po tadašnjem župniku Anti Stjepiću koji je 23.03.2009. premješten u novu župu), vidljivo je, da je broj krštenih, samo naših mještana, manji od naprijed prikazanih, za prosječno 10-15 % po godini.

Primjer:
Za 1969. godinu, od ukupno 80 krštenih, na Novo Selo otpada 66. Broj od ostalih 14 krštenih se odnosi na 10 iz G.Močila i 4 iz Zborišta.

Respektirajući sve navedeno, može se konstatirati da je župa Novo Selo u periodu 1963. - 1970., dobila 512 novih članova, a temeljem izvršenih analiza (župnika A.Stjepića) za 1969. godinu i procjene administratora, Novo Selo je u istom periodu povećalo broj žitelja za cca. 435 novih članova, ili, godišnje za cca. 55 novih mještana.

Nastavak slijedi...

NOVO SELO - nastanak i razvoj (31)

2009-05-08T12:21:00.000-07:00

Prezimena su kod svih naroda jezični i kulturni spomenik, spomenik opstojnosti jednog naroda!Karakteristično je to i za Novo Selo, u kojem su od nastanka živjeli većinski Hrvati i manji broj mještana Srba, koji su se nastanili, uglavnom u Mitrovića-sokaku.

Što se tiče hrvatskih prezimena, prema Petru Šimunoviću i Franji Maletiću, autorima dugo pripremane enciklopedije hrvatskih prezimena, skupljenih u knjigu ''Hrvatski prezimenik'' (objavljenu 2008. god. na 2099. stranica), prezimena u Hrvata su vjerojatno najstarija, starija nego u drugim slavenskim jezicima.

Uzrok tomu je splet izvanlingvističkih značajki, a prvenstveno društvenih.

Nekada je povlašteni stalež prezimenima baštinio imanja i povlastice, državna uprava je preko prezimena provodila imovinsko-pravnu i poreznu kontrolu, dok su crkvene organizacije utemeljile i provodile ''matičarsku službu''.

Prema imenovanim autorima, još u XIV stoljeću, u Splitskom statutu pod prijetnjom ''globe'', bilo je zabranjeno samovoljno mijenjanje prezimena, što dodatno kazuje o važnosti prezimena i borbi određenih institucija (ovisno o vremenu promatranja i analizi važnosti pojma - ''prezime'') za uspostavu ''kontrole'' nad ljudima, koristeći se njihovim prezimenima.

Pouzdano se zna, da su u Novom Selu najstarija hrvatska prezimena (u smislu prvih pojavljivanja u tadašnjem selu i prvih pisanih tragova): Kurdija, Mijić, Odobašić i Rubil, od kojih su neka pisana i izgovarana u prvim pojavljivanjima na ovom prostoru, sasvim drugačije! (Rubilović, Kurdić...) iako, izuzimajući prezime Odobašić, u našem selu nisu i najučestalija.
Naravno, starija naša prezimena su i: Đaković (Djaković), Bilić, Stanić, Kovačević, ...

Od srpskih prezimena, prezime Mitrović, spada u kategoriju starijih prezimena koja se, uopće sreću u Novom Selu!

Što se pak tiče najučestalijeg prezimena u Hrvata uopće, najčešće prezime je Horvat (pojavljuje se 22.225 puta), zatim Kovačević (15.835 puta), Babić (13.150 puta), Marić (11.617 puta)...
(prema podacima citiranih autora iz navedene knjige).

Prateći Novoseljanska prezimena, i uspoređujući ih sa citiranim podacima iz navedene knjige, vidljivo je da su sva egzistirala i u našem selu.

Novoseljani na ''privremenom radu'', životni putevi, sudbine, veza sa svojim selom i svojim obiteljima;

Kao što sam u prethodnom nastavku i obećao, vraćam se našim mještanima koji su odlučili krenuti za sigurnijim poslom i boljom zaradom, prepuštajući se sudbini i neodoljivom zovu ''dojč maraka'', šilinga, franaka, guldena, dolara...

Već sredinom šezdesetih, a posebno početkom sedamdesetih, zbog sve evidentnije nezaposlenosti, mnogi Novoseljani su odlučili krenuti trbuhom za kruhom u Austriju, Švicarsku, Njemačku, Francusku, Nizozemsku... pa čak, i u Kanadu i Australiju.

Bilo je to vrijeme kolektivnih ''prodaja radne snage'', kada se legalno, preko tadašnjih Zajednica za zapošljavanje, (ali i raznih firmi, pa i pojedinačno), uz blagoslov i obveznu proviziju za ''ishodovane papire'' tadašnjim vlastima, odlazilo širom Europe i svijeta.

Odlazilo se iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije, ali je zabilježen i priličan broj odlazaka najsposobnijeg dijela radne snage i iz Novog Sela.
Govorilo se: ''idemo na par godina da zbrinemo sebe i obitelj, odškolujemo djecu...'', a, ako se preživjelo, ostajalo se zauvijek!
Skoro da se može reći, da se tada iz sela privremeno ''iselila'' skoro trećina ljudi, a neki i sa cijelim obiteljima, gdje žive i dan danas.

Mnogo nas je jelo hruh, zarađen u inozemstvu.
Mnogi smo se zaista i školovali zahvaljujući odricanju naših roditelja, braće...
Tim novcima je izgrađeno mnogo novih i velikih obiteljskih kuća.

Kupljeni su automobili, traktori i moderni poljoprivredni strojevi, a selo je napokon, nakon duge stagnacije, ponovno ''raslo'' i svakim danom je postajalo sve ljepše i bogatije.

Obiteljska kuća Ivice (Nike) Vidovića - lijepo uređena, i

obiteljska kuća Stipe Žilića, još u fazi dovršenja gradnje. (iz poč.80-tih)

Mnogi su zarađenim novcima uvećavali svoja imanja, slično kao što su to nekada, zahvaljujući dobroj zaradi, činili i naši mještani zaposleni pri željeznici.

Ali, za razliku od ondašnjih željezničara, oni su bili u tuđini, daleko od rodnog sela, i u selo su dolazili na ''odmor'', žureći pri tom nešto popraviti, izgraditi, udati i oženiti, posjetiti rodbinu i opet nazad!
Gradeći nove kuće, kupujući automobile i luksuzne stvari koje drugima nisu bile dostupne, vrlo često su zaboravljali na odmor, na zdravlje, jednostavno - na uživanje u onome što su postigli.

Ipak, mora se tim ljudima priznati stalna povezanost sa svojim selom koje nikada nisu zaboravljali!

Kroz narednih 20-tak godina, na razne načine su pomagali njegovom ''podizanju'' i modernizaciji, ali na žalost, mnogi su tamo, pored zdravlja i snage, ostavili i svoje živote!

Živo se sjećam jeseni 1970. godine, kada je u selo stigao telegram o pogibiji Marka Kovačevića - Lojsuza. (Njemačka).
Nedugo zatim, 1971. godine poginuo je Branko Matković - Čugur (Njemačka), 1974. godine Jakov Kovačević, Jozin (Njemačka), a krajem iste godine, također u Njemačkoj, smrtno je stradala i Janja Miljak, kćer Petra Čukura, zatim 1980. godine u prometu stradava i Stipo Žilić.
I on je sa obitelji boravio u Njemačkoj!

Nabrojani Novoseljani su stradavali u naponu snage, uglavnom od 25 do 43 godine starosti, a njihova smrt je bila nenadoknadiv gubitak za njihove obitelji.

Razlozi: udesi na poslu, prometne nezgode, ali na žalost, i zbog onog našeg, ranije opisanog uskočkog gena i temperamenta (Marko Kovačević).
Naravno, bilo je i smrtnih slučajeva zbog teške i tada neizlječive bolesti (Branko Vrdoljak, a kasnije još neki mještani).

Ono što čudi, ali i mami divljenje prema tim ljudima i njihovim obiteljima je činjenica, da su svi doveženi u rodno Novo Selo i sahranjeni na našem mjesnom groblju.

Selo početkom 70-tih, izgradnja nove škole i novi planovi razvoja sela;

Odavno su polagači asvalta na novoj cesti napustili naše selo, a barake i asvaltna baza su polako demontirani i premještani na novu, južniju lokaciju na derventskom području.

Sučeni sa završetkom novoizgrađene osmogodišnje škole, tada najveće na području općine Bosanski Brod (primala je više od 600 učenika u dvije smjene), mještani su organizirali veliku i lijepu svečanost prilikom službenog otvorenja škole, i lagano se dogovarali da sljedeći samodoprinos (koji su svi zaposleni plaćali u iznosu od 3 % bruto OD) bude usmjeren za gradnju telefonske mreže i asvaltiranje glavnog seoskog puta, počev od stare pruge, pored škole, sve do Zborišta.

Stalno je prisutan i problem dodatnog podizanja nasipa na desnoj obali Save počev od ušća Ukrine prema Sijekovcu u najstarijem našem zaseoku - Luščanima, koji nikada neće biti u potpunosti riješen.

Osim navedenog, u selu se već početkom sedamdesetih godina ozbiljno razmišljalo o izgradnji nove zgrade MZ i pošte, koje su u to vrijeme, privremeno smještene u iznajmljenom prostoru u Jokića zgradama, smještenim u neposrednoj blizini mlina, na samoj obali Ukrine.

Do kraja 70-tih, zbog postavljanja prve telefonske centrale sa 200 priključaka, pošta će biti preseljena u prostor mjesnog Doma kulture, što je prvi puta od njegove izgradnje onemogućilo glavnu njegovu funkciju: ''društveni život mještana, te okupljanje Novoseljanske mladeži'', a novi prostor za Mjesni ured i potrebe MZ i pošte, bit će konačno riješen tek u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća!

Iako će selo do kraja osamdesetih dobiti i sportsku (školsku) dvoranu, vodovod, rasvjetu i asvaltirane skoro sve sokake, novu zgradu mjesnog doma sa pratećim sadržajima nije dočekalo.
Vlastitim sredstvima, uspjelo se u zaseoku ''Vidovići'' sagraditi manju zgradu za potrebe okupljanja tamošnjeg stanovništva, ali dalje se nije moglo.

Realizacija ovih projekata će uslijediti sredinom i krajem 70-tih, pa čak i osamdesetih godina, o čemu će više riječi biti u nekom od narednih nastavaka.

Uglavnom, u novu zgradu škole se uselilo školske 197o/71, a ostale projekte je trebalo prvo ''ubaciti'' u program financiranja iz narednog općinskog samodoprinosa.
(Svjesni da im općinske vlasti neće odobriti sve predloženo, očekivalo se barem jedan predloženi projekat).

Zahvaljujući boljem materijalnom stanju mještana, početkom sedamdesetih u selu imamo sve više privatanih traktora (oko 30-tak) i sve više osobnih automobila.
Konjske zaprege, gotovo su prestale orati naše njive, a sve više ljudi je koristilo moderna sjemenska i zaštitna sredstva, te su na taj način, znatno povećavali godišnje prinose na svojim posjedima.

Iako je ''Ćiro'' prestao prometovati, Novo Selo i dalje ostaje dobro prometno povezano sa Bosanskim i Slavonskim Brodom, gdje se uglavnom školuju naši srednjoškolci (manji broj se odlučio za srednje škole u Derventi).

U selu se sve više podiže novih katnica, ali i prostranih prizemnica, lijepo i primjereno uređenih, prvenstveno zahvaljujući poboljšanim materijalnim mogućnostima mještana, koji su svoje zarade uglavnom ostvarivali radeći na ''zapadu'', ali i u domaćim ''poduzećima'' i na svojoj zemlji!
Nakon one bezvoljnosti kod ukidanja ''Ćire'', posljedica državnih reformi iz 1965. godine i velike nezaposlenosti, činilo se da svakim danom selo sve više ekonomski i intelektualno jača i raste.

(o našim poznatim ljudima i intelektualcima, kasnije - pri kraju serijala).
(Nastavak slijedi...)

NOVO SELO - nastanak i razvoj (30)

2009-04-05T05:23:00.000-07:00

Treba reći, da je u prvoj fazi stvaranja ''mlade'' ekonomske emigracije u selu, i uzrok i motiv bio u teškoj, skoro bezizlaznoj, a vrlo često i katastrofalnoj gospodarskoj situaciji.
Kriza je bila prisutna u svim segmentima tadašnjeg društva: u industrijskoj i agrarnoj proizvodnji, u sektoru prometa i drugih uslužnih djelatnosti. Pa ipak, još uvijek, najviše BDP je otpadao na vojsku, civilnu i tajnu policiju!

Istovremeno, prirast seoskog stanovništva je bio prilično visok (vidi podatke iz matica župnog ureda iz prethodnog nastavka, op. admin.) u odnosu na urbane sredine, iako je tadašnja vlast raznim programima i povlasticama (zaposlenje, plaće, smještaj ...) privlačila radnosposobno stanovništvo u gradove. Radnici su dolazili u gradove zbog posla, ali njihove obitelji su ostajale u selu na seoskim imanjima.

Tu, u Novom Selu se trošilo zarađeno u gradu, tu se ženilo, rađalo i umiralo!

Probleme u sektoru prometa, uskoro će osjetiti i stanovnici Novog Sela, godinama zaposleni pri raznim željezničkim kompanijama.
Naime, sredinom šezdesetih doći će do ukidanja željezničke pruge Bosanski Brod - Doboj, što će dovesti do povećanja ionako velikog broja nezaposlenih mještana.

Suočeni sa rastućom krizom i sve većom nezaposlenošću, tadašnje vlasti su početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća pokrenule sveobuhvatne reforme, s ciljem deetatizacije i decentralizacije zemlje, i u početku su te reforme dale dobre rezultate.
Međutim, zbog naravi tadašnje države i posebno njenog gopodarskog sustava, (planska proizvodnja, ne prilagođavanje tržišnim uvjetima poslovanja, socijalistički sustav, nedostatak stručnih kadrova, forsiranje politički podobnih umjesto stručnih ...), ubrzo je došlo do zaustavljanja reformi, a probleme nezaposlenosti se riješavalo kroz potpisivanje bilateralnih sporazuma sa nekim europskim zemljama (prvenstveno Njemačka i Austrija) u koje su u to vrijeme ''upućivane'' kolone najsposobnije radne snage!

U cijelu priču, ubrzo će se ''uklopiti'' i priličan broj Novoseljana koji će legalno odlaziti na rad u druge europske zemlje.
Istine radi, treba spomenuti da je osim ekonomske emigracije, u selu bilo i političke emigracije, koja je na razne načine pokušavala i uspjevala otići ''na zapad'', u potrazi za sigurnijim poslom i boljim životom.

Treba reći, da su se mnogi odlučili za ilegalni odlazak prije ''otvaranja'' granica, te da mnogi od njih nisu prebjegli zbog političkih razloga, već kao ekonomski emigranti.

Naravno, bilo je i ''odlazaka'' iz čisto političkih razloga.

U kontekstu prethodnog pasusa, spomenut ću neka imena Novoseljana, koji su preko noći ''nestali'' iz sela i javili se iz nekih novih sredina, bez namjere njihovog razvrstavanja po motivima koji su ih nagnali na taj korak:
Braća, Pavo i Ivo Peje Mijića, Anto Ive Čabraje, Anto Đaković (Žujo), kasnije Nikola Nidžo Blažević i još neki mještani.

(O ''privremno zaposlenima u inozemstvu'', o našim Novoseljanima, njihovim životnim sudbinama i povezanošću sa Novim Selom, više u sljedećem nastavku) ...

I dok su u jeku spomenute krize, jedni odlazili u obližnje gradove u potrazi za poslom, a drugi vidjeli svoju šansu u obližnjim zapadnim zemljama (legalno ili ilegalno), treći, oni najuporniji i naviknuti na sve vrste teškoća, odupirali su se neimaštini i nezaposlenosti na svoj način.

Iako je u Novom Selu od pamtivijeka bilo zaprega i kočijaša, nikada kao tih godina nije bilo više ''kočijaša'' koji su u kolonama prevozili šljunak iz obližnje Ukrine i njenih prudova i poloja (Ada, Poloj, Pridor...) za potrebe gradnje nove ceste, sipanje puteva i sl.
Na našoj željezničkoj stanici navožene su hrpe šljunka i pijeska koji je dalje, u unutrašnjost, transportiran ''Ćirom''.

Opterećini nastalom krizom, mještani su radije tražili bilo kakav posao u blizini sela i svojih obitelji, te se tako pamte naši, Novoseljanski mlinari koji su posao pronašli radeći na savskim mlinovima: Pero Kurdija, Luka Kljajić - Zulum, Jozići ... Ćorković kod Jokića...

Završavajući podnaslov iz prošlog broja - ''Političke prilike u zemlji i selu'', spomenut ću i slučaj pokušaja atentata na Maršala Tita, u rujnu 1960. godine, prilikom njegovog odlaska u Njujork na 15. zasjedanje Generalne skupštine UN.

Neposredno prije dolaska u SAD, u Francuskoj, gdje je stigao ''plavim vlakom'' iz Italije, spriječen je pokušaj ustaškog emigranta Maksa Luburića da izvrši atentat, a po dolasku u Njujork, službe sigurnosti su se suočile sa organiziranim demonstracijama četničke i ustaške emigracije, i planovima za novi atentat.
Otkriven je i spriječen pokušaj atentata na Tita, od strane četničkog emigranta Dragiše Kašikovića, presvučenog u svećeničku mantiju, što je dodatno opteretilo i onako teške unutarnje, ali i vanjskopolitičke prilike s kojima se trebalo sve više suočavati! (prema Marijanu Kranjcu, članu Titovog osiguranja - ''Svi atentati na Josipa Broza Tita'').

O željezničkoj prugi, čuvenom ''Ćiri'' i njegovom ukidanju;

Čuveni ''Ćiro'' na stanici u Novom Selu, krajem pedesetih godina prošlog stoljeća

Prije skoro godinu dana, pišući o aneksiji Bosne i Hercegovine, spomenuo sam i ubrzanu izgradnju pruge iz pravca Slavonskog Broda, i značaju te pruge za kasniji razvoj sela i život njegovih mještana.

Odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine, Austro-ugarskoj monarhiji je ''određena'' dužnost, upravljanja Bosnom i Hercegovinom.

Odmah po ''ulasku'' u Bosnu, novi ''gospodari'' su započeli sa industrijalizacijom i nizom strukturnih promjena bosanskog društva, a za naše selo je posebno bitna izgradnja željezničke, uskotračne pruge (760 mm), koja je prolazila rubom, skoro cijelog sela (prateći staru ''carsku džadu'') u dužini od oko 5 km, na pravcu Bosanski Brod - Derventa... i dalje, Doboj-Zenica-Sarajevo.

Ova dionica je bila kralježnica, kasnije izgrađenog sjevernog pravca uskotračne željezničke mreže BiH, a preko mosta na Savi, bila je povezana sa Slavonskim Brodom, prugom normalnog kolosijeka (1.435 mm, op. admin).

Zahvaljujući našem geostrateškom položaju i činjenici da su nove vlasti odlučile koristiti postojeći savski most između dva Broda, kao ''Vrata Bosne'' za ulazak svojih trupa i službenika za organiziranje civilne vlasti, tim pravcem su u roku od dva mjeseca započeli i sa gradnjom pruge, tako da je kroz Novo Selo pruga ''prošla'' relativno brzo.

Prvobitna trasa pruge je išla kroz Rafineriju nafte u Bosanskom Brodu, preko Sijekovca i Novog Sela, prema Derventi.

Svakako, treba spomenuti, da je na njenoj gradnji - učestvovalo mnogo mještana okolnih sela, ali i Novog Sela.

Učešće u podizanju pruge, bila je preporuka za kasnije namještenje koje su Novoseljani (kao i drugi), dobili od željezničke kompanije, tadašnjeg vlasnika dionice pruge. Rad ''pri željeznici'', ostat će dugo godina privilegija Novog Sela i njegovih mještana, i često se u okolici, sa zavišću pričalo - ''Novo Selo, selo željezničara''!

U vrijeme polaganja prvih nasipa za buduću trasu pruge, postojalo je nekoliko željezničkih kompanija koje su se bavile izgradnjom uskotračnih pruga, koje su ostajale u vlasništvu tih kompanija i nakon puštanja u promet.

(Zato sam za naše željezničare toga vremena, često upotrebljavao izraz ''zaposleni kod željeznice'' ne navodeći kompaniju).

Neke kompanije su posjedovale cijele mreže novoizgrađenih uskotračnih pruga, a naša dionica B.Brod - Doboj je pripadala raznim kompanijama koje su se mijenjale s promjenom vlasti.

Cijela dionica Bosanski Brod - N.Selo - Derventa - Doboj, u dužini od oko 65 km, zvanično je otvorena 24.03.1879. godine, a u Novom Selu je izgrađen i pomoćni - pretovarni i manevarski kolosijek. Neposredno uz željezničku stanicu, sagrađena je i kuća - stan za deficitarne, stručne službenike željeznice (u kojoj je do ukidanja pruge stanovala obitelj Mirka Špalata, a u sklopu zgrade željezničke stanice, kasnije je stanovala obitelj Drage Rubila) i ostale prateće prostorije na samoj stanici: uredski prostor - blagajna, čekaonica, skladište - lampisteraj i ostale potrebne prostorije.

Na Vidovića rampi je izgrađena kuća (vekterhaus) za stan čuvara rampe i cijele trase pruge, od Bosanskog Broda do Bosanskih Lužana.

Tijekom cijelog trajanja II svjetskog rata, Novoseljanska željeznička stanica i pripadajuća pruga, bombardirani su samo jednom od strane savezničkih aviona, ali bez većih materijalnih šteta (prema zapisima vlč. Majetića - Spomenica).

U vrijeme izgradnje, vlasnik pruge je bila kompanija kkBB (Kaiserliche und Koniggliche BosnaBahn, odnosno: Carska i kraljevska Bosanska željeznica), tako da su prvi Novoseljanski radnici bili zaposleni kod ove kompanije. Navedena kompanija je prestala postojati 27. srpnja 1895. godine, a njeno vlasništvo i mrežu pruga sa voznim parkom je preuzela željeznička kompanija BHStB - Bosnisch-Herzegowinische Staatsbahn, ili: Bosansko-hercegovačka državna željeznica).

Vlasnik dionice pruge B.Brod-N.Selo-Doboj-Sarajevo, od 1908. do 1918, postaje BHLB kompanija (bosansko-hercegovačka zemaljska željeznica).

Od 1918. godine, vlasnik te uskotračne pruge, i poslodavac, tada, već znatnom broj Novoseljanskih željezničara, postaje kompanija: Željeznice SHS, a zatim od 1933. godine, vlasnik pruge je kompanija: Jugoslavenske državne željeznice (JDŽ), a od 1953. godine pruga je pod vlašću poduzeća: Jugoslavenske željeznice (JŽ) i tako ostaje sve do njenog ukidanja - sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća!

Izgradnja željeznice je ostavila trajni pečat na ''stasanje'' i kasnije dostignuti nivo razvoja i životnog standarda Novoseljana.

Sve što se dobroga u selu dešavalo, vezano je za Novoseljanske željezničare!

Prednjačili su u podizanju, za to vrijeme, ljepših i prostranijih kuća, a zahvaljujući dobrim plaćama, uvećavali su svoja seoska obiteljska imanja. Prednjačili su u kupovini prvih ''singerica'', bicikla, u slanju djece na školovanje, a uvijek dobro politički informirani, osnovali su prvu političku organizaciju - ogranak HSS u Novom Selu. Formirali su seosko Pogrebno društvo, koje će funkcionirati sve do početka 90-tih godina prošlog stoljeća. Osnovali su prvi nogometni klub - NK Troglav, inicirali gradnju i uređenje crkve i škole, ali i zdušno se borili za izgradnju mjesnog doma ''J.J.Strossmayer''!

Zahvaljujući njima, selo je lakše ''preturilo preko glave'', one gladne godine s početka pedesetih.

Sve što smo tada imali više od drugih, donijela nam je ''naša pruga i naš nezaboravni - Ćiro''.

Zbog pruge, željeznice i posla, u Novo Selo su ljudi hrlili sa svih strana.

Iz Hercegovine, Dalmacije, iz unutrašnjosti Bosne, iz Gorskog Kotara. Živjeli su tada u selu Majetići, Jokići, Židići, Bokšići, Leci, Erceg, Raspudići, Tolići, Čuturići, Šaravanje, Galići, Brkići, Popovići ... mnoga prezimena, kojih početkom 90-tih nije bilo u Novom Selu.

(ostali su samo Jokići, Židići, Bokšići i Leci, op.admin.)

Prolazak ''Ćire'' kroz Sijekovac (prije skretanja za rafineriju ''prijelaz kod Pivaša''(1964)

Početkom 1964. godine, u selu se već otvoreno počelo govoriti o ukidanju pruge Bosanski Brod - Derventa, a kasnije i do Doboja.

Mnogi nisu mogli vjerovati da bi tako, stvarno moglo biti. Jer, ionako velika nezaposlenost i opća kriza, tim činom bi postala još veća, ne samo za Novo Selo, već za cijelu tadašnju općinu Bosanski Brod i Derventu, i širu regiju. Zato su mjesni željezničari, s nestrpljenjem, svakodnevno očekivali potvrdu doskorašnjih govorkanja, sa ''najvišeg mjesta'', (Komiteta, ili Uprave željeznice, op.admin.)

Odjednom, priče o nerentabilnosti te dionice pruge, o nedovoljnoj iskorištenosti u prijevozu putnika i roba, počinju biti zabrinjavajuće. Ljudi su se pitali, a gdje nakon ukidanja pruge? Kako se ponovno zaposliti sa 50 ili 55 godina, kako će djeca u školu, kako na posao u Brod? Kako preživjeti?

Na zvanične vijesti i odluku, nije se dugo čekalo. Ustvari, sve je već dogovoreno i odlučeno mnogo ranije, ali je tek početkom 1964. godine, zvanično objavljeno da se ukida putnički promet na dionici uskotračne pruge Bosanski Brod - Derventa - Doboj, s tim, da će se teretni promet odvijati još naredne 2-3 godine, a nakon toga će se započeti sa potpunom demontažom pruge! Istovremeno je objavljena i odluka republičkih i saveznih vlasti da započinju radovi na proširenju i asvaltiranju bivše ''carske džade'' na pravcu Bosanski Brod (kroz N.Selo, op.admin) - Derventa i dalje ka unutrašnjosti Bosne. Također je objavljeno, da se uvodi redovita gradska autobusna linija (uz već postojeće međugradske linije, op.admin) N.Selo-Bos.Brod-Slav.Brod, slavonskobrodskog prijevoznika ''Slavonijatrans''.

Bilo je evidentno, da mještane, uskoro, više neće buditi karakteristični ''Ćirin'' piskutavi zvuk sirene, niti će više prevoziti Novoseljanske radnike, učenike i ostale putnike u pravcu Broda i Dervente. Vjerojatno se smrklo pred očima mnogih željezničara! Legendarnom Tadiji Đakoviću - Šauli, i mnogim drugim njegovim kolegama! Ali život je morao teći dalje.

U selu, preko puta željezničke stanice, prema Ukrini, podignuta je asvaltna baza sa barakama za radnike koji su od Bosanskog Broda započeli sa nasipanjem i asvaltiranjem puta Bos.Brod - Derventa. Samo, za razliku kada su mještani radili na gradnji pruge, sada, kod izgradnje ceste, dovedeni su radnici poduzeća za ceste iz drugih mjesta naše Bosne.

Interesantno, ali u Novom Selu su bile podignute barake i kada se gradila željeznička pruga. Čak se jedan dio sela topografski zvao - Barake!

Autobusi su polagano preuzimali putnike na navedenim relacijama, a nova cesta se primicala Novom Selu. Sve je izgledalo normalnije, osim više desetaka tadašnjih željezničara koji su, ili ostali bez posla, ili su morali u mirovinu, ili pak putovati u Doboj ili Slavonski Brod, na nova radna mjesta.

Istražujući uskotračne pruge u Bosni i Hercegovini, (www.ponmorfa.com/JZ/Slavonski Brod, i prateći portal http://www.zeljeznice.net/), došao sam do fotografija zadnje putničke kompozicije koja je iz pravca Bosanskog Broda, preko Sijekovca i Novog Sela, zadnji puta prevezla putnike uskotračnom prugom.

Bilo je to ljeti - 1965. godine. (Točan datum, nisam mogao utvrditi iz raspoloživih izvora).

''Ćiro'' pred ulaskom u Sijekovačku željezničku stanicu, zadnji prolazak 1965.godine

Ova fotografija je načinjena neposredno pred ulazak u sijekovačku željezničku stanicu, prilikom zadnjeg prolaska ''lokala'' na relaciji Bosanski Brod - Derventa. Parna lokomotiva broj: 185-003, toga dana 1965. godine, krenula je na svoju zadnju vožnju iz bosanskobrodskog kolodvora u 10:30 sati, stalno puštajući zvuk sirene, koji je otužno odjekivao duž pruge.

Engleski istraživač sudbine, izgrađenih uskotračnih pruga u jugoistočnoj Europi, (a tako i u Jugoslaviji, op.admin.), gospodin Charli Lewis, je prikupio relevantne fotografije i podatke i objavio ih u posebno elaboriranoj zbirci na tu temu, u časopisu Narrow Gauge World.

Prezimena Novoseljana 60-tih godina 19.st;

Istražujući po župnim maticama, i prikupljenim podacima iz kontakata sa starijim mještanima, došao sam do nekih sedamdesetak različitih prezimena koja su se sretala tih godina u Novom Selu:

1. Aračić, 2. Babić, 3. Bardak, 4. Barišić, 5. Bekić, 6. Bilić, 7. Blažević, 8. Bokšić, 9. Boras,

10. Borošek, 11. Božić, 12. Crnjac, 13. Čabraja, 14. Čondrić, 15. Čelebija, 16. Ćorković, 17. Ćurić,

18. Delija, 19. Dujmić, 20. Đaković, 21. Erceg, 22. Fontana, 23. Gavran, 24. Grgić,

25. Holod, 26. Horvat, 27. Jeleč, 28. Jelinić, 29. Eremić, 30. Jokić, 31. Jozić, 32. Jularić,

33. Jurišić, 34.Katinić, 35. Kljajić, 36. Ključević, 37. Knežević, 38. Konjetić, 39. Kovačević,

40. Kulaš, 41.Kurdija, 42. Landek, 43. Leci, 44. Luščić, 45. Majetić, 46. Makovec, 47. Marić,

48. Matković, 49. Mijatović, 50.Mijić, 51. Milanović, 52. Miloš, 53. Miljak, 54. Mitrović, 55. Odobašić,

56. Opačak, 57. Ožuška, 58. Petrić, 59. Pilipović, 60. Pranjić, 61. Rubil, 62. Sedlo, 63. Soldan,

64. Stanić, 65. Stjepić-Kovačević, 66. Špalat, 67. Tokić, 68. Tomić, 69. Vidović, 70. Zeba,

71. Zubak, 72. Židić, 73. Žilić!

(očekujem dopunu ili ispravak ovih prezimena iz 60-tih godina prošlog stoljeća)

Nastavak slijedi ...

NOVO SELO - nastanak i razvoj (29)

2009-03-04T08:39:00.001-08:00

Luka Đaković, (1929-1986),
-jedini predsjednik bosanskobrodske općine iz našeg sela.

Zbog, za naše selo razvojno-povijesnih događaja koji su slijedili u narednom periodu, Novo Selo će trajno ostati vezano uz ime svog mještanina, prof.dr. Luke Đakovića.

Luka je jedan od dvojice Novoseljana koji su stekli titulu doktora znanosti, (drugi je dr Anto Matković). Sin Ivana Đakovića i Marije, rođene Dujmić, nakon završenog osnovnog obrazovanja, u Derventi završava gimnaziju, a kasnije i Filozofski fakultet u Sarajevu, gdje je kasnije i doktorirao. Kao partijski kadar, prvo postaje predsjednikom brodskog Komiteta KP, a zatim odlazi na mjesto predsjednika Skupštine općine u Bosanskom Brodu.

Pišući u prethodnom nastavku o nacionalizaciji crkvene zemlje za potrebe proširenja mjesne škole i izgradnju školskog igrališta (1957 godine), i razgovarajući sa starijim Novoseljanima, sugerirano mi je, kako su tada Luku Đakovića nepravedno ''dovodili u vezu'' sa nacionalizacijom spomenute zemlje!?
Sve da to i jeste istina (bez argumenata - op.admin.), treba biti iskren, pa reći - sve je to bilo za dobrobit sela i mještana, jer drugog načina tada nije bilo.
Vjerojatno se može raspravljati o nužnosti nekakve kompenzacije ili obeštećenja za nacionaliziranu crkvenu imovinu, ali ... tada se o tome nije smjelo niti govoriti, a kamoli na tome
inzistirati.

No, kako bilo da bilo, Luka Đaković će postati zaslužan što će Novo Selo 1959. godine, kao prva seoska sredina u našoj općini dobiti električnu niskonaponsku mrežu, ili kako je naš narod tada govorio - ''struju''.

Izgradnja električne niskonaponske mreže 1958 - 1959.

''Gasare'' su počele dogorijevati!

Nakon toliko godina praznog hoda, bez ikakvih većih infrastrukturnih zahvata, 1958. godine u selu je pokrenuta inicijativa za formiranje Odbora za izgradnju električne mreže.

Podršku za tu akciju je dala mjesna partijska organizacija, koja je preko Jakova Blaževića - Pečeta, tadašnjeg predsjednika Mjesnog odbora, zatražila prijem kod predsjednika općine u Bosanskom Brodu. Primio ih je tadašnji predsjednik, naš Novoseljanin Luka Đaković, obećavši im pomoć i podršku, uz napomenu da će prvo struju dobiti ono selo koje prvo ispuni potrebne uvjete, jer interes za ''struju'' su pokazali u Liješću, Sijekovcu i još nekim sredinama.

Po dolasku u selo, ''pregovarači'' i aktivni mještani su se prihvatili posla.
Formiran je Inicijativni odbor u sastavu:

1. Jakov Blažević - Pečet, tadašnji predsjednik Mjesnog odbora,
2. Jakov Đaković (Ivana) - član,
3. Luka Čabraja (Marka) - član,
4. Jakov Kovačević, župnik - član,
5. Ivan Miljak - Naja, - član,
6. Blažan Odobašić - Šaban, član?
7. Drago Židić, - član,
8. Drago Jokić, - član, ... i još neki mještani. (ovu su neka imena do kojih sam došao u razgovorima sa starijim mještanima: P.Opačak, R.Mijić ...)

Uz navedene članove Odbora, aktivno je radilo više desetaka mještana.

Analizirajući sastav Odbora vidljivo je, da su se u akciju aktivnije uključili oni mještani, koji su u toj prvoj fazi izgradnje električne mreže bili, neposredno uz zacrtanu trasu buduće mreže.
Ostali su se aktivirali postupno, kako se mreža narednih godina širila kroz sve zaseoke sela.

Osnovni zadatak novoformiranog Odbora je bio, da u selu, sa stručnjacima iz tadašnje Elektre, osigura nesmetano trasiranje i izgradnju buduće mreže, te da kod mještana osigura donaciju potrebnog broja stupova (bandera), i pravovremeno obave sve radove na iskopu rovova za postavljanje stupova.

Kao rijetko kada, mještani su složno, i vrlo brzo, izvršili svoj dio preuzetih obveza, tako da je u pravoj takmičarskoj atmosferi Novo Selo uspjelo ispuniti sve zahtjeve i uvjete investitora i postati prvo selo bosanskobrodske općine koje je dobilo niskonaponsku električnu mrežu.
Bilo je to u jesen 1959. godine!
(točan datum puštanja mreže u pogon, nisam utvrdio)

A kako je to sve teklo u Novom Selu?

Velika većina mještana se zdušno prihvatila posla i nakon kraćeg vremena ''uspravljene'' su prve ''bandere'' duž zacrtane trase.
Sve se uglavnom radilo ručno, i u režiji samih mještana.
Ručno su iskapani rovovi, a ručno su i ''uspravljani'' teški stupovi (bandere).
(Naši domišljati mještani su za tu priliku iskovali i posebne, poluokrugle hvataljke, koje su pričvrstili na duge i čvrste motke-podupirače s pomoću kojih su pridržavali ''bandere'' prilikom podizanja i spuštanja u rov).

Sa radne akcije ukopavanja ''bandera'' u Tataru, 1961/62

Nisu to bili ravni borovi, niti današnji betonski stupovi!
Uglavnom, tek ''usječeni'' hrastovi i po koji borov stup, kupljen u obližnjoj Impregnaciji drveta u Slavonskom Brodu.
Bilo je teško, ali su ljudi s veseljem i s pjesmom napravili ogroman posao!
Posao, koji će Novom Selu kasnije priskrbiti epitet prvog sela u općini sa električnom niskonaponskom, istina, samo monofaznom mrežom.

Iza mještana, su išli radnici Elektre, koji su ubrzano postavljali izolatore, odnosno -''čašice''.
Još kada su za njima konjske zaprege počele razvlačiti žicu, koja će uskoro donijeti toliko željenu ''struju'', veselju nije bilo kraja!
Prve elektro-instalacije u selu su radili električari Stipa Lukić i Nuspahić.

Akcija je tekla složno i skladno.
Jedino je nesuglasica i natezanja bilo oko pravca buduće mreže.
Treba li ići preko te njive, pored te kuće i slično!

Strasti su smirene na Skupu mještana u mjesnoj osnovnoj školi, kada je svima rečeno da će se ''struja'' dovesti u sve zaseoke. (struju su u naredne 2-3 godine dobili skoro svi zaseoci, naravno ne sve kuće. Ovisno o materijalnim mogućnostima. - op.admin).
Prva trasa je tako napokon usuglašena, a išla je uz glavnu cestu obuhvaćajući Horvate, Makovce, Jokiće, prema crkvi i školi, zatim preko Čabrajinih i Mijića njiva, prema kućama Đakovića - ''Maslara'' i ''Brodovih''.

Tek kasnije se mreža gradila uz glavni seoski put što je omogućilo jednostavniji pristup, ali i jeftiniji priključak zainteresiranih mještana.

Po završetku toga velikog i povijesnog posla za cijelo selo, veselju i oduševljenju, ali i ponosu, nije bilo kraja!
Kraj se nazirao, jedino našim lampama gasarama, koje su dugo, čak decenijama osvjetljavale tadašnje seoske kuće. I ne samo kuće, već i školu, crkvu, trgovine, gostionice i željezničku stanicu!

A uistinu su svojski poslužile!

Uz njih su odškolovane generacije Novoseljana, i nisu bile prepreka da Novo Selo iznjedri dva doktora znanosti, liječnika, veliki broj svećenika, inženjera, profesora, pravnika, učitelja, vrsnih majstora, ali i nadarenih pisaca: povjesničara-istraživača, pjesnika, koji će svi, svojim djelima pronijeti ime svoga sela, slobodan sam reći - širom svijeta!

Evo još nekoliko saznanja o elektrifikaciji sela, do kojih sam došao istražujući ovaj događaj.

Već na prvi pogled pravca prve trase niskonaponske mreže u selu, vidljivo je da je u prvoj fazi oko šezdesetak kućanstava dobilo rasvjetu.
Kažem rasvjetu, jer te 1959. godine skoro da se struja nije niti koristila za druge namjene. Rijetki su si mogli priuštiti radio aparat, a jedino su Jokići koristili električnu struju za pokretanje mlina umjesto dotadašnjeg agregata! Sijalica je tada bila - pojam pojmova!

Daljnja dogradnja mreže će se odvijati u režiji samih mještana (zaseoka), koji su morali nabaviti sav materijal i ponovno uraditi onaj fizički, najteži dio posla.
Tek krajem šezdesetih godina će se govoriti o sveobuhvatnijoj, ali ne i potpunoj elektrifikaciji sela. Jedino je zaseok Luščani, ''struju'' rješavao tek krajem 70-tih i početkom 80-tih godina, zbog sporne općinske uredbe o zabrani ulaganja u ''nebranjeno (plavljeno) područje''.

Uspješno završena akcija dovođenja ''struje'' u selo, bila je razlogom da se organizira dostojna proslava toga, za sve mještane, povijesnog trenutka. Dogovoreno je da se 29.11.1959. godine, povodom tadašnjeg praznika - Dana Republike, u seoskoj školi organizira proslava na koju su pozvani predstavnici vlasti iz bosanskobrodske općine i komiteta. Prema kazivanju starijih mještana, proslava je bila veličanstvena. Uz prigodne govore, slavlje su uveličali i članovi mjesnog kulturno-umjetničkog društva koji su uz tradicionalnu šargiju i violinu, stvorili pravu slavljeničku atmosferu.

Nakon što su se uzvanici iz Bosanskog Broda razišli, u školi su ostali oni ''izdržljiviji'' koji su nedugo potom zapodjenuli, pričalo se, bezazlenu, čak familijarnu svađu. Epilog: - tragično ubojstvo Jakova (Peje) Đakovića kojeg je u gužvi ubio Blažan (Nikole) Đakovića. Ovaj događaj je ostavio crnu mrlju na cijelu akciju elektrifikacije, a kasnije je poslužio za razne priče i podsmijehe na račun naših slavlja i proslava.

Nakon ovog tragičnog događaja, nakratko će splasnuti radni zanos mještana za veće akcije, ali i za slavlja u sličnim situacijama.

Kako se živjelo? Društveni i kulturni život sela; izvodi iz župnih matica;

Kao i svih prethodno opisanih poratnih godina, život se uglavnom svodio na svakodnevnu borbu sa redovitim seljačkim poslovima i brigama oko nalaženja bilo kakvog ''državnog'' posla, koji bi donio dodatnu sigurnost u domove mještana.

Mještani su se odazivali konferencijama samo kada se radilo o velikim akcijama, kao što je bila elektrifikacija, tako da je u selu aktivna samo partijska organizacija koja je brojala svega 15-tak članova. Sastajalo se i na poziv seoskog Pogrebnog društva. I to je bilo uglavnom sve! Nije bilo organiziranih zabava i priredbi, osim prilikom obilježavanja značajnijih datuma iz novije povijesti - Dan Republike, 1. maj, i sl. A i one su češće organizirane u mjesnoj školi, nego u Domu! Jedino se rodovito išlo u crkvu, i na vjeronauk (prema vlč. Jakovu Kovačeviću, Spomenica str.140.)

Narod se zabavljao na sijelima, prelima, čijalima i naravno uz šargiju nakon skoro svake mise. Nekolicina mlađih je pokrenula inicijativu za formiranjem Kulturno-umjetničkog društva, s ciljem njegovanja i očuvanja narodnih običaja i tradicije. U mjesnom domu se sve češće okupljala mladež, ali i stariji, koji su igrom i pjesmom nastojali promijeniti dotadašnje zabave na kojima je skoro uvijek dolazilo do tuča pa čak i ubojstava. (1959. godine, na prelu u Tataru, kod Opačaka, pretučen je Mijo Marka Odobašića koji je od posljedica kasnije preminuo - op.admin.)

Među zaslužnijim mještanima u formiranju KUD-a, često se spominje ime Andrije Mijića, koji je tvorac prvih koreografiranih narodnih kola, koja su se igrala u našem Domu. Osim kola i šargije, često je znao obući i golmanski dres, i stati na gol mjesnog nogometnog kluba!

Sredinom pedesetih (bez preciznijih podataka), ponovno je oživio i rad nogometnog kluba, u to vrijeme, jedinog sportskog društva u selu. Interesantno je da je nogometni klub od svog prvog osnutka krajem tridesetih, promijenio tri puta ime, (NK Troglav, NK Jadran, NK Ukrina, op.admin.), i dva igrališta (prvo na lijevoj strani rijeke Ukrine - preko puta Jokića zgrada kod mlina, op.admin). Napokon, igralište je izgrađeno na nacionaliziranoj Jokića zemlji (današnja lokacija, op.admin), gdje je ostalo do današnjeg dana.

Nakon natalitetnog oporavka sela (poslije naglog pada nataliteta početkom pedesetih), taj pozitivni trend se nastavio i kasnije, sve do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća (do 1970.-op.admin.).

Prema podacima župnog ureda Novo Selo, prikazat ću - Izvode krštenih, umrlih i vjenčanih od 1958. do 1962. godine. (Iz općepoznatih razloga, matične knjige MU Novo Selo mi nisu dostupne)

1958. godine: 92 krštenih, 21 umrlih i 27 vjenčanih parova,

1959. godine: 104 krštenih, 25 umrlih i 34 vjenčanih parova,

1960. godine: 100 krštenih, 23 umrlih i 25 vjenčanih parova,

1961. godine: 97 krštenih, 17 umrlih i 35 vjenčanih parova,

1962. godine: 109 krštenih, 29 umrlih i 20 vjenčanih parova.

Da bi se stekao precizniji uvid u stvarni prirast broja stanovnika Novog Sela, bilo bi poželjno usporediti podatke iz matičnih knjiga koje su vođene za navedene kategorije (rođeni, umrli i vjenčani) pri Mjesnom uredu Novo Selo, gdje su evidentirani svi novorođeni (ne samo kršteni kao u opisanom pregledu, već svi rođeni Novoseljani, bez obzira na vjersku pripadnost, odnosno krštenje).
No, i ovaj usporedni pregled će biti ilustracija povećanja broja novih žitelja, iako su navedeni pokazatelji relevantniji kada se govori o župi Novo Selo.

Političke prilike u zemlji, i samom selu;

Iako je prošlo skoro deset godina od sukoba sa Staljinom i Informbiroom, još uvijek su se osjećale posljedice toga sukoba.
Unatoč isprici Hruščova, i potpisanoj poznatoj Beogradskoj deklaraciji (1954), odnosi sa SSSR-om su i dalje vrlo zategnuti. Skoro da se ništa bitno nije promijenilo u odnosima sa cijelim Istočnim blokom!
SSSR je i dalje bio globalno zlo a ne ''cvatući vrt progresa i blagostanja''.
Jugoslavija je još uvijek tražila nekakav novi put svoga razvoja, istovremeno svjesna svih slabosti kapitalizma, ali i opasnosti koju nosi sovjetski birokratizam i imperijalizam, i koji ''pretendira da se popne na grbaču cijelog svijeta'' (Kardelj 1950, sa zasjedanja CK KPH).

Sigurnosna situacija u zemlji je bila izuzetno loša, a napetost se osjećala na svakom koraku.
Sve do Staljinove smrti (1953), u zemlji je bilo ''pod oružjem'' skoro 500.000 ljudi, a obrana je trošila više od 20 % BDP tadašnje Jugoslavije.
Gospodarska situacija je bila katastrofalna, jer su stalne reforme, državna planska ekonomija i zaostala, ili nikakva tehnologija, dodatno opterećivale državna poduzeća!
Nezaposlenost je bivala sve veća, što se osjetilo i u samom selu.

Granični incidenti, a često i pogibije vojnika, posebno na istočnim granicama (Rumunjska, Bugarska) - bili su stalna pojava. (incidenata je bilo i na Albanskoj granici).
Još uvijek je bilo ostataka Staljinovih fanova, koji su pedesetih godina, čak i pokušavali prebjeći na ''drugu stranu''.
Najpoznatiji pokušaj bjega je izveo general tadašnjeg Generalštaba (bio i član Vrhovnog štaba u NOVJ) Arso Jovanović, koji je ubijen prilikom pokušaja prelaska Rumunjske granice.

Sigurnosnu situaciju su dodatno opterećivali i politički emigranti koji su se počeli kvalitetnije organizirati širom svijeta.
I pored svega, u to vrijeme nije bilo klasičnog iseljavanja niti iz zemlje niti iz samog sela, već se može tek govoriti o stvaranju ''ekonomske emigracije'' koja je sve češće odlazila za poslom u obližnje europske zemlje.
Ta nova ekonomska ''emigracija'' je često završavala u ''rukama'' prave političke emigracije što je kod jednog dijela, inače apolitičnih ljudi, presudilo, da se više ne vrate u svoju zemlju. (Takvih slučajeva je bilo i u našem selu).

Uzimajući ove pojave uvjetno i s rezervom, jer tih godina iz Novog Sela još uvijek nije bilo znatnijeg ekonomskog emigriranja (za neke - iseljavanja), onda se općenito može reći, da su to sve normalne pojave koje spadaju u uobičajena kretanja stanovništva, a posebno radne snage.
Posebna je priča što i te ekonomske migracije utječu na opće depopulacijske procese, od čijih utjecaja nije imuna ni jedna sredina, a tako niti Novo Selo.

Novoseljanska ekonomska emigracija je bila selektivna po spolu (više muških), i po dobi (uglavnom mlado, radno i reproduktivno najsposobnije stanovništvo) što će kasnije, znatno doprinijeti, skoro ujednačenom broju stanovnika sela u naredna tri popisa. (1971, 1981 i 1991. godine broj stanovnika Novog Sela će se kretati od 2750 do 3000 stanovnika).

O iseljavanju iz našeg sela, tada nije bilo realno govoriti. Naravno, ako se iseljavanjem ne smatraju privremena i stalna preseljenja zbog potrage za poslom.
Potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, započinje proces znatnijeg, ali ne zabrinjavajućeg preseljenja mještana u obližnji Bosanski i Slavonski Brod (rijetko ili nikako u Derventu), u potrazi za poslom u nekom od tadašnjih poduzeća, koja su naprosto vapila za novom radnom snagom.
Tek početkom i sredinom šezdesetih godina, otvoreno se govori o ekonomskoj emigraciji koja će zbog ''otvorenih granica'' i privučena boljom zaradom, krenuti u neke nove zemlje u potrazi za boljim životom.

(Nastavak slijedi)

NOVO SELO - nastanak i razvoj (28)

2009-02-05T13:49:00.001-08:00

vlč. Jakov Kovačević, Stjepić

U prošlom nastavku je bilo riječi o prvim dojmovima novog župnika o selu i mještanima.

Na početku ovog nastavka, potrebno je naglasiti, kako je njegovim dolaskom na čelo novoseljanske župe, otpočela jedna nova, ali znatno drugačija era u životu sela i njegovih žitelja.

Treba reći, i da je opće političko okruženje bilo znatno složenije nego u nekim prijeratnim godinama kada je je ovo selo i župa, bukvalno raslo i stvaralo svoj imidž.

U ovim godinama, bilo je sve manje prostora za djelovanje ''ala Majetić''. Ipak, novi župnik se relativno brzo ''uklopio'' u, za njega, potpuno drugačiju sredinu.
Istina, od velike pomoći mu je bio njegov prethodnik, koji je, pored svih problema i nedaća koje su pratile tadašnje selo, kroz proteklih četrdesetpet godina, stvorio zdrave i jake temelje za daljnji razvoj tadašnje župe i sela uopće.

O njegovoj brzoj prilagodbi najbolje govori činjenica, da se kroz kratko vrijeme boravka u novoj sredini, uspješno i konstruktivno uključio u sva životna i društvena zbivanja sela.
Prema kazivanju starijih mještana, aktivno se uključio i u rad Inicijativnog odbora za elektrifikaciju Novog Sela. (više u sljedećem nastavku - op.admin).

Nudeći svoje posredništvo, često je intervenirao kod vlasti, zauzimajući se za korektniji odnos i blaže postupanje prema onima koji svoj uzavreli temperament nisu mogli kontrolirati i često su bili pod udarom zakona i tadašnje milicije. Naravno, nije se upuštao u zaštitu problematičnih mještana, nego je često razgovarao sa mjesnim ''mladićima'' pokušavajući ih urazumiti!

Svojim autoritetom je stalno pokušavao prekinuti loš običaj, da poslije svakog seoskog okupljanja i veselja nastane svađa, koja bi često završavala potezanjem noža, razbijenim glavama, a često i zatvorom!

Autoritetom i poduzetnošću se nametnuo cijelom selu, i za kratko vrijeme je pokrenuo prvu svoju akciju, koja se odnosila na proširenje i dogradnju postojećeg župnog stana.
I nisu to bile jedine aktivnosti u kojima je učestvovao, ili ih, sam inicirao!

Svojim strogim držanjem ali i pravednošću kojom je zračio, i kod naroda i kod tadašnjih vlasti ulijevao je povjerenje, i upravo zahvaljujući toj svojoj sposobnosti, često je rješavao i naizgled, nerješive probleme!

Uz sve to, iskreno i predano se borio i za najmanji boljitak svoje sredine, brinući kod svake nepogode koja bi zadesila selo i njegove žitelje, ali, i često kritikujući bezvoljnost i pasivnost župljana kod zajedničkih akcija, istovremeno svjestan ''besparice'' i poslijeratnih problema.
Zato je često znao popustiti, ali i uvijek opetovano (kako je često znao reći - op.admin.)
inzistirajući na završetku započetog posla.

Interesantno, i uspijevao je, na korist cijelog sela!

Tako će biti i kod kasnijih uređenja i popravaka crkve, groblja, crkvene i grobljanske ograde, zbrinjavanja imovine i opreme Pogrebnog društva, izgradnje učionice za vjeronauk, ... održavanje mjesnog doma, sve dok tu brigu nije ''preuzeo''Mjesni odbor.

Svo vrijeme svoje svećeničke službe, uporno je radio na vjerskom obrazovanju školske djece i mladeži, a iz ''njegovih'' generacija ''izrasli'' su mnogi polaznici Sjemeništa i Bogoslovije
Ovdje ću spomenuti samo one koji su uspješno završili potrebno obrazovanje i postali cijenjeni svećenici u svojim novim sredinama:

Prof. teologije Božo Odobašić - Sarajevo, za čije usmjerenje je zaslužan i bivši župnik Majetić, Josip-Jozo Čabraja u Njemačkoj, Nikola-Nikica Čabraja u Australiji, Andrija Đaković u Slavonskom Brodu i Željko Odobašić u Austriji.

Naravno, znatan broj polaznika iz našeg sela, prekinuo je školovanje u crkvenim obrazovnim ustanovama i posvetio se civilnim zanimanjima.

Takav njegov predan rad će biti dobrom preporukom, za kasnije imenovanje na dužnost Dekana derventskog dekanata gdje je proveo pet godina (od 1982 do 1987. - op.admin).

Ostat će upisan u povijesti župe, kao drugi župnik po utemeljenju župe (nakon vlč. Majetića.-op.admin) koji je u Novom Selu ostao do svoje smrti - 1991. godine.

Za njega je karakteristično da se znao ''dobro naljutiti'', na mjesno Pogrebno društvo, a pogotovo na vlast koja je često atakirala na crkvenu imovinu, s namjerom da je uzurpira i proglasi - društvenom. A razloga za ljutnju je bilo na pretek!

Njegova tadašnja razmišljanja su slikovito zapisana u Spomenici, koju je kratko vrijeme i sam kreirao.

Faksimil dijela 139. str. Spomenice - vlč. Jakova Kovačevića

Prenosim vam dijelove njegovih misli o događanjima, opaske i njegova viđenja životnih prilika u selu i šire. (str. 139 i 140 Spomenice):

''... Prigodom blagoslova kuća, kroz 10 dana popis i upoznavanje sa župljanima. Svi su rado primili. Još se osjećaju poslijeratne posljedice, a pogotovu nerodica iz prošle godine.
Istina, i svijet je uspavao svoju katoličku svijest, tako da se dobiva dojam da ne osjeća potrebu za nešto uzvišeno. Dao se za materijalnim. Svakako je ovakvom stanju pridonijela i materijalna kriza.
Još u prošloj godini je provedena akcija oko proširenja župnog stana.
Novčani prilozi posve slabi. Dobila se dozvola za sječu darovanih hrastova...''

Prilikom pokretanja akcije za proširenje postojećeg župnog stana, sa mještanima je dogovoreno da se dogradnja župnog stana pomogne ili novčano, ili pak darovanjem materijala (građe, cigle).
Kao što je on i zapisao u Spomenici, bilo je potrebno ishoditi potrebnu dozvolu šumarske kotarske inspekcije u B.Brodu kako bi se darovani hrastovi na vrijeme ''oborili'' i prosušili za rezanje građe.

U Spomenici je zapisano, da je 12.01.1957. godine, nakon teške bolesti preminuo dugogodišnji župnik i dekan u Derventi, prečasni Franjo Momčinović. (Novo Selo je pripadalo derventskom dekanatu).
O veličanstvenom ispraćaju pokojnog dekana, vlč. Jakov Kovačević piše:

''... Dugo godina bolovao od TBC i legavši u kolovozu 1956. godine zdravstveno stanje je sve malaksavalo. Obljubljen u cijeloj dekaniji. Dokaz je veličanstveni sprovod 14.01. Po ciči zimi, uz snježnu vijavicu... povorka od oko 5000 (? nečitko, op.admin.) duša krenula prema ''Rabiću''. Sprovod je vodio preč. Stjepan Kočiš uz asistenciju klera (33 na broju). Posmrtne ostatke vozili su 6 pari konja...
Ispred narodnih vlasti od pokojnika se oprostio sekretar Sreskog odbora...''

Novo Selo, pri kraju pedesetih godina prošlog stoljeća;

Osim oskudne katoličke štampe (stanje se tek počelo normalizirati, op.admin.), u Novom Selu se u drugoj polovici pedesetih moglo, istina rijetko, pročitati i neke dnevne novine koje su stizale sa velikim zakašnjenjem.
Prodavale su se u našoj maloj ''trafiki'' koja je radila u sklopu mjesne zadruge.
Ali vijesti su ipak ''pravovremeno'' stizale, zahvaljujući mnogobrojnim Novoseljanskim željezničarima i nekolicini naprednijih mještana, i posebno mladeži, koja se sve više odlučivala za školovanje u susjednom Bosanskom i Slavonskom Brodu, ali i u Derventi.
Iako sporo, u selu se osjećalo olakšanje zbog primjetnog poboljšanja životnih uvjeta.

'' VOLIM POTOK, VODENICE STARE,
PRSTEN, PRELO, SVE DO ZORE RANE'' i

'' NOVO SELO KRAJ UKRINE VODE,
U TEBI SU MOMCI (CURE) KO JAGODE''.

Seoski mladići su sve češće znali zapjevati, a veselilo se i u mjesnom Domu, kojeg od prošlog rata ''zovu'', ''Omladinski dom kulture''.
Zimi se prelovalo, igralo prstena. U proljeće se ranilo za oranjem, ljeti kopanje, žetva, kosidba i vršidba, pa trka po našim okolnim kirvajima! Stiglo se i zaraditi po koju razbijenu glavu, jer svađe i presijecanje kola i razbijenih šargija, je bilo uvijek i svugdje. A onda...bilo je svakojakvih svađa, često banalnih, zbog čega se znalo zaraditi i zatvora! Jer, kako bi mi rekli, ''i čakije su radile''!

U jesen, kradom se pekla rakija, slijedilo je spremanje zimnice, svinjokolje. Sjekla su se drva za ogrjev. I tako svake godine. Nekada s mukom, a nekada s veseljem!

Ali kad god je u selu bilo pjesme i veselja, bilo je na žalost i velikih problema.

Napisah već negdje ranije: prvenstveno zbog onih naših uskočko-graničarskih gena koji su često, nekontrolirano ''palili'', onaj naš bosansko-posavski ''kratki'' fitilj!

Prečesto je dolazilo do svađa i tuča, pa i uz samu crkvu! Bilo nakon mise, bilo za patron župe ...
Kada tu neobuzdanost nije uspio primiriti, župnik je jednostavno zamolio sa oltara:
''... odmaknite kolo i šargiju od crkve šezdesetak metara, na jednu i drugu stranu, i radite što vas volja!'' (prema kazivanju Rude Mijića, op.admin.)

Ipak, proći će dosta godina, rodit će se nove generacije Novoseljana, dok taj, ružni običaj, naprosto nije nestao! Sve tamo, do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća...

Nova vlast je postupno već uvela razne ''poreze'', bilo u naturi, ''dobrovoljnom'' radu ili u tadašnjim dinarima.
A porez je u svim vremenima i državama, u kojima je Novo Selo ''živjelo'', uvijek bio poseban teret i obveza koju je narod i nerado i teško podmirivao. Bilo je tako za Turske vlasti, bilo je tako za Austrougarske, bilo je tako za Karađorđevića monarhije. Tako je bilo i u novoj državnoj zajednici. Poznati ''četvrti kvartal'' je prispjevao, a nisu podmirena ni tri ranija!

I za tu muku, u selu se našlo šaljivo opravdanje:
'' barem nema više poreza na zube i zrak kao što je to bilo u davno begovsko doba u našoj Bosni''. (preuzeto sa http://www.relax-livno.com/, op.admin)

U Novom Selu, kao i u drugim seoskim sredinama, još uvijek nema ''elektrike'', a jedino Jokića mlin posjeduje agregat za struju, za svoje potrebe.
Seoske kuće osvjetljavaju lampe ''gasare'' a fenjerima se koristilo za vanjsko kretanje i obavljanje nužnih poslova oko stoke u zimskim večerima, kada se rano smrkavalo.

Zaseoke sela su povezivali često neprohodni sokaci, koje bi proljetne kiše i vode bara i loših šamaca, znale potpuno uništiti. Samo su rijetki bili održavani i u relativno ''dobrom stanju''.
Njihovo održavanje je često, jedino briga ljudi koji uz te sokake žive, pa se kao ''dobar'', jedino može istaći glavni seoski put, odnosno sokak, koji vodi od željezničke pruge, pored crkve i škole - prema Zborištu. Ostali su bili u lošem ili lošijem stanju, iako je Ukrinskog šljunka bilo na pretek!

U ranijim nastavcima sam opisivao stalno rastuće probleme s kojima se susretalo mjesno Pogrebno društvo, i u selu su odlučili tome stati na kraj.
24.03.1957. godine u poslijepodnevnim satima (str. 140 Spomenice), u mjesnom Domu je održana Godišnja skupština Pogrebnog društva Novo Selo.
Na skupštini se skupilo pedesetak članova društva koji su od župnika, vlč. Jakova Kovačevića, zatražili dopuštenje za dogradnju jednog spremišta (šupe), koje se nalazilo uz spremište za mrtvačka kola. Budući prostor bi se koristio za uspremu tabuta i ostalog materijala Pogrebnog društva.
Odgovor župnika okupljenim skupštinarima, je bio iznenađujući.
Tom prilikom im je ponovio, da je i postojeća zgrada bespravno sagrađena na crkvenom zemljištu, te da o dogradnji novog prostora nema ni govora. Barem ne tu, u crkvenom dvorištu.
Principijelni stav župnika nisu omekšali ni ''skrušeni'' skupštinari, tako da će ovaj problem biti riješen tek kroz narednih 5-6 godina.
Ovakav stav župnika, kod većine je izazvao ogorčenje, ali kod onih ''trezvenijih'', naišao je na potpuno razumijevanje.
Na kraju su zaključili, da je vrijeme da se za trajno rješenje ovog problema pobrine samo selo i njegovi mještani.

Naredna zima je bila ubitačna.!
Hladnoća, pričali su - ciča zima, prilično dugo je ''zadržala'' obilati snježni pokrivač, koji se s proljeća naglo otopio, prvenstveno zahvaljujući nadprosječno toplom ožujku.
Na svu sreću, bez većih posljedica po usjeve.
Poučen lošim ''iskustvima'' sa prethodnom godinom, narod marljivo i svim silama žuri što prije posijati, gledajući u nebo, moleći se! (Spomenica, str. 140)

U Novom Selu i dalje nije bilo većih i sveobuhvatnijih gradnji niti bitnijih popravaka škole i doma.
Pošta će uskoro biti smještena u iznajmljenom prostoru Drage Jokića, kao i trgovina mješovite robe, gdje se već nalazila zadružna trgovina.

Jedina novost je bila, da Uprava osnovne škole traži od vlasti da za potrebe produženja postojeće školske zgrade i izgradnju školskog igrališta, oduzme ''crkvenu njivu'' na kojoj je ranije već izgrađena osnovna škola.
Na konkretne poteze vlasti, zaista se nije dugo čekalo.
13. svibnja 1957. godine, u Novom Selu se pojavio službeni geometar sa pomoćnicima koji su vršili mjerenja na njivi iza škole (str.140 Spomenice).
Uskoro je, po završetku mjerenja cijela crkvena njiva koja se nalazila preko puta crkve, ali i ona iza škole, okrenuta ka Bilića sokaku, data na uživanje mjesnoj osnovnoj školi, iako je do tada bila katastarski, ali ne i gruntovno, uknjižena kao crkveno vlasništvo - župe Novo Selo.
Nastavak slijedi...

NOVO SELO - nastanak i razvoj (27)

2009-01-12T04:08:00.000-08:00

... Po svaku se cijenu nastojalo dokazati da se ''stečene tekovine'' trebaju i moraju održati. Neovisno o žrtvama i po onoj ''cilj opravdava sredstva'', vlast, slijepa i opijena ''ciljevima'' i samodopadnošću, često se ponašala u skladu sa poznatom Mongolskom narodnom poslovicom:

'' za slijepce ne postoji dan, za pijance ne postoji vrijeme''.

Koji su to bolesni umovi još imali ''hrabrosti'', da uz veliku ironiju i sarkazam, od ''svojih'' zatvorenika ''školuju'' razne profile logoraša?
Nazvati nekog zatvorenika ''bunardžijom'' jer je u kamenu morao kopati bunar, ili ''vrtlarom'' jer je golim rukama nanosio zemlju i sadio ono što nići nemože, ili pak ''boksitarom'' jer je nanosio crvenu boksitnu zemlju i uređivao sportske terene na koje nikada kao sportaš kročio nije, ili ''pjeskarom'' jer je iz mora pijesak vadio, ili ... (kakvih sve maštovitih zanimanja nije bilo!), zaista je krajnje licemjerno!

A i naši Novoseljani su prolazili tu Golgotu ''Golog'', čijih se jezivih slika, za života nisu riješili.

I kao u citiranoj mongolskoj narodnoj poslovici, stvarno su živjeli u stalnom mraku i vlast i narod, bez ikakve orijentacije o vremenu i prostoru!

Analizirajući taj period naše povijesti, danas, neminovno mi se nameće niz pitanja... Uostalom, slično sam se osjećao poslije svakog nastavka u kojem su opisivana stradanja Novog Sela i njegovih žitelja!

Čovjek jednostavno pomisli; zar se zaista moralo tako okrutno i nemilosrdno obračunavati sa, političkim neistomišljenicima. Nije li to sve moglo proći bezbolnije i bez stravičnih tortura i represije, prvenstveno Udbine špijunsko-doušničke mreže, koja je često dosizala i do obiteljskog stola? (sjetimo se scena iz filma ''Otac na službenom putu'').

Prosto je nevjerojatno da su se i najrođeniji međusobno uhodili, prokazivali jedni druge i optuživali?

Pa i uz svo razumijevanje straha tadašnjih vlasti, i njihovo grčevito i uporno forsiranje nove ideološko-političke platforme i očuvanje stečenih pozicija, teško se mogu opravdati zločini počinjeni protiv vlastitog naroda, neposredno poslije rata (križni put, logori...) ili, u periodu sukoba sa IB-om, odnosno sa Staljinom (Goli otok, ''dobrovoljni'' rad političkih kažnjenika na izgradnji pruga, brana, autoceste i sl.)!

Probajte sada, u taj kontekst ''smjestiti'' tadašnje Novo Selo i njegove žitelje!

Svima nama koji smo iole ozbiljnije pratili, (učeći ili samo čitajući - svejedno), taj dio jugoslavenske povijesti, koju je baštinilo i Novo Selo, dugo nije bilo jasno: da se zajedničku državu i vlast, tih godina moglo održati samo represivnim aparatom i tajnom policijom. ( povijest će mnogo kasnije reći, da bi izgleda, bilo bolje da su već tada nastale neovisne države koje smo doživjeli krajem 20 stoljeća!)...

Prosto je nevjerojatno, da u tom periodu (a često i kasnije) glavnu riječ u državi vodi tajna policija koja je i po Novom Selu vodila istrage, hapsila i vodila neke ''svoje ratove'' protiv mještana i sela u cijelini. (vidi prethodni nastavak).
Protiv vlastitog naroda!

O pretjeranoj ''ažurnosti'' i strahotama koje je činila tajna Udbina policija, javno će početkom pedesetih godina progovoriti i idejni začetnici te tajne policije. (Ranković, Tito - op.admin). Te kritike će dovesti do reorganizacije UDBE, ali značajnije tek - 1966. godine, kada je ista reorganizirana i preimenovana u SDB - Službu državne bezbjednosti.

Narodu je preostalo da se pita: ''... A demokracija, a ljudska prava, a sankcioniranje neodgovornih siledžija?''

Samo, pusta pitanja nikada nisu dobila odgovore!

OZNA je već 1945-46 godine, pokazala da te kategorije niti poznaje, niti prihvaća. Isto je bilo i sa UDBOM, za koju se u narodu govorilo: ''UDBA, naša sudba''!

Ukratko, kao što je već rečeno, teško se može zamjeriti režimu na okrutnosti, jer, upregli su sve raspoložive snage u očuvanju ''stečenih'' pozicija! Ali, nikako se nemože opravdati činjenica da je Titovo ''Uputstvo partizanskim jedinicama'' od 10.08.1941. godine da ''izdajice i provokatore treba likvidirati''... (napisano u ratu), posluži kao platforma i kriterij za mučenje, zlostavljanje, pa i ubijanje ljudi, nakon rata.

U prilog ovoj tvrdnji, potrebno je citirati Titove riječi koje govore o razlozima i svrsi postojanja OZNA-e:

...'' svrha OZNA-e, (kasnije UDBE, op. admin.) je da utjera strah u kosti onima koji ne vole ovakvu Jugoslaviju...''

Po svemu sudeći, takvih je bilo zaista mnogo, i u inozemstvu, ali i u samoj zemlji.

Uprkos svemu, nova Jugoslavija je krčila svoj put na međunarodnom planu, gradeći imidž ''žrtve'' i pobirala simpatije, posebno zapadnih zemalja koje su u prvim poslijeratnim godinama slali raznu humanitarnu pomoć.
Treba podsjetiti, da je nova država u međuvremenu priznata od Olimpijskog odbora, nastupila na olimpijskim igrama 1948. u Londonu i 1952. godine u Helsinkiju, te da je u oba slučaja osvojila srebrene medalje u nogometu!

Daleko je to bilo od naših problema i interesa sela i njegovih žitelja. Tek krajem pedesetih, ponovno će oživjeti mjesni nogometni klub, a stariji to povezuju sa uspjesima te nadarene generacije reprezentativnih nogometaša tadašnje države.

''Borilo'' se sa preživljavanjem i opstankom na životu, ma kako to grubo zvučalo! Kakva olimpijada!

Novo Selo pedesetih godina prošlog stoljeća

Jedna od najtipičnijih karakteristika toga razdoblja staljinističke politike, bila je antireligiozna kampanja.

Posebno se grubo postupalo sa Katoličkom crkvom zato što je dio njenog klera surađivao sa režimom propale NDH, tako da je u prvih 4-5 poslijeratnih godina, izvršen snažan pritisak na crkvu i njene institucije.

I tadašnji novoseljanski župnik Juraj Majetić se našao pod prismotrom OZNINE, a kasnije i UDBINE mreže.

Iako je u Ustavu iz 1946. godine pisalo da će Jugoslavija poštovati vjerske slobode, te da će crkva djelovati odvojeno od države, u praksi je bilo drugačije.

Već krajem kolovoza 1945. godine, a nakon čitanja Pastirskog pisma, započeli su pritisci spram mjesnog župnika, koji su se očitovali u stalnim ispitivanjima i psihičkim torturama, nastojeći ga ''privoljeti'' da se odrekne ''takve crkve'' i samog pisma koje mu je uputila Hrvatska biskupska konferencija, odnosno kardinal Stepinac.

Jedino što su postigli jest činjenica, da se on, vjerojatno razočaran postojećom situacijom, pomalo načetog zdravlja, odlučio povući iz bilo kakvog javnog, odnosno društvenog života i maksimalno se posvetio selu i svojim vjernicima, a 1948. godine, u potpunosti je prestao pisati Spomenicu.

Zbog toga ga nisu ''puštali na miru'' sve do umirovljenja 1956. godine, iako su se za njega zauzeli neki viđeniji Srbi iz Novog Sela i Zborišta.

Agenti su tada otuđili i dio župne arhive, za koju se nezna dali je, i kada vraćena novoseljanskom župniku. O tome nema pisanih dokaza.

Opći uvjeti vjerskog života u selu, bitnije će se popraviti tek nakon 1954. godine donošenjem novog zakona koji je svima jamčio vjerske slobode, a crkva stavljena pod nadzor države.
Došao je i kraj vjeronauka kao fakultativnog predmeta u školama, jer je došlo do odvajanja vjerskog obrazovanja djece od redovne nastave u školama.
Vjeronauk će se od tada odvijati isključivo u crkvenim prostorima, i dalje od školskih klupa.

Popisi stanovništva 1948. i 1953. godine;

Za Novo Selo je značajan i prvi popis stanovništva u sklopu nove državne zajednice.

Prvi popis je organiziran 1948. godine, a sljedeći već nakon pet godina - 1953. godine.
Selo tada broji više od 500 domaćinstava i cca 3.000 stanovnika, a sa Gornjim Močilima i Zborištem više od 4.000 stanovnika!
Značajno je spomenuti da se 1953. godine u BiH prvi puta, javno javlja ideja o legalizaciji pojma ''jugoslaveni'', što je s pravom omogućilo Muslimanima da pokažu da ne žele biti niti ''posrbljeni'' niti ''pohrvaćeni'' kao što su se izjašnjavali na popisu 1948. godine (mogli su se izjasniti kao neopredjeljeni, kao Srbi ili kao Hrvati, muslimanske vjeroispovijesti - op.admin.)
Na popisu stanovništva 1953. godine, njih više od 70 % će se izjasniti kao Jugoslaveni, a ne kao ''neopredjeljeni'' na prethodnom popisu.
Ovi rezultati će kulminirati krajem šezdesetih godina, a ozakonjeni će postati tek Ustavom iz 1974. godine, kada će doći do daljnje decentralizacije zemlje i stvaranja uvjeta za nastanak današnjih država na prostoru bivše Jugoslavije.

U selu se stalno osjećao UDBIN dah, koji nije nestao niti nakon obračuna sa Bilićima i ostalim simpatizerima Informbiroa i čuvene Rezolucije.
Selo je svaku narednu godinu dočekivalo brojnije, ali, i u sve većem strahu i neizvjesnosti.
I rađalo se i umiralo, svetkovalo, tu i tamo potuklo na veselicama, ali i mukotrpno radilo - uobičajeno. Ako je za to selo uopće nešto bilo uobičajeno!

Da bi stekli sliku povećanja broja novih žitelja iznijet ću podatke iz Matične knjige krštenih u župi Novo Selo, bez podataka o umrlima i vjenčanima od 1949. do 1952. godine, zbog izuzetih? matičnih knjiga od strane općinskih vlasti u Bosanskom Brodu, ali i umrlih i vjenčanih tek od 1953. do 1957. godine.
(Prema podacima sadašnjeg župnika Ante Stjepića)

Podaci iz Matičnih knjiga župe Novo Selo od 1949. do 1957. godine

1949. godine: 80 rođenih, bez podataka o umrlim i vjenčanima,
1950. godine: 91 rođenih, bez podataka o umrlim i vjenčanima,
1951. godine: 70 rođenih, bez podataka o umrlim i vjenčanima,
1952. godine: 66 rođenih, bez podataka o umrlim i vjenčanima,
1953. godine: 113 rođenih, 34 umrlih, i 28 vjenčanih parova,
1954. godine: 81 rođenih, 33 umrlih, i 18 vjenčanih parova,
1955. godine: 84 rođenih, 22 umrlih, i 29 vjenčanih parova,
1956. godine: 89 rođenih, 26 umrlih, i 25 vjenčanih parova,
1957. godine: 86 rođenih, 19 umrlih, i 29 vjenčanih parova.

Prvih desetak poslijeratnih godina, znatnijih doseljavanja u selo nije bilo.
Izuzetak su rijetki učitelji i neznatan broj državnih službenika i milicionara koji su postupno povremeno dolazili na dužnosti u Novo Selo - dekretom vlasti.
''Došlji'' kao u nekim ranijim godinama, nije bilo.

Uočljiv je pad novorođene djece 1951. i 1952. godine, kada je u odnosu na prethodnu 1950. godinu (91 novorođenih), rođeno 70, odnosno 66 djece, ili smanjenje za cca. 22-25 %.
Istražujući razloge naglog smanjenja broja novorođene djece 1951. i 1952. godine, saznao sam da je ionako teške 1950. godine, i hladne i duge zime, došlo do strahovite suše koja je pogodila širu regiju i zemlju uopće.

Katastrofalna suša 1951. 1952. i dio 1953. godine;

Stariji su mi pričali o isušenoj i ispucaloj zemlji, slabom urodu žitarica i sprženoj travi. Bez kapi kiše nekoliko mjeseci i duže.
Suša je potrajala cijelu 1951. i 1952. godinu, a prenijela se i na narednu 1953. godinu, što je u selu dovelo do prave pravcate gladi.
U našem narodu se uvriježio pojam - gladne pedesete!
Ta neimaština se sigurno odrazila i na broj novorođene djece, a do pravog buma novorođenih, u selu će doći tek u drugoj polovici 1953. godine.
Nemogućnost proizvodnje bilo kakvih značajnijih količina hrane, dovodila je do očaja nemoćne žitelje.
Trebalo je predati obvezne ''viškove'' državi, a nije se imalo niti za kućne potrebe.
Nisu podbacile samo žitarice (pšenica i kukuruz), već i voće i povrće, a teško se moglo sabrati i nešto trave (sijena) za zimsku prehranu stoke!
Ostalo je upamćeno, da se tih godina u Novom Selu najviše plijenilo, kao kompenzacija za ''nepredavanje viškova''.
Pričalo se, da je tada više uzimano stoke (mesa) nego žitarica!
I kako je naš narod običavao reći: ''svako zlo za neko dobro'', krajem 1952. godine vlast je konačno odustala od kolektivizacije, tako da je žiteljima sela barem malo laknulo.
Nije se moralo udruživati privatno u kolektivno (društveno) i nije se više zbog toga dolazilo pod udar zakona.
Sušne godine su dodatno povećale neimaštinu, koja nikada nije bila veća od kako je ovog sela i selišta.
Ponestajalo je i strane pomoći, mjesna seljačka zadruga je bila sve slabije opskrbljena a prošvercanu robu, zbog ''nabijenih'' cijena se nije moglo platiti.

U nemogućnosti da plate ''švercerima'', sve više mještana se odlučivalo da sami krenu u ''snabdijevanje'', dobro uhodanim švercerskim kanalima koji su vodili u Vojvodinu i bližu Slavoniju.
Zahvaljujući ''Ćiri'' i mjesnim željezničarima, u selo je počela stizati razna roba, a prvenstveno hrana iz Slavonije i Vojvodine. Skrivajući se pred milicijom, koja je švercere nemilosrdno proganjala, u selo su počeli dopremati, pšenicu, kukuruz, ali i brašno, rakiju i vino. Danas se mogu čuti priče o limenim kanisterima za vino i rakiju, ali i dosjetljivosti prilikom švercanja brašna i ostale hrane, koju su umatali u plavi pak-papir, praveći od vrećice brašna ili kanistera, prave pravcate pakete, koji su se ćirom truckali do Novog Sela. I ne rijetko, u teretnom-poštanskom vagonu zahvaljujući našim željezničatrima koji su rizikovali svoju službu i ugled kako bi pomogli onima u selu.
Jednostavno, tako se moralo.
Drugog izlaza nije bilo.
Narod kao narod! U početku se putovalo po najnužnije, kako bi se obitelji prehranile, ali, ubrzo se počelo i preprodavati.
Snalažljivi Novoseljanski željezničari, i ostali malo odvažniji, spremni na rizik ubrzo su krizu ''podnosili'' kao ''Božije davanje''! Ostala seoska sirotinja se snalazila na razne načine. Nešto bi posijali i ubrali ako prispije od suše, a češće radeći kod njih za nešto prošvercane hrane i pića.
Po svemu sudeći, tih godina je bilo teško i onima koji su uvijek imali, a kamoli običnom narodu.
Ipak, sve se nekako ''preturilo preko glave'', izdržala se suša, a onda je, naredne godine došlo do poplava Ukrine i Save, tako da se dugo nije moglo posijati. Ipak, u odnosu na prethodne sušne godine, stiglo je ''bolje'' vrijeme...

S tim i takvim svakodnevnim problemima, za vratom im je stalno ''visila'' i država tražeći ''svoje'', često ih tjerajući na ''dobrovoljni rad'' i izgradnju nove države, dok je njihovo sve više propadalo.

Dolazak novog župnika u selo;

Zbog starosti i slabog zdravlja, vlč. Juraj Majetić više nije mogao voditi župne poslove, i selo je sa velikim žaljenjem primilo odlazak u mirovinu, utemeljitelja naše župe.
Zamjenu je dobio nakon 45 godina izgradnje i vođenja župe, u mladom svećeniku - vlč. Jakovu Kovačeviću, rođenom 07.10.1921. godine u Morančanima (kod Tuzle, op. admin.), koji je prvo imenovan pomoćnikom vlč. Majetiću, a već 1957. godine - župnikom, upraviteljem Novoseljanske župe.

19. srpnja 1956. godine u prisustvu prečasnog Stjepana Kočiša - travničkog župnika, i vlč. Stjepana Fontane (Novoseljanin) župnika u Odžaku, sačinjen je Zapisnik o preuzimanju novoseljanske župe.

Za povijest župe je interesantno da je dotadašnji župnik vlč. Juraj Majetić, u kolovozu iste godine prikupio i priložio sva potrebna dokumenta - Udruženju katoličkih svećenika BiH, za ostvarivanje prava na zasluženu mirovinu.
U kolovozu iste godine, vlč. Jakov Kovačević je dekretiran za vikara-pomoćnika novoseljanskog župnika, do kraja 1956. godine.

Prve dojmove o selu i mještanima, pohranio je u Spomenici, na strani 137. za 1956. godinu, zapisujući:

''... 9.IX. navečer u 6 sati doselio vlč. Jakov Kovačević kamionom. Svijet sa znatiželjom izašao i gleda.
11.IX. oko 4 sata poslije podne jako se naoblačilo i otvorilo se veliko nevrijeme padanjem tuče-grada i velikim vjetrom. Svijet je u očajavajućem stanju.
U rano proljeće je Sava plavila već zaorane njive.
U srpnju je mjestimice led pobio pšenicu, a sada i ono kukuruza što je bilo, upropašćeno je gradom i vjetrom. Mnogi su ostali i bez krova nad glavom. Velika je potražnja za crijepom oštećena je i crkva i gospodarske zgrade. Moralo se brinuti za nabavu crijepa i materijala oko popravke crkve i kućara i drugih zgrada.
Iz sakupljenih priloga od ranije, utrošeno oko 60 000 din da se sve dovede u pravo stanje.
Tokom jeseni, svijet je u velikoj potrebi. Iz dana u dan se kupuje kruh. Osjeća se velika briga za održanje golog života.
Narod dolazi u crkvu nešto iz radoznalosti prema novom župniku, nešto iz vlastitih pobuda...''
Nastavak slijedi...

NOVO SELO - nastanak i razvoj (26)

2008-12-20T12:00:00.000-08:00

Nastavljajući sa opisom slike sela i teškim i neizvjesnim ekonomsko-političkim prilikama koje su determinirale sudbinu tadašnjih mještana, i Novog Sela općenito, pokušavam naći neka logična objašnjenja za događaje koji će neminovno obilježiti, nekoliko narednih godina.

Koliko sam u tome uspio, prosudite sami...

Rezolucija Informbiroa i Novoseljani (1948-1950);

Mnogi će se zapitati - kakve veze sa razvojem i sudbinom sela ima ''rezolucija informbiroa''
1948. godine?
Ili, kakve veze sa selom ima ''operacija 10.travanj - Gvardijan'' ?

I zaista, mnogo se sličnih pitanja može postaviti. Ali, tek danas!
1948-1950, pa i kasnije, takvim pitanjima nije bilo mjesta!
Tada su sva, po selo naizgled ''periferna zbivanja'', i te kako imala utjecaja na samo selo i život i sudbinu njegovih mještana. Evo dvije slike:

Slika 1.

Kao što sam već spomenuo, odmah po okončanju, ili bolje reći hvatanju ubačenih emigranata iz operacije ''10 travanj, odnosno Gvardijan'' u Novom Selu se pojačavaju pritisci, odnosno aktivnosti UDBE. A kada je riječ o tim aktvnostima prema našem selu, one su uvijek bile posebno ''dobro pripremljene'' i u režiji bosanskobrodskog prvog UDBAŠA - Milenka Savića - Zime.
(sjetite se njegovog verbalnog sukoba sa Đ.Bilićem u prethodnim nastavcima - Novoselska kronika).
Vjerojatno zahvaljujući i tom sukobu, u selu se detaljnije nego igdje tada, propitivalo sve i svakoga.

Od župnika, preko sastava seoske milicije u čijim redovima je zaista bilo ljudi iz raznih struktura poraženih vojnih formacija, pa sve do rukovodstva vrlo uspješne seoske zadruge, koja je postala ''trn u oku'' mnogima van samog sela!
Ti pritisci na selo, su bili uvod u kasniji obračun sa ono malo naprednih i tada vrlo aktivnih Novoseljana, koji su uglavnom dolazili iz obitelji Bilić.
Cilj je bio zaustaviti evidentnu ekonomsku i političku stabilizaciju sela, koje je pretrpilo ogromne ljudske i materijalne gubitke u tek završenom ratu.

Slika 2.

Kada je krajem lipnja 1948. godine objavljena Rezolucija Informbiroa, dobio se još jedan dodatni povod za udar, po već obespravljenom i osiromašenom selu. Ono i nije imalo mnogo!
Trebalo mu je uzeti i dušu!

Sada, pak tražeći Staljinove simpatizere, represivni aparat (čitaj UDBA - op.admin.) traži elemente za ''osnovanu sumnju'' podrivanja sistema nove vlasti, i sprovođenje još surovije represije, a koja se na našim prostorima, u početku provodila, perfidno, kroz nacionalizaciju imovine i prisiljavanje utjecajnijih obitelji na kolektivizaciju, (od koje je vlast sama odustala u narednim godinama).

Selo je tih godina bilo jedini izvor radne snage, koju su kontrolirali Mjesni i Kotarski odbori.
Ne rijetko, ljudi su se skrivali od stalnih ''radnih obveza'', ali su ih posebni instruktori na terenu mogli kazniti sa 3 mjeseca prisilnog rada, što se u praksi, dosta često i dešavalo.

Novo Selo je tada živjelo u većem strahu nego u vrijeme rata.
Primjeri nacionalizacije imovine u Novom Selu, je već opisano oduzimanje zemlje od crkve i mjesnog trgovca Drage Jokića.

Drastičniji prijemjer oduzimanja imovine dogodio se u Bosanskim Lužanima, kada je Jamniju i Aleksandru Gvozdareviću, oduzet motorni mlin koji je povjeren Udbinom čovjeku, Juri Mandiću kao direktoru.
(Jure će se kasnije pokazati kao prokazivač i provokator, i Marka i Đure Bilića, - op.admin.)

Treba reći, da je zaista bilo opasno komentirati, a kamo li podržavati tadašnje, zaista surove napade na aktualno partijsko i državno rukovodstvo.
U protivnom, značilo bi to biti uhapšen i proglašen državnim i partijskim neprijateljem, a nakon završenog ''postupka'' interniran na Goli otok, ili zatvoren u neki od tadašnjih komunističkih kazamata.
Tadašnje rukovodstvo je to nazivalo, ne zatvorom i kaznom, nego ''logorom izgradnje mlade državne privrede'' i ''ideološkom diferencijacijom''.
U početku se radilo o opreznom praćenju i preispitivanju ljudi, a ubrzo se sve pretvorilo u brutalno nasrtanje na ljude.

Tko je sve nastradao u akcijama UDBE zbog rezolucije IB-a

U našoj seoskoj školi, koja je ponovno proradila već krajem kolovoza 1945. godine, na zidovima su uz slike Tita obavezno bile i slike ''velikog brata - Staljina''.
Početkom školske 1948/49 godine, ''Mili učitelj - Staljin'' postaje ''Brkata zvjer'', a njegove slike se uklanjaju iz svih službenih prostorija.
I taj posao su obavili poslušni Udbini ''dugokaputaši'', koji su demonstrativno, na očigled školske djece, pljujući po Staljinovim slikama, posložili ih u kutije i odnijeli u B.Brod. (po pričanju Jakova Čabraje, rođ.1938.god, op. admin.)
Zahvaljujući toj tajnoj, poslušnoj partijskoj policiji, i njenom idejnom tvorcu Rankoviću, u narednim godinama, cijela će se država zamalo pretvoriti u jedan veliki logor! ...

Za Novo Selo je važno, da se kroz nadolazeće obračune sa Informbirovcima, obračunalo i sa našim Bilićima (Rudo Bilić se već nalazio u pritvoru kao Predsjednik KNOO - op. admin.)
Kada su započeli obračuni sa ''razbijačima partije'' (čitaj Informbirovcima), nije se dalo naslutiti, da će posebno tragičnu sudbinu doživjeti i mnogi naši Novoseljani, kao i neki ljudi iz našeg okruženja.

Već početkom 1949. godine kroz selo se pronijela vijest o hapšenju nekih uglednih brodskih i derventskih aktivista.
U Derventi su uhapšeni: Jozo Ereš, Marijan Begić i Hasan Sejdić, a u Bosanskom Brodu, braća Grga i Slavko Mikloš, Mija Filagić, Derviš Hadžizulfić, Ibro Pipić, Đulaga Havić i Mirko Papež.
Za većinu njih se znalo da su bili u partizanima, ili su bili uključeni u ilegalni rad u vrijeme rata, a u vrijeme hapšenja, svi su redom bili članovi nekih rukovodstava!

Tom prilikom, protiv ovakve UDBINE samovolje se pobunio predsjednik derventskog suda Ivan Ilić, nakon čega je i sam zadržan u pritvoru, a zatim upućen za ranije uhapšenima u sarajevski Centralni zatvor. (prema pisanju Đ.Bilića u knjizi -''Goli otok i Dabravine'').

Za privedene se šapatom govorilo: - ''svi su IB-ovci''!
Svima je bilo jasno da je sav taj posao ''osmislio'' i finiširao, osobno M.Savić - Zima!

Sa sigurnošću se zna da je među tada uhapšenima bilo dosta onih koji su ''u uvjerenju da su na pravom putu'', javno ili prikriveno podržavali Staljina i rezoluciju IB-a.
Ali se, isto tako zna, da su mnogi ''sklonjeni'' pod izgovorom - ''informbirovac'', - kako bi se poravnali neki stari neraščišćeni računi. (primjer, sukob iz 1945/46, oko naoružavanja Ziminog odbjeglog četnika, Đuro Bilić - M.Savić-Zima, op.admin.)

Sa navedenim hapšenjima, sigurno su bila u vezi i hapšenja nekih Novoseljana, koja će se dogoditi, ubrzo po hapšenju brodskih i derventskih ''aktivista''.

I zaista, nije se dugo čekalo!
04. siječnja 1949. godine, u Doboju je uhapšen, jedan od prvih naših seoskih skojevaca i komunista - Marko Bilić.

Prilikom hapšenja Marko se nalazio na mjestu Javnog tužitelja za kotar Zavidovići, Žepče i Maglaj, a istovremeno je bio pomoćnik Okružnog javnog tužitelja u Doboju.
Vijest o njegovu hapšenju, u selo su prenijeli naši željezničari koji su ga vidjeli u pratnji milicionara, prilikom sprovođenja u sarajevski Centralni zatvor.

Prema pisanju Đure Bilića, (knjiga Goli otok i Dabravine) o razlozima njegova hapšenja će se saznati tek 1954. godine, zahvaljujući ''oficirima'' UDBE, Đ.Mičiću i O.Porobiću: (citat iz knjige. str. 44, 45);
''... Udbine oficire Đoku Mičića i Omera Porobića, obavijestio je direktor mlina u Bosanskim Lužanima, Jure Mandić, da je u Derventu iz Slavonskog Broda došao Jozo Ereš, Udbi otprije sumnjiv zbog nedefinirana stava spram Rezolucije IB. Ereš je za 26. prosinca bio zakazao tajni sastanak sa skupinom istomišljenika iz Dervente. Među njima je bio i Jure Mandić, predstavljao se Erešu kao ''krvavi neprijatelj Staljinovih neprijatelja''. Nikad dovoljno oprezan, Ereš je s njim računao kao s pouzdanim drugom, ...a Petar je poput Jure Mandića bio Udbin doušnik. Pri tom ni Petar nije znao za Jurine tajne zadatke kao ni Jure za Petrove, pa kada budu prijavljivali ''grupu izdajnika'' naći će se i jedan i drugi na popisu ''izdajnika''...

Na ilegalnom sastanku 26.12. Ereš je pozvane (uvjeren da su svi pouzdanici) obavijestio da je ''s našim najboljim drugovima'' imao razgovore u Zagrebu, i da je tamo, u najvećoj konspiraciji, uspostavljen ilegalni CK KPJ...
... Jednoga od članova svi znademo, to je drug Marko Bilić...''
Tako je Marku bilo pitanje vremena - kada će ga uhapsiti.

Krajem svibnja 1949. godine, uhapšena je i Radojka Bilić (djev. Galić), supruga Marka Bilića, tada službenica kotarskog komiteta u Zavidovićima.
I ona je prepraćena u sarajevski Centralni zatvor, jer se nije ''odrekla'' supruga, vjerujući u njegovu nevinost.

Kod Marka i Radojke je tada stanovala Markova sestra Anica Bilić, koja je nakon bratova hapšenja izbačena iz stana u Zavidovićima, i preselila se bratu Nikici u Doboj.
Provokacije Udbe od tada su bile usmjerene prema Nikici Biliću koji nije bio uhapšen, i prema spomenutoj Anici, koja se zbog kritike Udbinih ''begovskih metoda'', početkom rujna 1949. godine našla u zatvoru.

Slučaj hapšenja Stipe Bilića je jedini koji nije imao veze sa rezolucijom IB-a.

On je uhapšen zbog otkupa - predaje poljoprivrednih ''viškova'', nakon što je u proljeće 1949. upućen na ''dobrovoljni rad'' sječe šume kod Olova, sa još dvadesetak Novoseljana.
Treba podsjetiti, da je ''mobilizacija seoske radne snage'' u već ''zahuktalom procesu nagle industrijalizacije'', bila jedini izvor radne snage.

Seosko stanovništvo je, pored obvezne predaje poljoprivrednih ''viškova'' imalo i radnu obvezu za organizirane ''masovne radove''.
Ta mobilizacija radne snage uz prisilni otkup ''viškova'' u selu je izazvala veliko nezadovoljstvo i protivljenje. (protivljenja je bilo u cijeloj zemlji - op.admin.)
O tome se govorilo ispod glasa, a tražena je i podrška župnika Majetića, koji nije bio u situaciji javno protiviti se navedenim aktivnostima vlasti. (zbog već opisanih problema i ispitivanja oficira OZNE u vezi Pastirskog pisma, - op. admin.)

Uz zaoštravanje porezne politike prema selu i seljacima, politika ''otkupa viškova'' uglavnom se svodila na oduzimanje najneophodnijih i najnužnijih namirnica od seljaka, koje su provodili mjesni ''čistači tavana, ambara a često i torova''.
Neki su se hvalili, kako su uzimajući ''viškove'' pomeli tavan, ne ostavljajući ni zrno žita domaćinu i njegovoj obitelji!
Nadzor nad aktivnostima kod upućivanja na radnu obvezu, sječe šume i sličnih masovnih radova, vodio se preko mjesnog odbora, ali, uz obvezan blagoslov kotarskih vlasti.

Prema već sačinjenim popisima ''slobodne seoske radne snage'', pravljeni su popisi ''dobrovoljaca''.
Te ''dobrovoljce'' je često ''dopremala'' i policija, a zabilježeni su i slučajevi izricanja kazni prislinog rada u trajanju od tri mjeseca.

Takve kazne su mogli izreći instruktori Uprava za radnu snagu, koji su, sa sobom nosili bjanko riješenja u koja su trebali upisati samo imena neposlušnih! Rješenje je bilo ''izvršno'' - odmah. Bez prava žalbe!
Mnogi Novoseljani su se skrivali jer njihovim odlaskom na ''dobrovoljni rad'', njihove njive su ostajale neobrađene, a onda su slijedili problemi sa predajom ''viškova'' kao u Stipinom slučaju...

Uz Luku Dujmića, Jakova Blaževića, Tadiju Kovačevića, Peju Matkovića i druge, i Stipo je morao na sječu šume u Olovo.
Do tada se već sukobljavao sa vlastima, jer je odbijao pristupiti seoskoj zadrugi, a još više se opirao ''udruživanju'' svoje imovine sa ostalima.
Bio je to dobar razlog, da ga se, nakon povratka sa sječe šume, i nakon što nije posijao i mogao predati ''viškove'', stavi iza brave.

Vlasti su po selu plijenile nešto drugo od imovine, ako nije bilo ''viškova''.
Njemu su otjerali kola, konje i nešto stoke. A dobio je i prijavu!
Ažurni ''otimači'' su znali iz štale izvesti zadnju sirotinjsku kravicu koja je hranila seljačku obitelj, kako bi namirili propisanu predaju ''viška''.

Protiv onih, koji nisu imali šta predati državi, podizana je optužnica za ''nedopuštene špekulacije i sabotaže''!

Na kraju ovog ''obračuna'' sistema sa Bilićima, spomenut ću i slučaj Đure Bilića, koji je uhapšen 28. travnja 1950. godine u Osijeku, gdje se preselio, nastojeći se skloniti od Ziminih ataka na Novo Selo i njegove mještane. Posebno, na njegove Biliće!

Ovdje treba spomenuti i Dragu Židića, sina mjesnog trgovca - koji se nakon domobranstva priključio partizanima, a već 1949. godine, pod sumnjom da je IB-ovac, uhapšen je i sproveden na Goli otok, gdje će se sresti sa Markom i Đurom Bilićem.

Pristanište sa centralom, na Golom Otoku

Na žalost, niti pet godina nakon završetka zadnjeg rata i opisane tragične sudbine mnogih Novoseljana, sudbina se ponovno poigrala sa životima stanovnika Novog Sela. Ovaj puta, na udaru su se našli oni koji su ''stvorili'' tu vlast i iskreno bili odani i marljivi članovi novog administartivno-upravnog i političkog sistema.

Ipak, prema procjenama i ocjenama ''svemoćnih'' našli su se, na pogrešnom putu stvaranja novog i ''pravednijeg'' društva, ali u kojem je pravila igre određivala tajna partijska policija (UDBA).

Kao i većini od 35000 tada ''administrativno kažnjenih'', i našim, Novoseljanskim žrtvama IB-a, kazna je stvarno određivana tek na Golom otoku, (administrativna kazna je mogla biti samo do 2 godine zatvora). A tamo je, stalno trebalo - iznositi stav i revidirati. Stalno je trebalo slušati ono ... ''Ua, bando...'' Stalno je trebalo pljuvati sam po sebi, hvaliti velikodušnost partije i sistema, klicati Titu i ''Marku'' (Rankoviću, op.admin.), trpiti dobrodošlicu ''sastavljenu'' od batina, pljuvanja vlastite krvi i neshvatljive hajke, već ''zatvorenih nad novim zatvorenicima'', koju neki nisu preživjeli. ... Uz stalna fizička i psihička maltretiranja, - trebalo je sve izdržati!

Samo, svijest se čovjeku nemože promijeniti silom. Možda argumentima! Ako se i čini da je promijenjena, nije istina. On se samo pretvara da misli drugačije nego prije. Nije on revidirao svoj stav! On i dalje u sebi, istina, potisnuto negdje iza ''samog sebe'' misli isto. Samo se pretvara. Tako i svi oni koji su prošli torturu ''Golog'' i njegovih predkrvnika i krvnika, u kontinentalnim zatvorima, i na onom suncu i buri, ispucanih usana i kravavih stopala i ruku, iscrpljenih do neprepoznatljivosti, pamte sve slike neponovljivih strahota. I naši novoseljani - naravno!
Nastavak slijedi ....

NOVO SELO - nastanak i razvoj (25)

2008-11-30T11:58:00.000-08:00

Iako još nisam opisao sva događanja iz 1947. godine, a koja će neminovno usmjeriti budući život i razvoj sela, osjećam potrebu, već sada, u ovom dijelu nastavka, dati pregled rođenih, vjenčanih i umrlih Novoseljana za 1946., 1947. i 1948. godinu.

Listajući matice naše župe, uočavam da i pored netom završenog rata, oskudice i neimaštine, svake godine selo postaje brojnije za novorođene žitelje, koji znatno nadmašuju broj umrlih u preglednim godinama.

Tako je to bilo nekada! Materijalni uvjeti nisu diktirali broj djece u pojedinim obiteljima. Što više, to bolje. Iako, realno gledajući, teškoća je bilo na pretek u skoro svakoj tadašnjoj seoskoj obitelji.

Podaci iz Matica rođenih, vjenčanih i umrlih - župe Novo Selo

1946. godine: 85 rođenih, 48 umrlih i 15 vjenčanih parova;
1947. godine: 76 rođenih, 48 umrlih i 31 vjenčani par:
1948. godine: 96 rođenih, 40 umrlih i 32 vjenčana para.

Iako navedeni pokazatelji govore o natalitetnim kretanjima (i broju sklopljenih brakova) za tadašnju cijelu župu Novo Selo, treba imati na umu, da se predočeni pokazatelji odnose samo na katoličko stanovništvo evidentirano u Maticama župe Novo Selo, te da je broj rođenih, umrlih i vjenčanih u tadašnjoj župi sigurno veći i do 20 %. (procjena admin.)

Sve u svemu, broj novorođene djece u promatrane tri poslijeratne godine, skoro je na nivou nekih prijeratnih godina (1930...).
Tadašnji prirast broja stanovnika Novog Sela, iz ''osnova rođenja'', postat će, i u narednim godinama, jedini način povećanja broja stanovnika našeg sela.
Naime, sve je očiglednije da u novim uvjetima, neće biti ciljane kampanje doseljavanja ljudi (u potrazi za poslom), kao s kraja 19. stoljeća i u prvih tridesetak godina 20. stoljeća!

Početak inozemnog organiziranog otpora prema novom komunističkom državnom režimu;

Pokušavajući dati opis i sliku sela te 1947. godine, zaključujem, da je neophodno dati kraći presjek političkih prilika i zbivanja u našem okruženju, kako bi se lakše shvatila, neka nadolazeća zbivanja, koja će se odraziti na samo selo i njegove žitelje.

Već sam spomenuo da je to period kada se stanovnici sela, (ali i cijela država) hrane na ''točkice'' i preko raznih ''sljedovanja''!
Stanovništvo je nepismeno i uglavnom neuko!

Vidjeli smo, da se u Novom Selu, samo školska djeca poučavaju po školskom i vjerskom obrazovnom programu ...

Zahvaljujući ranijoj navici zapošljavanja ''pri željeznici'', stariji mještani su se davno dokazali da se pored obrađivanja zemlje, može i treba, po nešto zaraditi i u okolnim tvornicama. Ali, novi državni sustav je imao namjeru poprijeko stvoriti obrazovne i stručne kadrove, za gradnju zemlje!
Iako su bili u povoljnijem položaju u odnosu na tadašnje tipično bosansko selo, tadašnji Novoseljani su bili slabo osposobljeni za stručniji rad u funkciji izgradnje nove države, i skoro potpuno neuki.

Starije stanovništvo je na brzinu opismenjavano na analfabetskim tečajevima, a radnici na brzim stručnim tečajevima koji su trebali stvoriti novog radnika.
Sva neophodna znanja su sticana iz, uglavnom politički ''obojenih'' brošura...

Novoj državi prijetila je opasnost od dojučerašnjih protivnika (uglavnom, novostvorene političke emigracije), ali, uskoro i od bratskog SSSR-a i ''milog prijatelja'' Staljina!
Sredinom 1946. godine, u Moskvi je, koje li ironije, na prijedlog tadašnjeg jugoslavenskog partijskog i državnog rukovodstva - obnovljena ''komunistička internacionala'', do tada nazivana - KOMINTERNA.
Već 1947. godine, pod novim imenom INFORMBIRO, započet će politički pritisci na Jugoslaviju, koji će kulminirati 1948. godine, poznatom ''Rezolucijom Informbiroa''...

U naredne dvije godine, a posebno 1949, na Novo Selo se pojačavaju pritisci i ''zahtjevi'' bolje stojećim i bogatijim obiteljima, za kolektivizacijom, ali i sve agresivniji nastupi UDBE, koja je nastala nakon reorganizacije OZNE još 1946. godine, što će dovesti do hapšenja i zatvaranja, a kasnije i do potpune političke eliminacije, i ono malo politički aktivnih Novoseljana, a prije svega Bilića ...

Važno je spomenuti i tadašnje prvo značajnije pregrupiranje dijela vojnog i političkog vodstva bivše NDH, te hrvatskih emigranata u inozemstvu, koji su na razne načine zaobišli savezničke snage i ''predaju'', i privremeno se nastanili na zapadu. Oni su organizirali i pokrenuli akciju ubacivanja emigranata u Jugoslaviju s ciljem podizanja ustanka.

Jedna od prvih masovnijih akcija je započela 07.06.1947. godine pod nazivom ''operacija 10. travanj'', odnosno, ''Gvardijan'', kako je istu nazvala UDBA.
Operaciju je vodio Božidar Kavran, uz pomoć Ljube Miloša, koje je tijekom te i početkom 1948. godine, zajedno sa 96 ubačenih emigranata, UDBA uhvatila, odmah prilikom ubacivanja u Jugoslaviju, još na Austrijskoj ili pak Mađarskoj granici...

O ovom događaju u selu se saznalo tek 1948. godine kada je organizirano suđenje za grupu Kavran - Miloš. Vijest se prepričavala sa čuđenjem i pomalo strahom, posebno što nitko nije znao da li među uhvaćenima ima i Novoseljana, koji su otišli iz sela još u travnju 1945. godine.

(Sličnih pokušaja rušenja komunističke vlasti od strane hrvatske emigracije, bit će i u narednim godinama, a svakako jedna od većih, i sigurno, jedna od posljednjih masovnijih, bila je ''Bugojanska grupa'' - 1972. godine).

Nakon ovih konkretnih akcija, na selo se još više pojačavaju pritisci UDBE, a sav bijes će biti iskaljen na Bilićima - Rudi, Marku, Đuri, Anici ... Dragi Židiću...
(upućujem vas da pročitate knjigu Đ.Bilića: Goli otok i Dabravine)

Danas, osvrćući se na ''operaciju 10. travanj'', sa sigurnošću znamo da među ubačenim emigrantima - nije bilo Novoseljana.

Iako se, sve navedeno dešavalo daleko od samog sela, opisana zbivanja, neminovno će ostaviti trajan pečat i utjecaj na daljnji razvoj sela. Slobodno se može reći, sve do kraja 80-tih godina 20. stoljeća.
UDBI će i posljednje opisana operacija ''10.travanj'', također poslužiti kao izlika za još detaljniju ''obradu'' sela i pojedinih mještana, iako među ubačenim emigrantima, dokazano, nije bilo Novoseljana. Hapsili su i pritvarali ''nepodobne'' jer su navodno štitili dojučerašnje ustaše i domobrane (iz sastava seoske milicije - op. admin.)

O životu sela i aktivnostima njegovih mještana 1947 -1948;

Eto, u takvim, političkim okvirima i zbivanjima, Novo Selo je pokušavalo uhvatiti kakav-takav ritam svakodnevnice!

Kako se bližio kraj 1947. godine, u selu se sve češće viđaju veliki oglasi sa pozivima na ''Radne akcije''... Organizirane su akcije, saveznog, ali i one lokalnog značaja!

Raspoloženje potencijalnih dobrovoljnih učesnika je ''podizano'' na konferencijama, koje su organizirane uglavnom nedjeljom, nakon mise, u Hrvatskom domu - tik uz crkvu!

Nekako se poklopilo: baš u to vrijeme narod je počeo sve više posjećivati vjersku službu i razne prigodne molitvene skupove, a školski vjeronauk je organiziran u sklopu škole, kao redoviti predmet. Za stariju omladinu vjeronauk je organiziran posebno, uglavnom jednom tjedno. Bilo je pitanje do kada će tako potrajati!

(vlast za sada ne brani vjeronauk, i on se odvija kao redoviti predmet u sklopu školskog obrazovnog programa).

Od 1947. godine, župnik Juraj Majetić, u potpunosti će prestati pisati SPOMENICU, (za 1948. godinu, samo nekoliko općenitih konstatacija - op.admin.)!

Ne zbog nedostatka tema ili pak događanja, već zbog razložnog straha koji su mu ''ostavili'' još oni oficiri OZNE prilikom ispitivanja o sadržaju Pastirskog pisma koje je on, još 1945. godine, pročitao vjernicima.
I župnik se bojao novih represija UDBE i njene umrežene agenture, i pretpostavlja se da je uz slabije zdravlje to glavni razlog prestanka pisanja Spomenice.
A iskreno govoreći, on je uvijek biranim riječima opisivao događaje i unosio konstatacije u Spomenici, bez političkih konotacija koje je uspješno izbjegavao.

Zato, posljednje zapise iz Spomenice - za 1948. godinu prenosim u cijelosti:

''U ime Isusovo!

Zima blaga - gotovo bez snijega. Čeljad zdrava.
Prodano 140 molitvenika Dođi Isuse - 100 komada Srednji kršćanski nauk - Danica zakasnila do pola travnja - prodano 100 komada.
Vjeronauk u školi normalno - u šest odjeljenja tjedno po pola sata.''

Faksimil 136. stranice Spomenice, za 1948. godinu, ovjerene i potpisane od strane dekana

Ove zadnje bilješke vlč. Juraja Majetića, ovjerene su pečatom Derventskog dekanata, tek 17.12.1958. godine, a potpisane od strane tadašnjeg dekana - Franje Momčinovića.
Sve do dolaska u župu, njegovog zamjenika vlč. Jakova Kovačevića (09. 09. 1956.godine)
u ''svoju'' Spomenicu nije upisao niti jednu novu riječ! Niti jednu riječ od 1948. do 1956. godine!
Sa žalošću konstatiram da smo ostali siromašniji za njegovo opisivanje i zapisivanje, povijesnih činjenica iz života sela i njegovih ljudi, koje smo pratili kroz Spomenicu, još od 1911. godine. Novi župnik je, samo povremeno nastavio sa ažuriranjem Spomenice.

Selo je i dalje živjelo na ''kapaljku'' i bukvalno je, samo preživljavalo!

Zbog toga je bilo nerealno očekivati nekakvu graditeljsku ekspanziju u samom selu. Mjesni NOO se trudio i uspijevao osigurati, uglavnom sitnije (manje) intervencije na popravci škole i Hrvatskog doma (o čemu sam već pisao u ranijim nastavcima), ali za nekakve veće zahvate (dogradnja škole) nije bilo niti volje, a niti sredstava.

Prilično davno sam pisao i o našem Pogrebnom društvu - jedinstvenom udruženju, mještana-vjernika, koje su naši napredni željezničari utemeljili prije 15-tak godina. Već 1935. godine Pogrebno društvo je kupilo specijalna kola za pogrebe svojih članova i župljana, a često su iznajmljivana i susjednim selima (u Koraće, - op.admin). Pogrebna kola, iako u dobrom stanju, trebalo je stalno održavati i brinuti se o njihovom korištenju. Tada još nitko nije bio posebno zadužen za brigu oko kola.

Tek kasnije će se profilirati željezničari: Jozica Đaković - Stipanov, i Anto Čabraja - Kišnjak kao vodeći aktivisti, u Pogrebnom društvu!

Sve do tada, kola su bila smještena u jednom dijelu župnog dvorišta pod improviziranom drvenom nastrešnicom i stalno se razgovaralo o potrebi izgradnje neke trajne i čvrste zgrade za njihov smještaj.
Ali, niti župnik niti Pogrebno društvo, te 1948. godine nije smoglo snage i sredstava da pokrene takvu akciju! Bilo je mnogo ''prečih'' problema, i prioriteta s kojima se trebalo uhvatiti u koštac.
Ovaj problem će potrajati sve do 1956. godine, kada je do kuće Joze Miljka (Čolina), sagrađeno spremište za kola i pogrebnu opremu, seoskog Pogrebnog društva.

Tu i tamo, zahvaljujući prvenstveno aktivnijim mještanima, uspijevalo se izvršiti neophodne popravke na crkvenom krovu, župnoj kući, a u nekoliko navrata, i popraviti u ratu potpuno uništenu crkvenu ogradu, te djelomično obnoviti ogradu oko mjesnog groblja.
Za neke složenije poslove, župnik Majetić je plaćao majstore, ali većina je akcija izvedena dobrovoljnim radom, često od ''svog materijala''.

I to je bilo skoro sve, što se radilo u selu.

Naravno, kroz selo su se često mogli vidjeti željezničari, pružni radnici - tkzv. ''partijaši'', koji su učvršćivali pružni nasip, te popravljali (mijenjali) dotrajale ili oštećene pragove pod šinama.

Ručno popravljanje pruge slikano nešto kasnije, ali tehnika je bila skoro ista i 1947-48.godine

Po pričama starijih, dionica pruge koja je prolazila kroz Novo Selo, uglavnom je bila dobro očuvana, tako da se mogla u cijeloj dužini koristiti bez mnogo intervencija i popravaka, još od 1945. godine.

Veća oštećenja su bila na izlazu iz Bosanskog Broda, kroz rafineriju nafte, skoro do Sijekovca, nastala kao posljedica savezničkog bombardiranja 1944. i 1945. godine. (u proljeće 1944. bombardirana je i željeznička stanica u Novom Selu, bez većih oštećenja, i žrtava).

Željeznički promet je uspostavljen, bez velikih intervencija (B.Brod - N.Selo - Derventa)

Sama cesta koja je spajala B.Brod i Derventu, pa sve do Sarajeva, dobrim dijelom (nekih 5-6 km) prolazi kroz samo selo, uglavnom dolinom Ukrine i bila je, kao što ranije napisah, u vrlo lošem stanju. Neodržavana - skoro cijelom svojom dužinom!

U to vrijeme, po njoj prometuju skoro isključivo zaplijenjeni vojni kamioni i motocikli s prikolicama, i po neki stari, trošni kamion, s kojim se prevozilo ono najnužnije, često donirano, do udaljenijih sela. Na sreću naših mještana, za prijevoz su se mogli koristiti vlakom, ali i zaprežnim kolima koja su često morala put Broda po nekakav prijevoz, ili jednostavno odvesti domaćine da obave nekakav posao.

Dugo će vremena proći da se ''našom cestom'' provezu luksuzne limuzine, mada ih se moglo, uistinu rijetko, sresti i tih prvih poratnih godina.

(Nastavak slijedi)

NOVO SELO - nastanak i razvoj (24)

2008-11-08T09:28:00.000-08:00

Iz Spomenice, za 1946. godinu, prenosim i opise svečanosti Mlade mise, Novoseljanina Petra Vidovića, o čemu je župnik Majetić s ponosom zapisao:

''...Mlada misa velečasnog Petra Vidovića ... u crkvenoj avliji podignuta sjenica - kapelica...
Pjevale djevojke iz Dervente.
Svečani objed za 400 osoba - rekord.''

Potkraj godine, u selu su vršene uobičajene pripreme za proslavu dolazećeg Božića, koji se kod nas uvijek posebno obilježavao, bez obzira na probleme i neimaštinu koja je, tih dana, sve više pritiskala cijelo selo. Već od blagdana svete Lucije (13.12), narod je pratio i pamtio svaki dan kakvo je vrijeme, predviđajući da će svaki dan Brojanica odgovarati vremenu jednog od mjeseca:
(14.12. vrijeme za siječanj, 15.12. vrijeme veljače i td.)
Skoro tjedan dana prije, pripremala se hrana za dane Božića. Ova godina je bila posebno loša, protkana oskudicom kao i nekoliko sljedećih, i domaćinima nije trebalo toliko vremena za pripremu. Gibanica, gusti posni grah, luk, i ponegdje riba, te kiseli kupus, bili su na jelovniku za Badnjak. Kao poslastica, pekla se slatka ''stambolka'', a na sam Božić, u imućnijim obiteljima bilo je i svinjskog mesa. Ostali, u jeku krize, ''počastili'' bi se pečenom kokoši.
Skromno, ali mnogima i nije bilo do obilne Božićne hrane! Svakodnevne brige za sudbinu ''nestalih'' članova obitelji i problemi sa preživljavanjem, potiskivali su sve apetite i volju za blagovanjem u drugi plan!...

Sve je ukazivalo na još jednu dugu, hladnu i neizvjesnu zimu...

Naredne 1947. godine, političke prilike u svijetu, a posebno kod nas, sve se više usložnjavaju.

Još od kraja rata, dakle već od 1945. godine, u zemlji se započelo sa uspostavom socijalizma, a takve nagle promjene poredka, izazivale su u svim sredinama teške posljedice. Odrazilo se to i na naše selo. Posebna opasnost će uslijediti uskoro, po sukobu sa SSSR (1948), odnosno, sukobom sa vlastitim kadrovima jednostavno nazvanim - infombirovcima. Pod tom krinkom provodit će se otvorena politička hajka i protiv Bilića, ali i još nekih drugih Novoseljana. Konačan rezultat tih represija eksponenata tadašnje vlasti, a posebno OZNE, vidjet će se početkom 1950. godine, kada će se u zatvorima naći skoro svi, politički aktivni Bilići - Rudo, Marko, Đuro, Anica, ali i Drago Židić!

Zima je, kako se i predviđalo, bila hladna i duga. Cijelo selo, je bukvalno strahovalo od novih poplava ''nestašnih'' Ukrine i Save, posebno, jer su njihova korita u našem kraju veoma plitka, a obale oniske, često spojene sa obradivim dijelom sela.

Strah je bio logičan. Nakon snježne i duge zime, kada zatopli a snijeg se otopi, ionako narasle vode Ukrine i Save, postaju još veće i poplave su neminovne. Ukrina je tih dana bila mutna, a kod Jokića kuća je dosezala visinu glavnog puta!
Još od nastanka i prvih naseljavanja sadašnjih prostora našeg sela, koje povijest ''prati'' još od 1720. godine kada tu dolaze prvi stalni i povremeni stanovnici sela, tom prostoru je uvijek prijetila poplava, a tako je bilo i te, 1947. godine.

Za stanovnike sela, uvijek, nakon poplava nastupa period borbe za preživljavanjem.

Zbog razlivenih voda, ljudi ne mogu na vrijeme uzorati i posijati. A kada je tako, često se ne osiguraju osnovne žitarice za prehranu i bukvalno preživljavanje, jer u tim teškim poratnim danima - jedino je bilo važno, preživjeti do iduće godine.

Na žalost, tako je bilo i te godine, o čemu župnik Majetić u Spomenici zapisuje:

''... Vlada velika studen do pola veljače...
Poplava Save u ožujku i travnju. Provala nasipa u Bos.Brodu, počinila štete na zgradama...''

Faksimil dijela 135. stranice Spomenice, za 1947. godinu

Tih dana pojačanog pritiska vlasti prema crkvi (posljedice Pastirskog pisma, a i inače ideološki drugačije vlasti - op.admin.), njega posebno brine nedostatak katoličke štampe, o čemu zapisuje:

''... Katolička štampa spala na ''Blagovest'' u Srbiji, i ''Gore srca'' u Istri.
Nijednog katoličkog kalendara ni glasnika.
Od molitvenika može se dobiti ''Biserje sv. Ante'' i ''Kruh nebeski''...
... Korizma prošla normalno.''

U Novom Selu je uz sve spominjane nestašice, nedostajalo i tegleće marve. Osvrćući se na to, u Spomenici je zapisao:

''... Radi nestašice tegleće marve, - oru traktori. U Novom Selu ima ih pet (5).''
(radi se o Ruskoj pomoći, op.admin.)

Ovakav način oranja je bio nemoguć, zbog nedostatka tegleće marve.

Sličnih ruskih traktora je bilo i u našem selu, te 1947. godine.

Kako već rekoh, uvijek nakon poplava za ljude nastaju nove muke!

Nakon spomenute poplave koja je zadesila Novo Selo, nastupila je nesvakidašnja suša koja je potrajala do kraja svibnja 1947. godine.
Ne samo da se nije moglo obraditi zemlju, nego je i ispaša bila više nego prepolovljena.

O tim problemima u Spomenici je zapisano:
''... iza poplave - suša, nema trave ni paše.
Nestašica sjemena luka, graha i krompira...
Koncem svibnja dade Bog kišu koja je osigurala kukuruz, grah i bundave.
Pšenica zimska izmrzla, malo se popravila...
... u srpnju opet suša. Lan - zimus posve se zameo, tako i zob.''

Za ljetinu, narod je i inače molio, a ovaj puta posebno. Prilikom poljskih blagoslova, s velikom pobožnošću, ponavljana je molitva:

''Od kuge, gladi, rata, munje, grada i zla vremena, oslobodi nas Gospodine!''

Blagoslovljenom, svetom vodom, župnik je blagosiljao i škropio, i kuće i njive za dobar urod!

Kako se želo i kosilo, ono malo pšenice i trave;

Iako su naše Novoseljanske njive bile osobito plodne, te godine, kao što napisah, sve je podbacilo. Ipak, ono malo pšenice, zobi i trave, trebalo je dobro ''zbrinuti''. Bez rasipanja!

Kako se to radilo?

Žetva se od uvijek smatrala najtežim poslom. Pogotovo je teško bilo, prije skoro šezdeset godina!

Tog sušnog i čudnog ljeta 1947. godine, kada se sve urotilo protiv jadnog sela i njegovih mještana, svejedno se moralo krenuti u žetvu i kosidbu. Barem onoga što je od studene zime i dugih poplava i suša, prispjelo.

A bilo je za požeti i pšenice, i zobi, pa i trave!

Poznato je da se pšenica žanje visoko, zob, kažu srednje, a trava pri zemlji. Što niže!

Poslovi žetve su uvijek vršeni kampanjski, sa nadničarima, ali te godine, narod se snalazio na razne načine. Uglavnom zajedničkom pomoći - ''jedni drugima'', jer rijetko je tko mogao plaćati.

Pšenica se žela srpom, uglavnom mlađe djevojke i mlade žene, koje su brzim okretanjem srpova, pšenicu žele oko 15 cm iznad zemlje. Takozvane rukoveti su bacane na zemlju, koje su drugi kupili u snopove, a najčešće muškarci su ih vezali vrbovim i rakitovim prućem, praveći snopove.

Kada bi se njiva požela, snopovi su slagani u granice, a zadovoljni domaćin je smatrao da je zrno već u ambaru, iako ga je još trebalo obraditi, dok se ne dobije brašno.

Ostala je i u našem kraju poznata žetelačka pjesma, koja se odnosila na ''škrte gazde'' kod kojih je bila žetva:

''Mili Bože, danas duga dana,
duga dana u zla gospodara.

Vazdan želi, a ništa ne jeli.
Ne da stati, ne da pogledati,
ne da sjesti, ne da kru'a jesti''

Ono malo prispjele trave moralo se pokositi, osušiti, pokupiti i ''poditi'' u plastove, za sljedeću, tko zna kakvu zimu.

Kao i žetva, i kosidba je provođena u vlastitoj režiji. Uglavnom, bez plaćanja po sistemu ''ja tebi, ti meni''!
Ručne kose, desetak, a često i više kosaca, mladih i sposobnih muškaraca, jutarnja rosa i ''jurnjava'' do kraja njive. Tko će prije! Ponegdje se čula i pjesma, iako je, tih turobnih dana čudno zvučala!

Nakon što se pokošena trava sušila do sutra, slijedilo je ''prevrtanje'', često, samo drvenim vilama, zatim kupljenje sijena u naviljke i slaganje u manje plastove.
Tako pokupljeno sijeno zapregom se prevozilo do kuća i ''dilo'' u plastove, gdje je čekalo zimu.

Ovako se nekada kosila trava na našim njivama.

Informativna blokada, izgradnja zemlje;

Kao i cijela zemlja, i Novo Selo se tada nalazilo pred svojevrsnom informativnom blokadom.Vijesti su stizale šturo, često sa zakašnjenjem od nekoliko mjeseci.

Tek oko Božića 1946. godine, u selu se saznalo za strijeljanje Draže Mihailovića, koji je uhvaćen još 12.03.1946. godine i u Beogradu, osuđen na smrt strijeljanjem. (rijetki su to znali mnogo ranije).

O novostima, mještani su uglavnom obavještavani na nedjeljnim konferencijama koje su održavane u mjesnom Hrvatskom domu, jer novine nisu dolazile, a radio skoro da nitko nije imao.

Već su na veliko otpočele radne akcije na izgradnji zemlje, a posebno veliki projekti su bili gradnja pruge Brčko - Banovići u dužini od skoro 90 km, koja je pokrenuta još 1946. godine. Radilo se i na izgradnji Novog Travnika, zatim rudarskog naselja Banovići, a te, 1947. godine otpočelo se sa gradnjom pruge Šamac - Sarajevo, u dužini od skoro 250 km.

I pred Novoseljanima je bila obaveza učešća u izgradnji zemlje a prvi veći zahtjevi pred selo se postavljaju ljeti 1947. godine. Naravno da će u tim radnim akcijama uz omladinu učestvovati i stariji mještani, kao i aktualni zarobljenici i kažnjenici koji su odsluživali kazne u zatvorima širom zemlje, a kasnije i na Golom otoku.

Slika sa jedne od navedenih ''dobrovoljnih'' radnih akcija 1947. godine

Sve te radne akcije su bile ''dobrovoljne'' iako se na njih moralo ići, često i pod prisilom vlasti. Jedina ''odgovornost'' MNOO je u sačinjavanju popisa mladeži, sposobnih za radne akcije, na čemu im se i ne može zamjeriti. Bila im je to logička dužnost, iako to mnogi nisu tako shvaćali. Osim toga, mnogi mještani su ''dobrovoljno učestvovali i u sječi šuma širom Bosne''.

Uz ionako radnom snagom osiromašeno selo, bio je to još jedan udarac svakodnevnom životu sela i njegovih mještana.

A narod, kao narod, često je znao svakoj muci naći opravdanje: ''Nismo sami u nevoljama. I drugima je isto!''

Kako je 1947. ''vratila'' seljačkoj muci; Povratak ''nestalih'' i život župe;

Iako je godina zaista loše započela - duga, hladna zima, poplave, suša, zemlja je još dobro i rodila. Kako su pšenica, zob, lan, pa i kukuruz, podbacili, rodila je šljiva, a posebno je bio dobar urod bundeva i graha!

Te godine, u selu se, napokon počelo nešto i graditi. Sagrađeno je nekoliko ''koševa'' za kukuruz. Čitajući Spomenicu, uočavam sljedeće bilješke:

''... Rodila šljiva, kukuruz, bundava i grah... Kupus se općenito sasušio. Sagrađeno u selu 6 koševa za kukuruz, dugih po 2 metra''.

Podsjećam, da je zbog nestašice sjemena, i kasnijeg sijanja, potpuno podbacio luk i krumpir!

Nadalje, prateći zbivanja u selu, župnik Majetić u Spomenici zapisuje:

''... Pučka škola počela normalno sa radom u 6 odjeljenja - oko 350 učenika - vjeronauk, utorkom i srijedom od 10 1/2 - 12, i od 2 1/2 - 4 (16), pola sata na razred. Nema katekizama niti Biblija, - bilo nešto malih pa i njih nestalo.''

Ipak se na jednom mjestu osvrnuo i na pritiske vlasti prema crkvi, o čemu piše: ''... U srpnju započela zamjena = uprave župe u Bos.Brodu, - vlč. Stj. Kočiš pod sudbenom istragom u Doboju - Tuzli...''

Podsjećam, da je to period kada se u selo već vratio jedan dio mještana koji su u međuvremenu izdržali zatvorske kazne ili su pak ''doslužili'' vojni rok. Od njih se prilično saznalo o sudbini ''nestalih'', i njihove informacije su jedino smatrane istinitima, iako su često bile šture i površne. U drugo se i nije moglo pouzdati! Naime, drugih informacija, obitelji nisu imale.

U takvim okolnostima župniku je jedino preostalo brinuti za crkvu, pokušavajući osigurati osnovne uvjete za odvijanje vjerske službe i, naravno - vjeronauka. O nekim svojim ''nastojanjima'' i rezultatima, zapisuje:

''... U listopadu nabavljeno oko 10 kg svijeća za crkvu. Vječno svjetlo gori, nekad ulje - odobrila vlast - nekad petrolej - kad nestane ulja. U studenom, pozlaćen kalež u Zagrebu sa dva dukata i 1000 dinara... Društvo sv. Jeronim proziva se ''sv. Ćirila i Metoda''. Bori se sa nestašicom papira. Obećava Kršćanski nauk i ''Danicu''.''

Početkom godine, zbog poplava, seoski putevi (sokaci) su bili raskaljani, blatni, skoro neprohodni, šamci uz sokake puni vode. Često su i bunarevi, posebno oni ''sa ukrinskim vrelom'' bili puni i zamućeni.

Za suše, druga slika: prašnjavi sokaci, bunarevi skoro bez pitke vode, mnogi presušili, a glavna cesta za Derventu, u zadnje vrijeme slabo ili nikako održavana, više je ličila na široki seoski sokak!

Zbog nestašice sapuna za pranje, veliki problem je bio i održavanje osobne higijene. Posebno kod školske djece i radnika koji su morali ''uredni'', pa makar i pokrpani, na posao u Brod ili neko drugo mjesto. Mjesna zadružna trgovina se dovijala na razne načine kako bi osigurali bilo kakve količine sapuna za pranje, ali u tim vremenima to je bila nemoguća misija!

Stoga je narodu preostalo vratiti se već provjerenom načinu pranja odjeće i ostalog rublja:

Znate li, šta je lukšija?

Kako se do veš-sapuna teško ili nikako dolazilo, naše starije Novoseljanke su se vratile pranju s pomoću prokušanih sredstava za pranje - lukšiji! Izgledalo je to tada normalno, iako danas, dok ovo pišem, o tome razmišljam sa nevjericom i čuđenjem.

Prljavo rublje se skupljalo, zatim slagalo u male kace - parjenice, i preko svakog reda rublja zasipalo se klasičnim pepelom, odnosno lugom. Jedan dio parjenice se ostavljao prazan, u koji se, na već posloženo rublje zasipala vrela voda u dva do tri navrata. To se radilo uvečer, i tako je ostajalo do jutra. ''Deterdžent'' nastao od vrele vode i pepela, zvao se - lukšija, i mnogi tvrde da je bio vrlo efikasan za pranje i održavanje čistoće rublja.

Ujutro, ili tijekom dana, rublje se iznosilo do bunara, ili do Ukrine, (onima koji su živjeli bliže rijeci, op.admin.) gdje se ''tuklo'' drvenom udaraljkom, težine 1-2 kg koja se nazivala - prakljača. Tako ''istučeno'' rublje se ispiralo u čistoj vodi a zatim sušilo do sljedeće upotrebe!

Kao što vidimo, tadašnji život je bio nemilosrdan, pun svakodnevnih zamki, ali i narodnog odgovora za sve! Nije bilo patnje i problema koje selo nije moglo savladati. Danas, ostaje samo divljenje i čuđenje, ali i pitanje kako je to sve moglo funkcionirati i kako se selo uz sve padove, stalno dizalo i neupitno kročilo dalje. I to sve jače, bolje i ljepše.

(Nastavak slijedi)

NOVO SELO - nastanak i razvoj (23)

2008-10-21T03:10:00.000-07:00

''Možeš me ubiti, rodit će se novi i bit će sve zapisano''
(Časlav MILOŠ, poljski nobelovac)

... Snabdijevanje naše zadruge se vršilo na razne načine, ali najčešće preko postojećih Zemaljskih trgovačkih poduzeća, specijaliziranih za prodaju i distribuciju najrazličitijih roba.

Osim toga, u Novo Selo su često navraćali i predstavnici raznih proizvođača koji su nudili sve ono što se nije moglo dobiti kroz državno snabdijevanje.
Vodstvo zadruge se snabdijevalo i iz njihovih ponuda, pri tom uredno podmirivši sve troškove i cijenu roba.

Sve deficitarne robe su naručivane iz svih krajeva, uz uvjet da nije bilo ograničenja ili pak zabrane njihove distribucije i prodaje.

Ovdje treba istaknuti, da je za tadašnje stanovnike sela, kao uostalom i za sve druge u zemlji, važio poseban propis u vezi proizvodnje dobara, ali i o cijenama proizvoda koji su se na tržištu prodavali ili pak kupovali! Odnosilo se to na poljoprivredne proizvode, obrtničke proizvode i njihove usluge koje su nudili tržištu. Za sve je bila unaprijed određena cijena!
Poznato je, da su tada i proizvodnja i cijene proizvoda bile, u isključivoj nadležnosti države.

Kroničari toga vremena su zapisali da je u cijeloj državi uvedena stroga kontrola cijena, a razni šverceri su nemilosrdno progonjeni. (D.Bilandžić)

Takve mjere su dovele do toga, da su naši mjesni trgovci (Jokić, Židić), privremeno zatvorili svoje trgovine. Kao imućniji i bogatiji mještani, mogli su si priuštiti ''zatvaranje radnji'', s tim što su ne rijetko pokretali nove poslove: prešanje sijena, kupnja ili gradnja mlinova, ili jednostavno iznajmljivanje svojih poslovnih prostora. (Za potrebe rada seoske zadruge, Jokić je, privremeno, besplatno iznajmio prostor u zgradi uz Ukrinu).

Tih prvih poratnih dana, ali i godina, država je nastojala svojim mjerama istinski zaštititi najugroženije slojeve društva - radnike i seljake.
Iako je i radnicima, a posebno seljacima bilo teško živjeti i uz garantirano snabdijevanje i kontrolirane cijene, osjećalo se poboljšanje u svakodnevnom životu ljudi i sela.

Isto kao i svima drugima, zaposlenim Novoseljanima je garantirano snabdijevanje raličitim, a u stvarnosti, isključivo osnovnim životnim namirnicama, i to, po vrlo povoljnim cijenama.
Već je spomenuto da oni koji nisu imali garantirano snabdijevanje, iste robe plaćaju po znatno višim cijenama.

Primjer odnosa nižih (u garantiranom snabdijevanju) i viših cijena u slobodnoj prodaji:

Po nižim garantiranim cijenama, krumpir je plaćan po 4,50 dinara, a po višim cijenama - 8-10 dinara za kilogram, a muška košulja čija je cijena u garantiranom snabdijevanju bila 184 dinara, po višim cijenama se plaćala skoro 950 dinara.
Sigurno je i tada bilo protekcije ili pak povlašćivanja pojedinaca, ali znatno manje nego u nekim kasnijim etapama razvoja cijelog društva a posebno našeg sela.

Značajno je spomenuti, da je o prioritetima garantiranog snabdijevanja, temeljem potreba svake obitelji i raspoloživih roba, odlučivao MNOO. Njihove prijedloge, odnosno popise, amenovala je nadležna sreska ili kotarska ispostava.

Gledajući na značaj formiranja, te dobar i organiziran rad seoske zadruge, mora se konstatirati da je samo postojanje takve zadruge, mještanima i cijelom selu značajno pomoglo u premošćivanju poslijeratnih problema, a posebno gladi i neimaštine.
Imajući u vidu sve tadašnje probleme sela, posebno obilježene stradanjima mještana i sve većom bijedom, pa čak i glađu koja je svakodnevno ''otvarala'' jedna nova seoska vrata, može se reći, da je Novo Selo tih dana živjelo ''opasno'', ali ipak zadovoljavajuće.
Posebno, ako se zna, s kakvim problemima su se borila okolna sela!

Govoreći o laganoj zavisti prema tadašnjoj organiziranosti seoske zadruge, treba reći da su posebno ''otrovne'' primjedbe upućivane iz Bosanskog Broda.
Čak se otvoreno govorilo i zločesto pitalo:
... Dali je to šverc u pitanju? ... Nije to sve čisto!

Posljedice nacionalizacije imovine i provođenja agrarne reforme;

Prateći tadašnju nacionalizaciju imovine, koja je provođena temeljem Zakona o nacionalizaciji privrednih poduzeća od 06.11.1945. godine, bilo je jasno da privatni sektor potpuno nestaje.
Bilo je vidljivo da na sceni ostaju zakonom ograničena seoska imanja - posjedi i neke manje zanatske radnje.
Sve ostalo, rudnici, banke, tvornice, bolnice, odmarališta, tiskare, hoteli, mlinovi ... postali su državna (društvena) svojina.

U Novom Selu, nacionalizacijom je obuhvaćena prvenstveno crkva, od koje je oduzeto dosta zemlje (na jednoj parceli je kasnije sagrađena nova osnovna škola i prateći sadržaji), te mjesni trgovci i još neki bogatiji mještani.

Od obitelji Jokić je oduzeto dosta obradive zemlje (na jednoj parceli je izgrađeno nogometno igralište - Žilićka), te dio stambeno-poslovnog prostora uz glavnu cestu (uz Ukrinu), u kojima su otvoreni trgovina, gostionica, a nešto kasnije i seoska čitaonica.
Židići su pak, privremeno ostali bez trgovine i dijela posjeda u Novom Selu i Polju.

Još su neke imućnije seoske obitelji ostale bez, uglavnom ''viška'' zemlje a često i šuma (Čabraje, Đakovići...)
Sve je preko noći postalo narodno, odnosno državno, a kasnije će postati društvena svojina!

No, i tako smanjeno privatno vlasništvo, država je samo formalno zadržala kao tržišno-gospodarsku kategoriju.
Postojanje takvog ''privatnog poduzetništva'', samo je bio izgovor pred zapadnim slobodnim gospodarstvima i tržištima. U stvarnosti, naši obrtnici su bili pod velikim državnim utjecajem i poreznim nametima kakve je bilo nemoguće podnijeti.
Država je na sve načine i njima nastojala određivati plan i program proizvodnje, cijene ..., kao i nacionaliziranim poduzećima.
Proizvodilo se samo ono i onoliko, koliko je kotarska ispostava za privredu ''odobrila'' i naravno, uz već propisanu cijenu.

Kod seljaka je to bilo još drastičnije, ali o njihovim problemima i mukama sa planiranom sjetvom i otkupom - nešto kasnije.

Dok se narod borio sa svim zlima i teškoćama toga vremena, novoformirana vlada u Beogradu niti jednom gestom, a kamoli riječju, nije spomenula (barem ne službeno), da su još krajem svibnja 1945. godine, u zemlju vratili ''ustaško zlato'' koje je Pavelićev režim djelimično uspio iznijeti iz NDH.
Naime, iz Švicarske je vraćeno 1.338 kg zlata o čemu je nova vlast ''progovorila'' znatno kasnije, priznavši primitak svega 980 kg zlata.
(Navedeni podaci su iz izvješća Stuarta Eizenstata - 7/6/1998)

Nikome od njih nije padalo na um da se dio toga vraćenog zlata iskoristi za ''potrebe radnika i seljaka''.
Naprotiv, o tome se mudro šutilo sve do 1971. godine kada je otpočela sa radom TRIPARTITNA KOMISIJA, koja se bavila sudbinom nestalog zlata, propalih fašističkih država.

Uspostavom novih ''državnih pravila'' (kojih već po redu, u našem selu?) u Novom Selu, život se odvijao po ustaljenom redu.

Država, provodeći nove zakone, i uvodeći ''pravednije društvo'', a narod zaokupljen svojim problemima: Potraga za bilo kakvim informacijama o ''nestalima'', traženje bilo kakvog posla, borba sa neimaštinom svih vrsta, obilježili su drugu polovinu 1945. i cijelu 1946. godinu.

Ispaćenim mještanima nije do politike i ''druženja'' što će pokazivati na upriličenim priredbama i konferencijama u Hrvatskom domu. Dolaze samo kada moraju!

Gradilo se nije ništa!
Čak niti popravljalo ono što je na očigled propadalo.
Samo najnužnije: školski prozori, Hrvatski dom, groblje.

Progon crkve je već uzeo maha, tako da se neoglašava niti župnik Majetić.
Neki mještani sve češće u inat njemu, vjeri i Bogu - pjevaju:
''... Druže Tito ljubičice bijela ... i, Kada umrem ne zovite popa, član partije neka me pokopa!''

Faksimil zapisa iz Spomenice za 1946. godinu,

Faksimil stranice 133 Spomenice, za 1946. godinu

O tim problemima, u Spomenici nema niti jedne kritičke riječi!
Opisujući život sela i njegovih mještana, te opisujući kulturne i društvene događaje - za 1946. godinu, zapisuje:
''... U Hrvatskom domu česte konferencije za odrasle i omladinu. Pred poklade učestale priredbe: naši diletanti (misli na glumačku i pjevačku sekciju) ... Sijekovčani, Lužani-Polje-Zbjeg-Kolibari - a naši im uzvratiše posjet.''

U ratu je nastalo mnogo štete na seoskim zgradama i groblju, i o tome piše:
''... Mnogo štete na Domu i školi: prozori, vrata, zidovi - ograde.
Crkvu i sakramente polazi puk marljivo.
Za večernje puna crkva. U školi vjeronauk tjedno po sat na razred. ... Razni nabožni glasnici svi obustavljeni (posljedice Pastirskog pisma - op.admin),
... Korizmeni post radi rada ublažen, osim Čiste srijede i Velikog petka.
Kršćanski nauk kao i ranijih godina držan za mlađariju osim nedjelje i utorka (u školi - op.admin.),
... Djevojke znaju bolje od muških!
... U korizmi privatne večernje u crkvi uvečer ... krunica, litanije i pjevanje...
Predmoli JELENA ĐAKOVIĆ + Marka Petrićeva...''

Govoreći o učenju i ponašanju školske djece, on pažljivo, ali oštro zapisuje:
''... Školska djeca imaju samo mali Katekizam ... Ništa ne uče! - IV razred divlje raspušten!''

Osvrćući se na aktivnosti Mjesnog NOO, te njegov udio u ''popravljanju'' ružne slike sela, župnik Majetić zapisuje:
''... U travnju Narodni odbor (naš) popravio je i ostaklio prozore na Hrvatskom domu i školi.''

O ostalim događanjima, a posebno vjerskom životu, u Spomenici zapisuje:

''... Mali uskrs - prva evanđeoska ispovijed i pričest djece, - bilo ih je preko 70.
Svibanjska pobožnost obavlja se jutrom: litanije lauret, - večerom (uveče, op.admin.): krunica i blagoslov.''

Nakon rata, a zbog skoro petogodišnjeg neodržavanja crkve i seoskog groblja, moralo se nešto poduzeti. Trebalo je i novaca i dobrovoljnog rada mještana, ali i materijala.
Unatoč svim problemima, otpočelo se sa uređenjima i popravkama. O tome također, vrlo precizno i detaljno piše u Spomenici:

''... crkvena ograda - tarabe - ratom porušene i popaljene - iznova postavljene zimus do ceste, a sada do njive uz trošak od blizu 4.000 dinara. Radio Ivica Odobašić i Anto Mijić, Fr.''

''... ograda groblja - iza neuspjelog poreza (dogovoren je porez po svakoj kući - op.admin.) obnovljena linija uz cestu - kanatima dobrih župljana - oko 50 njih - dok je većina ostala nemarna.''

Seljačka muka sa planskom sjetvom i otkupom;

Ruski traktori i ovakve vršalice su radile i po našem selu.

Osim što je država vršila stalnu nacionalizaciju imovine i podržavljavala je, istovremeno, koristeći odluke Skupštine FNRJ od 29.11.1945. godine o provođenju agrarne reforme i kolektivizacije, vršen je stalni pritisak na seljačka gospodarstva koja su imala ''višak zemlje''. Zemlja je oduzimana, nacionalizirana, a seljacima je propisivan plan sjetve i plan otkupa.

Seljaci su se često lomili između ''svojeg'' i ''kolektivnog'' ali i ''zadružnog''. Ipak, sve ih je više pristupalo zadruzi privučeni pogodnostima i olakšicama pri prodaji i kupnji proizvoda i roba.

Zadruga? Još nekako, ali svi su s nepovjerenjem gledali u kolektivizaciju. Nitko nije htio raditi po ruskom modelu kolhozno-sovhoznog tipa! Uz to, ako pak ne prihvate, pitanje je mogućnosti ispunjenja plana proizvodnje određenih količina koje su morali predati za ''otkup''...
Ljudi su ipak različito reagirali.

Tijekom 1946. godine, znatan dio njih je pristupio zadrugi, ali, jedan dio nije htio nikakvo ''udruživanje'' i njima je ostalo da se sami snalaze i osiguraju predaju propisanih količina žitarica i drugih proizvoda. Ali i kupnju potrebnih roba po znatno višim cijenama!

U selu se počelo sijati neke nove kulture koje su do tada, samo slučajno rasle na našim njivama (suncokret, konoplja...).
Forsirane su, i od države planirane kao prioriteti, uz pšenicu i kukuruz - suncokret, konoplja, uljana repica, soja...
Istovremeno, neke kulture kao duhan su zabranjene, i mještani su ih sijali kriomice, iako se prekršaj kažnjavao čak i zatvorom.

Sjeme za nove kulture su dobivali od države, uz prethodnu prijavu parcele koju će zasaditi, i ''dogovoreni'' plan obvezne predaje ''viška'', državi. Nije država marila za eventualne poplave, koje su često pratile naše poljoprivrednike, niti za tuču. (zbog poplava je između ostalog stradao i Novoseljanin Rudo Bilić, tadašnji potpredsjednik sreskog NOO). Propisano i ''obećano'' se moralo proizvesti i predati. Ako godina podbaci, moralo se kupiti na tržištu i izmiriti svoje obveze!

Tih dana, pamte se strahovite ljutnje i negodovanja mještana.

Ljutnja je rasla posebno u danima kada se zbog poplava Ukrine i Save nije moglo niti uzorati, a kamoli posijati na vrijeme. Kako nije bilo razumijevanja vlasti za te probleme, narod je sve više trpio i dovijao se na razne načine, kako da planiranu sjetvu i otkup namiri, ili pak da se obveza ''prebije'' kroz nešto drugo.

Bilo je čak i sabotaža od strane pojedinih mještana.
Ostao je upamćen slučaj Jakova Barišića, zvanog - Džudža.
On je sa svojom obitelji živio u sokaku bivšeg kneza Ante Čabraje, uz Ukrinu, prema Poloju.
Uz kuću i okućnicu, posjedovao je prilično kvalitetan ''komad'' plodne, obradive zemlje, na kojoj je prema odluci nadležnih vlasti trebao zasijati suncokret, umjesto pšenice i kukuruza.
Razočaran i ljut na ''naređenje'' odlučio je preuzeto sjeme suncokreta prvo skuhati, a zatim ga posijati, znajući da neće niknuti.
Nakon izvjesnog vremena, prijavio je ''loše sjeme'' vlastima, a kada je inspekcija izašla na lice mjesta i uzela uzorak, ekspresno je upućen u zatvor!

Nije se dakle isplatilo sabotirati, niti proturječiti.
Ako je vlast kazala da će suncokret ili repica bolje rađati od kukuruza, onda se to moralo poštovati. U protivnom ...

Mnogi mještani su po planu, morali sijati i konoplju.
Tom prilikom se moralo obaviti nekoliko radnji da bi se mukotrpnim radom dobile niti prediva za izradu tkanine.
Prvo se moralo poorati i posijati sjeme konoplje, a nakon žetve, snopovi konoplje su tovareni na zaprežna kola i prevoženi do plićaka Ukrine i Save, gdje su, u posebno učvršćenim ''granicama'' ostajali po mjesec dana (često i duže) na ''kiseljenju''.
Nakon toga, konoplja se ponovno vozila kući gdje se posebnim alatima obrađivala:
Prvo se stavljala u takozvanu stupu, koja je rastucala i sitnila stabljike konoplje. Poslije toga, konoplja se tretirala u trlici, a nakon toga se grebenala, (naravno ručno), sve dok se nije pretvorila u fine vlaknaste niti, koje su stavljane na preslicu, i sa kojih su žene s pomoću vretena, izrađivale niti za kasniju izradu grublje tkanine i pletenih odjevnih predmeta.

To je sva raspoloživa tehnika koju su koristili tadašnji mještani Novog Sela!
Ali, jednostavno se moralo, jer drugog izlaza i nije bilo.

Nekako potkraj 1946. ali i u ožujku i travnju 1947. godine, bilježe se velike i duge poplave Ukrine i Save, koje su se razlile sve do Urevice i Koliba.
To je dovelo do problema sa sjetvom, a naravno i sa ''predajom'' - (''otkupom'') propisanih 30 vagona pšenice, koliko je Kotar Bosanski Brod trebao predati državnim rezervama.
Kako je autor Novoselske kronike Đ.Bilić) zapisao, jasno je, da je pored svega drugog (politički progon OZNE) zbog ''navodne promjene plana otkupa'' politički stradao naš Novoseljanin Rudo Bilić, tada na mjestu potpredsjednika sreskog NOO.

Nakon što je pritvoren u Bosanskom Brodu, i kada se selom o tome pronio glas, novoseljanske žene predvođene Anicom ČABRAJA, inače ženom vlakovođe Marka Lukčina, sa pečenim prasetom su se uputile u Bosanski Brod na prosvjed protiv hapšenja Rude Bilića.
Kada su vlakom stigle u Bosanski Brod, pridružilo im se oko stotinjak građana s kojima su zajedno nastavile prosvjede ispred suda i zatvora.
Vlasti su dozvolile da im se Rudo osobno obrati, i tek nakon toga su se razišle, s tim da su inzistirale da ''zatvorenik'' preuzme pečenku na poklon.

Osnovna optužba je bila da je samovoljno preinačio Plan otkupa žitarica za kotar Bosanski Brod, što je donekle bila istina. Naime, plan otkupa pšenice je smanjen zbog poplava ali je istovremeno povećan plan otkupa kukuruza koji se još mogao zasijati. I to je odobreno u sreskoj ispostavi za poljoprivredu od strane načelnika ispostave.

Svi su znali da je to ''maslo'' OZNE, ali nitko od nadređenih se, nije htio miješati. I u Republičkom vodstvu su to uzeli zdravo za gotovo, tako da je Rudo, tim činom postao ''politički mrtvac'', što će uskoro zadesiti mnoge Novoseljane, nakon čega će biti pritvoreni i upućeni na Goli otok.
Po svemu sudeći, taj događaj je početak političkog progona Bilića i potrajat će narednih 5-6 godina.

Za našeg župnog kroničara, vlč. Juraja Majetića, kao i uvijek do tada u prvom planu je život sela i njegovih mještana.
Glavne preokupacije su mu: primjerena godina i ''mirne'', Ukrina i Sava, da narod može uzorati i posijati kako bi preživio, djecu poučiti veronauku, pri tom ih tjerati da pohađaju i školu, tu i tamo popraviti nešto na crkvi, groblju... a sve ostalo je ionako, po njemu, prolaznog vijeka.

S ponosom i predanošću, djecu je poučavao vjeronauku, i uvijek je nastojao biti strogi ali pravedni učitelj, usmjeravajući ih na pravi put.

Važno je to bilo, posebno tada, kada su se mnoge obitelji ''raspale'' ili kako je znao sam reći, ''okrnjile'' i uz sve to borili se sa raznim ''obvezama'' i nedaćama.

Rezultat takvog njegovog predanog rada su, koliko sutra, budući svećenici (naši Novoseljani)
Fontana i Vidović, ali i tri nove kandidatkinje za poziv - časne sestre, o čemu s ponosom za 1946. godinu, u Spomenici, zapisuje:

''... U časne sestre otišle još tri djevojke župljanke, u Đakovo: Ana i Kata ĐAKOVIĆ, kćeri Ilije Markova, i Manda ČABRAJA, pok. Ivana Nik.,
... u svibnju nastavlja kršćanski nauk za djecu neupisanu u školu - tjedno 4 puta od 2 1/2 do 4 sata.''
(Nastavak slijedi...)

NOVO SELO - nastanak i razvoj (22)

2008-10-04T05:25:00.001-07:00

Gledajući na Pastirsko pismo i njegove refleksije na zbivanja u selu, nakon više od 60 godina, neminovno mi se nameće niz pitanja:

Nije li to obraćanje vjernicima i vlasti od strane Biskupske konferencije, pored svega ostalog, bilo uzrokom kasnijeg progona katoličke crkve i samog kardinala Stepinca?
Nije li taj čin katoličkih biskupa izazvao žestoku reakciju vlasti?
Nije li onda zbog toga došlo do povećanog odlaska naših ljudi u šumu, među ''križare''?

Općenito o križarima, a posebno nakon 30. rujna 1945. godine;

Činjenica je da je taj proglas Biskupske konferencije vjernicima, i reakcija režima, dodatno ''ohrabrio'' i pogurao veći dio Hrvata, ali i Srba u cijeloj Bosanskoj Posavini, u njihovom opredjeljenju za javno iskazivanje nepovjerenja u novoformiranu vlast. Takvom opredjeljenju, znatno je doprinijela i OZNA svojim represivnim mjerama. Sve su to razlozi što je jedan dio ljudi odlučio ponovno aktivirati ranije skriveno oružje, te pristupiti odmetnutim skupinama.

Kao što sam već pisao, nakon povlačenja ustaško-domobranskih i ostalih formacija iz našeg kraja, oni koji su ostali u selu, često pojedinačno ali i u skupinama, ''prelaze'' u svojevrsnu ilegalu, skrivajući se u okolnim šumama.
Neki, s namjerom i dalje se boriti te tako pokazati neslaganje sa postupcima nove vlasti i njihovih institucija, a prije svega, sa oštrim represivnim akcijama tadašnjih policijsko-obavještajnih i sigurnosnih organa (OZNA). Naravno, za preživljavanje im je bila potrebna stalna potpora, prije svega rodbine, a tek onda, prijatelja i provjerenih jataka.

Što se tiče našeg okruženja, poznato je, da je takvih odmetnutih ljudi najviše ostalo u šumama Vučjaka nakon razoružavanja četničkog puka - vojvode, Branka Kovačevića.
Prema podacima štaba 9. srpske brigade 23. divizije JA, (koji su djelom prenešeni i u Novoselskoj kronioci, str. 225.), predalo ih se oko 500, a prema procjenama, oko 300 ih se sklonilo na sigurno dok su tim krajem prošle partizanske jedinice navedene divizije.
Nakon toga, oni su se sa naoružanjem vratili svojim kućama.
Dokazano je, da su neki koji su se predali, i uzeli partizanske uniforme i obilježja, nakon što su njihove nove postrojbe napustile to područje, koristeći partizanske ambleme, upadali su u hrvatska sela, hapseći i odvodeći ljude u nepoznatom pravcu, nakon čega im se gubi svaki trag.

Takvih hapšenja i odvođenja je bilo i u našem selu. Spominju se odvođenja braće Andrije i Marka Jozića i Šime Žilića iz Luščana, o čemu je bilo riječi u ranijim nastavcima (svjedočenje tadašnjeg komandira seoske milicije, Joze Grgića).
Procjenjuje se da je takvih mobilnih grupa bilo oko dvadesetak, koje su operirale u skupinama od 3-5 članova.

Na svu sreću, njihovo djelovanje je bilo relativno kratko.

Prema svemu raspoloživom, s tim zločinima su prestali već početkom lipnja 1945. godine, dok su oni najokorjeliji nastavili djelovati, okupljeni oko odmetnutog liješćanina - Vida Zarića.
Pišući o Vidu Zariću, treba istaknuti jednu interesantnost: njegova grupa je uspostavila dobre odnose i veze sa odmetnutim križarima koji su djelovali u okolini hrvatskih sela, a pretpostavlja se da su izveli i nekoliko zajedničkih akcija u borbi sa ozloglašenom OZNOM.

Tko su bili Novoseljanski križari i njihova sudbina

Do 30.09.1945. godine, kada je objavljeno spomenuto Pastirsko pismo, iz naše župe govorilo se o svega trojici ''odmetnutih''.
Kao što sam već spomenuo, to su bili Ilija (Katičin) Grgić, i njegov sin Pavo, te Ivo (Peje) Čelebija. Za njih je čak primjerenije reći da su se skrivali!
Tek nakon objave navedenog pisma Biskupske konferencije Jugoslavije, odmetnuli su se:

- Kovačević Đuro, Jozije,
- Rubil Vladimir-Vlado, Ive,
- Knežević Andrija, Mićin (iz G.Močila),
- Čabraja Nikola, Jakova.

Preprostavlja se, da je iz cijelog Plehanskog kraja, u križarima bilo oko stotinjak ljudi.
Taj se broj stalno povećavao iz razloga što se često dešavalo, da ljudi koji dođu u kontakt s njima, nakon toga, zbog sumnje u izdaju i iz straha od odmazde križara, često odu i sami s njima u šumu i tako postanu i sami predmet gonjenja državnih organa.

Ove odmetnute grupe i križari su djelovali prilično dugo, zahvaljujući razgranatoj mreži pomagača i jataka, ali i suradnika koji su živjeli unutar naseljenih mjesta kao obični civili. Gotovo do početka 1947. godine kada su konačno otkriveni i razbijeni represijom OZNE, koja je promijenivši taktiku, svoje aktivnosti usmjerila prema rodbini i jatacima.
Ipak, i pored pojačanih aktivnosti OZNE, grupa odmetnutih križara, okupljenih oko Odžačanina Rajkovčića, održala se sve do početka siječnja 1947. godine.

Prema navodima Đure Bilića, objavljenih u Novoselskoj kronici (strana 228), od tih odmetnutih grupa i križara, stradalo je oko 250, često nedužnih ljudi.
U borbi za očuvanje osobne sigurnosti i života, te grupe i križari su bili spremni ubiti svakoga tko je na bilo kakav način dojavljivao o njihovom kretanju, tada, već sveprisutnoj OZNI.
U širem području sela, najozloglašeniji je bio Anto Brekalo, sin Stipe, pod nadimkom JAGUT, iz sela Brezika, star oko 25 godina.

Novoseljanski križari su uglavnom okupljeni oko Luke Rašića, iz Dobre Vode, kasnije poznatijeg kao KRVAVI RAŠO, rođenog 1913. godine.
Rašić je bio u ustašama od 1941. godine, a nakon 1945. se odmetnuo.
Osim već spomenutih Novoseljana, u njegovoj grupi su, po sjećanju Vladimira-Vlade Rubila, bili i: Luka (Ilije) Grgića iz Kričanova, rođen 1918. godine, te Mirko (Ivana) Šimića, koji je također bio u ustašama, a nakon toga odslužio je vojni rok u JA i tek se onda odmetnuo.
Sa njima su bili iz Novih Lužana, Ivan (1922.) i Marko (1927.) Ivušić, sin Joze, te Jozo (Ambrozije) i Pejo (Tadije) također Ivušić. Iz Donjih Koliba u toj grupi je bio i Rudo Kljajić (1920) - zvani Bukić, zatim Pejo (Marijana) Marinić, rođen 1921. godine iz Vrela, uz napomenu, da je s njima surađivala i grupa okupljena oko Vida Zarića iz Liješća.

Prema svemu sudeći, ova grupa nije počinila nijedan zločin u samom Novom Selu, ali jeste u tadašnjoj Novoseljanskoj župi (župa je obuhvaćala i G.Močila i Zborište).
Prema kazivanju rodbine i mještana, ova grupa je u Gornjim Močilima, ubila Katu, Mijata Jelića koja je rođena sestra, Petra-Pere Jelića, do kraja rata pripadnika Crne legije gdje je bio vozač.
Za njenu smrt je odgovoran Pejo Marinić, iz Vrela, kojeg su pripadnici KNOJ-a otkrili i ubili, 1946. godine.

Do kraja 1945., zatim tijekom 1946. i sve do početka 1947. godine, u obračunima s milicijom i pripadnicima KNOJ-a, gotovo svi navedeni križari su ili pohvatani ili pobijeni u borbama.

Kada danas gledam statističke pokazatelje iz tog vremena, i imajući na umu podatak o skoro 250 poginulih civila od ruke tih odmetnutih grupa, kojih je u cijelom Plehanskom kraju bilo stotinjak,
ne mogu a da se ne zapitam, zašto je ta manjina terorizirala i ubijala seljake, žene, pa čak i djevojke iz tog takozvanog Plehanskog okružja! Pod kojim geslom? Zbog izdaje?
Nije li bilo bezbolnije predati se u ruke pravde, jer ionako su, ako su preživjeli potjere, izvedeni pred sud i bili procesuirani. A onih mrtvih - nikada više!
Za očekivati je, da među onim rijetkim odmetnutim križarima koji su pohvatani i suđeni na vremenske zatvorske kazne, nije bilo onih koji su počinili bilo kakve zločine protiv civilnog stanovništva. Niti pod kojim izgovorom!

Govoreći o tim odmetnicima, prvenstveno mislim na one koji su ''mislili'' da se s pravom, na taj način bore protiv OZNINIH agenata i nove vlasti, što nikako ne stoji. Čak mislim, da je takav način borbe neumjesan i sa aspekta najtvrdokornijih boraca za hrvatsku stvar, a koja se pokazala u kasnijim godinama. Niti Kavranova grupa 1947/48, niti Andrićeva 1972, nikada nije likvidirala pripadnike svoga naroda, pa niti pod izlikom izdaje kao što su to činili pripadnici ovih odmetnutih križarskih grupa u periodu 1945-1947. godina.

Da se još jednom vratimo na slučaj jedine žrtve križara iz naše tadašnje župe, Katu Jelić iz Gornjih Močila.
Kata, tada tridesetogodišnjakinja (rođena 1916. godine) rastavljena, samohrana majka dviju kćeri živjela je kod roditelja Mijata i Anice u Gornjim Močilima.

Kako je ona moja baka po majci, (Nevenka) često sam propitivao majku i njenu rodbinu o tom slučaju. Jedino što sam uspio saznati je, da je nju, zbog navodne izdaje ubio križar Pejo Marinić iz Vrela, sa svojom grupom. Također sam saznao, da je tom prilikom njena starija kćer Ana, koja je bila svjedokom Katinog ubojstva, doživjela nervni slom, čije posljedice su vidljive i danas dok ovo pišem.
Tragičnih slučajeva u našoj široj okolici je bilo znatno više.
Zapisano je, da je od ruke Ante Jaguta ubijena Mara (Jure) Čičak, rođena 1923. godine, iz sela Brezika, zatim Petrana-Petra Barišić i njen dvomjesečni sin u selu Gradina.
U Maloj Brusnici su 26.06.1946. godine ubijene čak tri žene iz obitelji Curić: Matija, (žena Blaža), Mara (žena Joze), te petnaestogodišnja Manda Curić, kćer Ilije.

U susjednoj Velikoj Brusnici je ubijena Kaja Knežević, rođena 1922. godine, a 1947. godine u Žeravcu je ubijena Marica Prgomet, kćer Petra.
Ovakvih slučajeva je bilo dosta, o čemu je detaljno pisao autor Novoselske kronike (str. 231) - Đuro Bilić.
Prema raspoloživim i objavljenim podacima iz Novoselske kronike, (strana 234 - 237), Novoseljanski križari su različito, okončali svoj križarski put.

Kako, i gdje su završili Novoseljanski križari?

Njihov put je, kao uostalom i svih drugih križara, bio ovisan o spletu niza okolnosti koje su im mogle ili otežati ili pak olakšati u slučaju preživljavanja i izlaska pred sud.
Oni koji se nisu ogrješili o razne vrste zločina (ubojstva, silovanja, teška razbojstva) a izašli su pred lice pravde, uz pomoć prijatelja imali su šanse biti osuđeni na zatvorske kazne i nakon toga se uključiti u normalan život. Oni pak okorjeliji, koji su se tvrdoglavo ''borili'' čineći pri tom razne zločine protiv čovječnosti, vjerujući u, tada nemoguće, skončali su u borbama, ili u zasjedama pripadnika OZNE i KNOJ-a.

1. Đuro Kovačević, sin Jozije:

U vrijeme, netom završenog rata, kao Hrvatski legionar koji se borio na istočnoj fronti u sastavu snaga Wermachta, biva zarobljen kod Staljingrada.

Iz zarobljeništva se vratio u jesen 1945. godine, a ostao je upamćen kao osoba koja je javno govorila protiv novog režima, ne krijući, koliko mu nova vlast ''ne leži''.
Podsjećam da je Đuro sin Jozije Kovačevića, predratnog mjesnog prvaka HSS-a.

I pored svega, zahvaljujući rodbinskim vezama sa Bilićima, Đuro se uspio zaposliti u bosanskobrodskoj LOŽIONICI.
Pokazat će se, da svoje ponašanje nije promijenio. Čak je počeo javno nositi njemačka odlikovanja, onako jak i odvažan, misleći, da mu nitko ništa više ne može!
Iako mu je brat Šimo već bio odveden od, pretpostavlja se preobučenih četnika, i o njegovoj sudbini se ništa nije znalo, a najstariji brat Ilija, koji je u vrijeme rata bio oružnik u Bosanskom Šamcu tek se vratio u Novo Selo, uopće nije razmišljao da svojim postupcima ugrožava ne samo sebe, nego i brata Iliju i da mu može mnogo naštetiti.
Na novom poslu se zadržao oko dva mjeseca, nakon čega je u listopadu 1945. godine stupio u kontakt sa križarima, i odmetnuo se!

Prema navodima i saznanjima Đure Bilića, objavljenih u Novoselskoj kronici, s njim je križarima pristupio i Nikola Čabraja, Jakova, Novoseljanin, koji je sa Đurom radio u Ložionici.
Prema svemu poznatom, Nikola u vrijeme rata nije bio niti u jednoj vojsci, i ostalo je nejasno zašto se odlučio na taj korak.
Kao što je već rečeno, ili je morao - jer je ''vidio'' i kontaktirao neke križare, zajedno sa Đurom, ili je pak, sam odabrao takav put, koji mu se činio obećavajućim!
Za njih dvojicu su svi u selu znali, gdje se zadržavaju i u koje kuće svraćaju. Nisu to, kažu, previše niti krili!
Za njih je poznato, da nisu nikoga terorizirali u selu, niti su počinili neke zločine u vrijeme svog križarstva. Jedino su često znali pripucati, onako iz ''veselja'', kako su mještani govorili.

Ipak, ostalo je zapisano, da je njih dvojicu, u kući Tome Dujmića u Novom Selu, opkolila i uhvatila jedinica KNOJ-a koja je tu pretraživala teren. Ostalo je nejasno, dali su prokazani ili je KNOJ slučajno nabasao na njih.
Nakon hapšenja, odvedeni su u Bosanske Lužane, i po svemu sudeći, tamo su, na nepoznatom mjestu strijeljani.

Interesantan je bio i put Novoseljanskog križara,

2. Vladimira-Vlade Rubila, Ivinog:

Do travnja 1945. godine, Vlado je bio pripadnik ustaških formacija, kada se sa ostalima povukao put zapada kojom prilikom je zarobljen na slovensko-austrijskoj granici, odakle je vraćen u zarobljenički logor.
Interesantno je, da je direktno iz zarobljeničkog logora mobiliziran u redove JA, a na odsluženje vojnog roka je raspoređen u Slavonski Brod.
Jedan dan, bježi sa stražarskog mjesta iz sela Garčin, nedaleko od Slavonskog Broda, odakle naoružan odlazi u Dilj, zatim, kriomice preko Save u Bosni se priključuje križarima okupljenim oko Krvavog Raše.

Po kasnijem priznanju, ali i po kazivanju rodbine, cijelo to vrijeme je bio u kontaktu sa ocem Ivom koji je bio u neizdrživoj roditeljskoj situaciji, a posebno nakon što mu je stariji sin Ilija već poginuo kao pripadnik SS divizije ''Prinz Eugen''. Zato je svim silama nastojao vratiti jedinog preostalog sina Vladu obitelji i normalnom životu.
Uz pomoć Đure Bilića, koji je zamolio već spomenutog OZNA-ša Milenka Savića, za pomoć oko Vladine predaje, i pošteno suđenje, Ivo se predao, nakon čega je upućen u Okružni zatvor u Doboj. Iz B.Broda do Doboja je stigao vlakom, uz pratnju stražara, Ivana Mijata Mijića iz Novog Sela.

Tada dvadesetogodišnji Vlado je primljen u dobojskom zatvoru, a prema Đurinom kazivanju (str. 236. Novoselske kronike), kontaktirao je osobnog prijatelja Neđu Alagića, tadašnjeg predsjednika Okružnog suda u Doboju, koji će svojim zalaganjem i korketnim odnosom, omogućiti Vladi najblažu moguću kaznu zatvora, nakon čijeg izdržavanja se preselio i zaposlio u riječkom poduzeću ''Vulkan'', gdje je ostao do umirovljenja.

3. Andrija Knežević, Mićin:

Njegov put je mnogo tragičniji i po mnogo čemu, oslikava razmišljanja mnogih ljudi koji su preživjeli i križni put i zarobljeničke logore.
Tijekom rata, Andrija se priključio ustašama, s kojima se odlučio povući prema savezničkim snagama u travnju 1945. godine.

Sjećanja kroničara toga vremena kazuju, da je imao sreće: Naime, nakon što je bio zarobljen od strane partizanskih jedinica i upućen u jedan od zarobljeničkih logora, kao dvadestjednogodišnji mladić iz logora je upućen na odsluženje vojnog roka u JA.
Kao dobar vojnik, u proljeće 1946. godine dolazi na dopust kući, u Gornja Močila, a nakon samo par dana selom se pronijela vijest da je pristupio križarima. Zaista čudno!
Nepuna dva mjeseca kasnije, 12. lipnja 1946. godine, stotinjak metara iza kuće Ivana Matkovića, kod Sedline šume, u Tataru, upada u zasjedu antiterorističke grupe, gdje je nakon kraćeg puškaranja - ubijen.

Poučeni ovim slučajevima, Ilija i Pavo Grgić, te Ivo Čelebija, koji su smatrani našim prvim križarima, odlučili su se predati.
Sve do tada, uspješno su se krili, u, i oko kuće, smještenoj skoro na samoj obali Save, u dijelu Gornjih Močila. Imali su iskopan bunker, prolaz iz kuće, kojim su uvijek uspješno uspjevali skloniti se od vrlo učestalih milicijskih patrola!
Za svu trojicu se pričalo da su bili više nego korektni, nikoga nikada nisu zlostavljali ili pak zastrašivali.
Pričalo se, da su svojim ponašanjem i postupcima, čak bili brana drugim odmetnutim grupama i pojedincima, bilo križara, bilo četnika, koji su pokušavali upasti u selo!
Jednostavno, radilo se o ljudima, opterećenim svojom mukom i sudbinom.

Nakon predaje, osuđeni su na vremenske zatvorske kazne, a po izdržanim kaznama sva trojica su se vratili svojim obiteljima.
I meni je poznato, da se Ilija kasnije zaposlio u slavonskobrodskoj Impregnaciji drveta, (radio je sa mojim djedom), a umro je oko 1963. godine u Gornjim Močilima.
Sin Pavo, se oženio i živio je u Gornjim Močilima sve do 1992. godine, a nakon zadnjeg rata boravio je u izbjeglištvu u Njemačkoj. Umro je u Slavonskom Brodu, 2004. godine.

Ivo Čelebija se, nakon izdržane kazne zatvora odselio u Osijek gdje je nastavio život sa svojom obitelji.

Privodeći kraju ovo poglavlje, konstatirat ću: ostaje činjenica da su Novoseljanski križari svoj izbor, kao uostalom i mnogi drugi posljednjih godina, - skupo platili.

Od njih sedmorice iz naše župe (ne samo iz sela!) - uspjeli su se spasiti njih četvorica.
Na žalost, za trojicu nije bilo spasa, jer su često svojim postupcima i ponašanjem onemogućavali bilo kakvu intervenciju prijatelja i rodbine.

Završavajući sa ovom ratnom, do tada po razmjerima stradavanja, najcrnjom etapom u životu našeg sela, iznijet ću kratku rekapitulaciju, u potpunosti preuzetu iz Novoselske kronike, strana 237:

''... Više od 300 Hrvata, Novoseljanske župe bilo je u nekoj od vojnih formacija.
Za njih 273 utvrđeno je u kojoj su formaciji bili (vidi str.239-248), a ne znamo kakvu su sudbinu doživjeli Anto Marijana Dujmića, Ivo Ive Grgića, Mišo Katinić, Pejo Miće Odobašića i Jakov Ožuška...''
''... od 273 sudionika drugog svjetskog rata, u antifašističkim formacijama bilo ih je 24 ili 8,79 %. Poginula su desetorica, ili 42 %....
U formacijama na strani okupatora, odnosno u različiti postrojbama Pavelićeve NDH bilo ih je 249, što znači da je u postrojbama koje su se borile na strani Njemačke bilo 91,21 % mještana Novog Sela.

''...Od tih 249 mladih ljudi, poginuli su, ili su u borbama nestala - 154 Novoseljanina:

1941. - svibanj 1945:
- poginuli ................. 74
- nestali ................... 20

tijekom svibnja 1945:
- poginuli ................. 4
- nestali ................... 24
- strijeljani u šljunčari kraj Ukrine ............ 7
- žrtve OZNE ............................................... 11
- četničke žrtve ............................................ 7
- ustaške žrtve ............................................. 2
- nesretni slučajevi ...................................... 2
- poginuli kao križari .................................. 3
ukupno: ...................................... 154. poginulih i nestalih.''

Procjenjuje se da je iz Novoseljanske župe, u povlačenje otišlo stotinjak domobrana, ustaša, esesovaca ... i sva relevantna istraživanja nisu dala odgovor - što se sa njima točno dogodilo.
Nije poznato koliko se njih uspjelo probiti do Bleiburga, zatim koliko se njih predalo saveznicima i koliko ih je poginulo tijekom predaje partizanima. Ne postoje niti saznanja o onima koji su uspjeli zaobići Bleiburško polje i probiti se dalje na zapad.

Od svih tadašnjih Novoseljana koji su bili sudionici II svjetskog rata, neovisno o tome na kojoj strani su se borili, ostalo je živih 104, ili 38 % (Novoselska kronika - str- 239).

O ovim stravičnim pokazateljima, u Spomenici župnika Majetića nema zapisa, što je i razumljivo, ali, na kraju zapisa o 1945. godini, pretpostavljam rukom nekog od bogoslova (Fontana, Vidović) - upisane su samo usputne aktivnosti koje su tada, obilježile život sela:

''... Prije Dušnog dana uspjelo je animirati župljane da ograde naše groblje, koje je bilo skoro posve razgrađeno. Ostalo je neograđeno uz Kobaru? radi nemara nekih ljudi...''

Na kraju ovog dijela nastavka, zbog povijesnog razumjevanja svih opisanih zbivanja, ali i onoga što slijedi dalje, kronološki ću iznijeti nekoliko značajnih događanja u svijetu, ali i u tadašnjoj Jugoslaviji:

- još 25.04.1945. godine, u San Francisku je osnovana organizacija od 46 zemalja i DF Jugoslavije, kao preteča moderne OUN-a;

- te 1945. godine održana je JALTSKA konferencija koja je dovela do podjele Njemačke na 4 okupacione zone;

- 06.08.1945. godine, bačena je prva atomska bomba na Japanski grad Hirošimu;
- 09.08.1945. godine, upotrijebljena je druga atomska bomba, na grad Nagasaki;

- 23.08.1945. godine donešen je Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji;

- 02.09.1945. godine, potpisana je konačna kapitulacija Japana;

- 29.11.1945. godine, proglašena je FNR Jugoslavija sa 6 federalnih jedinica (republika) i prvi puta su priznati Muslimani kao nacija;
Istovremeno su donešene i potvrđene neke strateške odluke: agrarna reforma, nacionalizacija, kolektivizacija, plansko gospodarstvo, ali i ukidanje građanskih prava;

- Novoseljanska Seljačka nabavno-prodajna i proizvodna zadruga s ograničenim jamstvom (soj);

I pored svih pustošenja koje je rat proizveo, Novo Selo je 1945. godine bilo prilično veliko selo.
Brojalo je oko 500 kuća, odnosno domaćinstava.
Gledajući širi kontekst, onako kako se kroz našu povijest uvijek pratilo, Novo Selo zajedno sa Gornjim Močilima i Zborištem, u to vrijeme broji više od 4500 žitelja, iako su nakon rata mnogi Hrvati, ali i Srbi, jednostavno ''nestali'' iz svojih kuća.

Naš narod, marljiv i naviknut na rad, i vjerujući prvenstveno u sebe i svoj trud i znoj, nalazio se pred novim izazovima, koje im je''spremala'' nova vlast, a da toga nije bio svjestan.

Kada je 23.08.1945. godine, donešen Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, u selu se sve više govori o potrebi uvođenja kolektivizacije kolhozno-sovhoznog tipa, po ugledu na Sovjetski savez, koji će, još kratko vrijeme ostati uzor tadašnjem režimu. To bi za mnoge zaposlene Novoseljane značilo da moraju prekinuti rad u Bosanskom Brodu ili pri željeznici gdje je još uvijek većina zaposlenih, jer se u kolhozima radi po brigadnom principu.

Napredniji ljudi su procijenili da bi selu trebalo omogućiti bolje i jeftinije snabdijevanje svim, a posebno deficitarnim namirnicama i robama. Politički angažirani Bilići, prvenstveno Đuro i Rudo, zatražili su pomoć od tadašnjeg župnika Majetića, koji je ideju pozdravio i rado prihvatio.

18.11.1945. godine, poslije nedjeljne mise, uz prethodnu najavu župnika Majetića, održana je
osnivačka Skupština seoske zadruge, u prostorijama Hrvatskog doma.
O tome, župnik Majetić u Spomenici za 1945. godinu, između ostalog zapisuje:

''... u našem selu osnovana je konzumna potrošačka zadruga, da narod ne mora po Brodu dangubiti.''
Skupštini se odazvao priličan broj, tada još uvijek samo znatiželjnih ljudi, prethodno, za vrijeme mise potaknutih od samog župnika.

Tom prilikom je izabrano Radno predsjedništvo, zapisničar i ovjerovatelji zapisnika.
Istog dana, izabran je prvi Savjet zadruge i Upravni odbor, u koji su ušli sljedeći mještani:
Pero Čabraja, Anto Barišić - Okolin, Jakov Dujmić, Jozo Kovačević-Jozija i Anica Dujmić, žena Augustina Dujmića. Za upravitelja je imenovan Đuro Bilić.
Zapisničar je bio Vendelin Leci.

Nije ovo za selo bila novost, jer su Novoseljani već imali iskustava sa zadrugama. Za vrijeme Austro-ugarske u selu je postojala Hrvatska seljačka zadruga, a između dva rata, iskustva su se stekla prateći Sijekovačku zadrugu. Temeljem postojećih zakonskih obveza i Pravilnika o radu zadruge, tadašnja novoformirana zadruga, registrirana je kod Okružnog suda u Doboju, sa nazivom kako je već navedeno u naslovu ovog poglavlja.

Zgrada u kojoj je 1945. godine smještena Seljačka zadruga.

Zadruzi je zvanično, u početku pristupilo 50-tak domaćinstava, a već sredinom 1946. godine u njoj je više od 400 članova.
Seoski trgovac, Novoseljanin Drago Jokić je besplatno ustupio prostor za rad zadruge, a prostor se nalazio u sklopu zgrade koja je prikazana na slici, neposredno uz glavnu cestu, na obali Ukrine.

U tom prostoru je otvorena prva poslijeratna Novoseljanska trgovina koja je funkcionirala u sklopu novoformirane zadruge.
Prvi poslovođa trgovine je bio - Vendelin Leci, u to vrijeme jedini izučeni trgovac u selu, koji kasnije preuzima zadružno skladište.
Sve administrativne poslove tadašnje zadruge je vodio upravitelj - Đuro Bilić, uz pomoć Ankice Rubil (žena Joze Titića).
Treba spomenuti i Anicu Bilić, koja je radila u trgovini kao prodavačica.

Iako danas zvuči nevjerojatno, ali kada je djelatnost zadruge proširena, pored trgovine i skladišta otvorena je i zadružna gostionica sa trafikom.

Značaj postojanja ovakve zadruge u selu je bio velik.
Iako u tim poslijeratnim danima nije bilo nijedne trgovačke robe koja bi u potpunosti zadovoljila potrebe mještana, vrlo brzo se pokazalo da je formiranje ovakve zadruge bio pun pogodak.

Najneophodnije za narod, pšenica, kukuruz, sol, mast, šećer, kava - stizalo je iz tadašnjih UNRO-ovih donacija (pomoći), koje je dijelio MNOO sve do listopada 1945. godine. Po osnivanju zadruge, već krajem studenog 1945. godine, sve pristigle namirnice preuzimala je i dijelila sama zadruga.
Roba se dopremala preko Bosanskog Broda, a do Novog Sela na razne načine. Čak i zapregom.
Podjela se radila temeljem unaprijed sastavljenih popisa potreba i broja članova domaćinstava, što je moguće pravednije.
O tim poslijeratnim nestašicama, župnik Majetić u Spomenici zapisuje:

''... Poratna depresija. Briga za odjeću, obuću i životne namirnice. Seljačka zadruga raspodjeljuje američku hranu i staru odjeću. Dobivaju prvo školska djeca i gola sirotinja, onda teški radnici... Američka UNRA i Crveni križ zadovoljili su potrebe dosta sirotinje, osobito školske djece...''

Osim što je nedostajalo hrane, kako zapisa župnik Majetić, u selu je bila velika potražnja za tekstilom i odjevnim predmetima za kojim je vapilo skoro svako domaćinstvo.
Rijetki su imali priličitu odjeću i obuću!
Ostali su prepravljali i prekrajali odbačenu vojničku odjeću, koju je trebalo još i obojiti.

Po tekstil se moralo potegnuti čak do Doboja! U Zemaljsko trgovačko-nabavno prodajno poduzeće, specijalizirano samo za tekstilnu robu.
Ostale robe, u to vrijeme su bile pod državnom kontrolom i trebalo je mnogo umijeća, da se naša trgovina opskrbi raznim deficitarnim robama.
Ali, uspijevalo se!
Već sredinom 1946. godine, zadružna trgovina je bila dobro snabdjevena najrazličitijim artiklima.
Mnogi su sa zavišću tvrdili da tako dobro snabdjevene trgovine nema u cijelom srezu, i pitali su se kako su to Novoseljani uspjeli!

Svi tadašnji članovi zadruge su dobivali zagarantirane potrošačke robe po znatno nižim cijenama, a svi ostali su kupovali istu robu po višim cijenama. Ovo se odnosi na robe koje nisu bile pod kontrolom raspodjele.

(Nastavak slijedi...)

NOVO SELO - nastanak i razvoj (21)

2008-09-17T08:11:00.000-07:00

U ljeto 1945. godine, uz svu brigu rodbine i mještana za sudbinu njihovih muževa i sinova, koji su se već ''vraćali'' nazad, preko Slovenije i Hrvatske uglavnom u Bosnu, narod se suočavao sa sve većom glađu i neimaštinom, svake vrste.
Oskudjevalo se u svemu!
Selo, kao uostalom i cijela država, se hranilo raznim ''sljedovanjima'', a ubrzo i na ''točkice. Jedino je drveta bilo u izobilju, ali činilo se, da nema dovoljno muških ruku koje bi ga usjekle i dovezle do kuća.
Nije imao tko poorati i zasijati njive, a ono malo muških što je ostalo u selu, ili se iscrpljeno, skrivalo od stalnih hapšenja koja je provodila OZNA, ili je pak bilo staro i nemoćno. U druge se nije imalo pouzdati. Uz njih su ostale još žene i djeca.

Novo Selo u novim, do tada nepoznatim životnim i sigurnosnim situacijama

U selu se znalo, da ukoliko se ne žele razoružati, stalno će prijetiti pretresi, privođenja i maltretiranja od strane sveprisutne OZNE. Ako se ne preda oružje, jedina je opcija - otići i priključiti se paravojnim skupinama kojih je bilo i u blizini našeg sela.
Prema procjenama, u tadašnjoj Federativnoj Jugoslaviji, neposredno nakon II svjetskog rata, ostalo je oko 8oo dezorganiziranih grupa sa oko 10000 raznih suradnika, dojučerašnjeg okupatora (iz kuta nove vlasti 1945. - op.admin).
Te grupe su različito nazivali, a za naš kraj, je interesantno da su ih zvali križari (o razlozima takvom imenu, u podnaslovu - ''općenito o Križarima...'')

Struktura tih ljudi je bila različita.
Bilo je onih nepopravljivih ''ideoloških zaljubljenika'', simpatizera propalog državnog režima, okorjelih pljačkaša, i inače, problematičnog ponašanja.

Bilo je i onih koji se nisu uklapali niti u kakav državni sustav, a kamoli u ovaj novi, komunistički!
Narednih mjeseci, pa i godina, oni će sustavno ''stvarati probleme'' i selu i svojim obiteljima, često i sami čineći zla, ili pak dajući razloge OZNI da vrši represiju prema selu i njihovim obiteljima.

U našem kraju, više se radilo o prestrašenim ljudima, koji su se bojali legaliziranja i mogućeg kažnjavanja. Čak su s nevjericom gledali i na opću amnestiju, koja je objavljena u kolovozu 1945. godine.
Njihovo nepovjerenje je donekle i razumljivo, imajući na umu šta su proživjeli i preživjeli, odnosno kako su prošli neki koji su se predali.
Jednostavno - vladao je velihi strah, i nikome se nije pretjerano vjerovalo, a najmanje ''vojnim'' i OZNI-nim patroldžijama.

Opširnije o ovim odmetnutim grupama - križarima, u jednom od sljedećih poglavlja.

Nekoliko riječi o općoj amnestiji iz kolovoza 1945. godine:

''Opća amnestija je dana svim osobama koje su učestvovale u četničkim i nedićevskim jedinicama, jedinicama hrvatskog i slovenskog domobranstva, muslimanskoj miliciji, šiptarskim oružanim formacijama, i u svim ostalim oružanim formacijama u službi okupatora, kao i svim osobama koje su pripadale odgovarajućim političkim organizacijama ili odgovarajućem admistrativnom, odnosno sudskom aparatu...''

Ovom amnestijom su bili obuhvaćeni i ustaše, koji su bili nasilno mobilizirani poslije 01. siječnja 1942. godine, kakvih je u Novom Selu, bio priličan broj.
Amnestija nije dana osobama koje su počinile zločine, pljačku, silovanja, palež i slična zlodjela.

U selu je vladala velika nervoza i nepovjerenje prema novoj vlasti koje se stalno pojačavalo ''akcijama'' već tada ozloglašene OZNE koja je neskriveno odlučivala o životu i smrti običnih, malih ljudi. Oni su i hapsili, i sudili, a često puta, bili su i egzekutori vlastitih ''sudskih odluka''.
(sudstvo je u to vrijeme bilo jadno i nesposobno da se nametne).

Njihove odluke o sudbinama tih ljudi, često su donošene na prečac, po želji i volji ne rijetko frustriranih i iskompleksiranih pojedinaca, koji su tako liječili osobne ratne i ine traume!

U Novom Selu je, kao što je već konstatirano, bilo i progona i hapšenja, ali, zahvaljujući samoorganiziranju sela i njegovih tadašnjih stanovnika (seoska milicija), izbjegnuta je samovolja i nehumanost, kakve je bilo u nama susjednim sredinama.
Upravo zahvaljujući tome, u selu se tih poratnih dana ne bilježe zločini i kriminal pojedinaca.

Straha je bilo, što ne čudi ako se ima na umu neizvjesnost oko sudbine onih , koji, ako su uopće preživjeli, borave negdje u zarobljeničkim logorima ili zatvorima nove vlasti.

Početkom lipnja 1945. godine, u novinskim vijestima se moglo pročitati da je Vojni sud Druge armije u Zagrebu, osudio na smrt niz Pavelićevih ministara i dužnosnika NDH.
Spomenuti su dr. Mile Budak, Nikola Mandić, Juca Rukavina i Ivan Vignjević.
I ove vijesti su dodatno uzdrmale ionako nesigurne i nepovjerljive Novoseljane, a posebno one koji su bili pripadnici ustaških formacija.
Znano je, da su rijetke Novoseljanske kuće bile bez takvih!.

Zabrinut za sudbinu svojih mještana odvedenih od OZNE u Bosanski Brod, Derventu ili u nepoznatom pravcu, tadašnji župnik Majetić, često se znao glasno zapitati:

...''Ne ozakonjuju li pobjednici zakon osvete...?''

O tim danima, neizvjesnosti, straha i neimaštine, biranim riječima u Spomenici zapisuje:

''... Od svih briga najveća je što je nastala suša zapriječila oranje i nicanje kukuruza - livade slabe - povrće nikakvo.

08.VI. Srce Isusovo - crkveni god proslavljen dostojno - tiho - bez kola i vriske - bilo nas pet svećenika i dva bogoslova.
16.-25.VI. bila izmjena kunskih novčanica u dinare od 1000 kuna 7 dinara. Pojeftinila rakija od 15000 kuna na 40 dinara.

Došlo za pučanstvo soli po 4 dinara, tako pšenice i kukuruza po jeftinoj cijeni.
Izišao i tržni cijenik za pijace, meso, jaja, živad itd. i za popravak cipela.
... Škola je otvorena brzo iza dolaska Jugoslav. armije - rade dvije učiteljice, poludnevno po dva razreda u škol. zgradi...
Vjeronauk postao fakultativan u školi po 1 sat tjedno - izvan školskih sati...
...Križarsko bratstvo radi ratnog vremena rasuto. U Hrvatskom domu opet pučka škola - III razred...''

Na kraju spominje Novoseljanku Martu Rubil, domaćicu župnog stana koja se udala za Peru Gavrana u Zborište, a koja je sada, kao i prije rata, vodila i organizirala sav kulturni život sela.

Za naše Novoseljane je posebno važna ponovna promjena imena sela (u lipnju 1945.), kada se dotadašnji naziv Nova Ukrina ponovno službeno mijenja u Novo Selo, i taj naziv sela je ostao do danas.

Iz tog vremena, također je važna i zamjena do tada važećih novčanica ''kuna'' u dinare.

Apoen od 1000 kuna - 1943. godine.

Kunske kovanice, raznih apoena

100 dinara Kraljevine Jugoslavije iz 1943.godine

Novi Jugoslavenski dinari od 1945. godine.

Tadašnje Vrhovno zakonodavno tijelo nove vlasti - AVNOJ, 21. lipnja 1945. godine, donosi Zakon o kursevima (tečajevima), za povlačenje okupacijskih novčanica (starih jugoslavenskih dinara, kuna, njemačkih maraka...) i uvođenje novog platežnog sredstva - dinara.

Već krajem kolovoza 1945. godine, dotadašnji zarobljenici iz Novog Sela, počeli su dolaziti kućama.
Mlađa godišta su direktno iz logora raspoređivana i uvrštavana u jedinice JA radi odsluženja ''novog'' vojnog roka, pri čemu je nekima priznat i staž iz domobranstva.
Nešto prije toga, u selo su počela stizati rijetka pisam mladića koji su izravno iz zarobljeničkog logora ''uzimani'' u regularnu vojsku nove države.

Prema kazivanju autora ''Novoselske kronike'' - (strana 214 - prvi odlomak), Đ. Bilića, javili su se Novoseljani: Anto Fontana (Franje), Đuro i Vladimir (Vlado) Rubil (Ilije), i još neki koje autor nije naveo u svojoj knjizi.

Kao što sam rekao, naravno, bilo je i onih koji su se odmetnuli u šumu ili su se pak, uspješno skrivali u blizini svojih kuća i obitelji.

Te 1945. godine, iz samog sela nije bilo niti jednog odmetnutog, s tim što se govorilo da se negdje kriju: Ilija (Katičin) i sin Pavo Grgić iz Gornjih Močila, te Ivo Čelebija, iz Luščana.
Upravo zbog njihovog slučaja, župnik Majetić je znao reći:
''... i njima i selu bi bilo bolje da se predaju, ako ima razloga, da im se sudi, jer ne možeš se kriti bez jataka, a naš čovjek nevoljnicima lako i rado pomaže i tako će nastradati i najneviniji zbog svoje dobrote.''

Za spomenuti je i rujan 1945. godine, kada Bosanski Brod dobiva status kotara, jer je postao sjedište nove lokalne uprave, znatno bliži Novom Selu od Dervente.
Potrebno je spomenuti i tadašnje Novoseljane koji su obnašali razne dužnosti u novoj civilnoj ili pak vojno-političkoj vlasti:
Rudo Bilić, sin Peje je bio podpredsjednik kotarskog NOO 1945. godine,
Marko Bilić, sin Jakova, u Dobojskom tužilaštvu,
Đuro Bilić, sin Jakova, predsjednik i glavni organizator SKOJ-a za B.Brod,
Stipo Bilić, sin Jakova, predsjednik Novoseljanskog NOO.

Svakako treba, zbog kasnijih sudbina i stradanja članova obitelji Bilić, spomenuti Bosanskobrodskog prvog OZNAŠA, Milenka Savića, pod nadimkom - Zima, koji je najvjerojatnije ''vedrio i oblačio'' i bio umješan u sve aktivnosti OZNE na našem terenu, tih, a i kasnijih dana, pa i nekoliko sljedećih godina.

Selo je unatoč svim patnjama i nedoumicama, stradanjima i neimaštini, sve više ''živjelo'' novu vlast i polako se utapalo u novi sustav državnih zakona, prava i obveza koje su svakodnevno pristizale u svakodnevni život.

11. studenog 1945. godine, u Novom Selu su organizirani prvi izbori u okviru nove Jugoslavije.
Ovo je spadalo u - ''prava građana'' da biraju i da budu birani!
(o obvezama, drugi puta opširnije).

Za razliku od zadnjih izbora koji su održani još 1939. godine, kada je bilo više lista kandidata, ovaj puta, ispred ''Narodne fronte'' za Republičku ustavotvornu skupštinu, kandidiran je pravnik iz Tuzle - Bogomir Brajković, koji je u predratnom vremenu bio član Glavnog odbora HSS, a protukandidat mu je bio, umirovljenik iz Zborišta - Bogdan Marinković.
Kandidat za Saveznu skupštinu je bio, trgovac Novica Mrković, a protukandidat, Vlado Borisavljević iz Vinske.
Odlučivalo se ubacivanjem kuglica u kutije: ili za kandidata (kojeg je htjela vlast) ili u ''ćoravu kutiju'' što je značilo - nikome!

Uglavnom, izabrani su B.Brajković i N.Mrković.

Vjerujem, da nitko od tadašnjih mještana nije niti pomislio (možda pojedinci jesu) kako će novouspostavljena vlast, nastala nakon sloma fašističkog pokreta u svijetu i na domaćem terenu, izbrisati sva zla koja je naš narod proživio u posljednje vrijeme.
Nerealno je bilo očekivati ''blagostanje'' koje je nova vlast gromko najavljivala, a da se znoj ne prolije i žuljevi ne naprave na golim težačkim rukama.
Naravno, bila bi to velika zabluda!
Jer naš narod je okusio sol raznih režima i dinastija, i sve što su postigli, postigli su samo radom.
Selo je napredovalo i dobro živjelo u nekim ranijim godinama, samo zahvaljujući njihovom trudu i radu, a ne obećanjima vlasti.
Zato je i bilo nerealno očekivati da sa novom vlasti svi problemi i neimaština, jednostavno nestanu!

Posebno je bilo teško stvoriti povjerenje u novu vlast.
Uticalo je na to više faktora, ali siguran sam, analizirajući tadašnje poratne političke, te represivne akcije OZNE i raznih Milenka Savića, koji su indirektno stalno krstarili selom, da je to bilo presudno.
Stalno je u zraku visila nekakva nemoć ljudi i sela da se odupru stalnim maltretiranjima i odvođenju ljudi. Nemoć da se stane na kraj, sve očiglednijem revanšizmu vlasti, zulumu agenata i patroldžija OZNE, prema stalno prisutnoj onoj narodnoj: ''Kadija te tuži, kadija te sudi'', s tim što je u tim vremenima ''kadija'' i hapsio i odvodio ljude, bez da se zna kamo, zašto i po čijem nalogu.

Među dužnosnicima na vlasti, ali i među običnim ljudima u selu, - vjerodostojno je uspostavljena nova krilatica: ''Sava odnijela, ... noć progutala''.

Odjeci Pastirskog pisma - Biskupske konferencije Jugoslavije

30.09.1945. godine, u svim crkvama tadašnje Jugoslavije, u isto vrijeme, pročitano je Pastirsko pismo, koje je potpisao u ime biskupa, kardinal Stepinac.
U našoj crkvi ''Presvetog Srca Isusova'' u Novom Selu, pismo je pročitao župnik Juraj (Đura) Majetić.
Pismo je pročitao vjernicima u vrijeme nedjeljne mise, a već u noći 30.09./01.10.1945. godine, oko 1 sat, posjetili su ga ''oficiri'' OZNE. Nakon što su ga probudili, ispitivali su ga i tražili razna pojašnjenja u vezi sa Pismom, tražeći da im preda biskupsku poslanicu.
Župnik se pravdao posluhom spram prelata Crkve, našto su ga nastavili gnjaviti sve do jutra.
Na sreću, nisu ga uhapsili!

Neutralnom promatraču, Pismo bi se sigurno ''otvorilo'' kao izazivanje Partije od strane Crkve, međutim, crkvene vlasti su samo tražili prostor za svoje djelovanje u novim okvirima vlasti.
Naglašeno je kako biskupi samo žele: ''Slogu i sklad sa državom... uvijek spremni surađivati u izgradnji i konsolidaciji države...''
Pismom se tražilo održavanje vjeronauka u školama osnovnog i srednjeg stupnja, te priznavanje i poštovanje kršćanskog braka i da se posebno pazi na katolička groblja.
Također je zatražen duhovni pristup bolnicama i kaznionicama.
Dalje je navedeno:
''Mi smo uz svoj narod i čuvamo njegove najdragocjenije vrednote, njegovu nerazorivu djedovsku baštinu: njegovu vjeru, njegovo poštenje i njegove želje, da živi slobodan na svome...
Zato tražimo i od toga nikada ni pod kojim uvjetima nećemo odustati:
- punu slobodu katoličke štampe,
-punu slobodu katoličkih škola,
-punu slobodu vjeronauka u svim razredima nižih i srednjih škola,
-punu slobodu katoličkih udruživanja,
-slobodu katoličke karitativne djelatnosti,
-potpunu slobodu ljudskih ličnosti i njezinih neotuđivih prava,
-puno poštivanje kršćanskog braka,
-vraćanje svih oduzetih zavoda i institucija.
Samo pod tim uvjetima moći će se srediti prilike u našoj državi i ostvariti trajni mir.''

Što se tiče organiziranja sela i pouke iz vjeronauka, u početku rada MNOO, naš župnik Majetić nije imao primjedbi, niti se žalio. Čak je često znao biti nedvosmislen u svojim konverzacijama, i iskreno reći:
''...da je barem svugdje kao kod nas u selu''.

S tim u vezi u Spomenici zapisuje:
''...05.09. - naš Narodnooslobod.odbor naknadio je 600 dinara danih za podvoz žice, Ivi Đakoviću Milinom...''
(na str. 223 Novoselske kronike, Đuro Bilić iznosi podatak da se radilo o žici za ogradu groblja), a što se tiče organiziranja i provođenja nastave vjeronauka, župnik Majetić zapisuje:
''...U Hrvatskom domu poučava se četvrti razred pučke škole i održavaju se konferencije i vježbe Hrvatskog omladinskog društva i sjednice našeg Pogrebnog društva...
Na Božić je bila priredba omladinskog društva u seoskom Hrvatskom domu...''

U selu je inicirana i provedena akcija - Molitveno bdijenje, od strane skupine vjernika iz Novog Sela.
O tome, župnik Majetić u Spomenici - zapisuje:
- Molitvena vigilija u crkvi: ''Od 8 i pol uvečer do 5 sati ujutro održalo bez pauze devet djevojaka: Manda Čabraja, pok. Ive, Ruža Lujić, Mica Đaković, Kata Fontana, Mara i Danica Bohač, Kata i Eva Đaković, Mijine i Manda Đaković, Lukina, te muškarac Mato Miljak''.

Pastirsko pismo je među vjernicima probudilo i rasplamsalo nevjerojatan vjerski zanos i elan.
Ionako im i nije drugo preostalo, nego se moliti i raditi.
Ispalo je kao inat novoj vlasti (iako ne mora biti), koja je javno, zbog svoje poznate atesitičke ideologije, crkvu podcjenjivala, želeći po svaku cijenu neutralizirati njen, bilo kakav utjecaj na narod i vjernike.
Odjednom su, pored ionako brojnih, počele nicati nove kapelice i svetišta na raskrižjima i pored seoskih puteva.
Kapelice, skromno uređene, sagrađene često od pruća, sa propelom, postaju nova mjesta za molitve i noćno paljenje svijeća, a često i skupno molitveno bdijenje. Bilo ih je skoro u svakom zaseoku sela.

Molitva nikomu nikada nije smetala, ali ono što je slijedilo iza tih masovnih molitvi, bit će za mnoge pogubno.

Oni rijetki Novoseljani koji su se odlučili skloniti u selo a ne povući se na zapad, uključili su se u ondašnju životnu svakodnevicu. Bilo je i onih koju su se začahurili u svoju zlu sudbinu, i nisu kontaktirali niti sa rodbinom i susjedima. Skrivali su se od svega, a posebno od vlasti, bojeći se za sankcioniranje svoje prošlosti.
Stalno su odgađali prijavu vlastima, očekujući već najavljenu amnestiju, a poučeni nekim primjerima, nisu previše vjerovali pozivima i porukama vlasti o predaji prije amnestije.
No političke prilike su se stalno mijenjale, kako u svijetu, tako i kod nas.
Zahvaljujući stalnim pritiscima zapadnog svijeta da se konačno donese zakon o amnestiranju svih koji nisu počinili teške zločine, vijestima o onima koji su izbjegli zarobljavanje, a posebno o ljudima iz vrha bivše NDH koji su preživjeli i nalaze se na sigurnom, ubrzavaju se aktivnosti ne samo onih koji su živjeli u poluilegali, već i nekih koji su nakon zarobljavanja, odsluženog vojnog roka pa čak i dobivenog zaposlenja, bili na ''sigurnom''.
(Nastavak slijedi...)

NOVO SELO - nastanak i razvoj (20)

2008-09-04T03:55:00.000-07:00

Sobzirom na razmjere stradavanja i specifičnosti u kojima su se našli naši Novoseljani tih dana svibnja 1945. godine, daleko od svog sela i svojih obitelji, njima ću posvetiti i ovaj nastavak, kako bi, još bolje shvatili o kakvim se teškim i neshvatljivo surovim vremenima radilo.

Slikano u svibnju 1945. godine u blizini Bleiburga, Austrija

Kao što sam već napisao, nakon prikupljanja vojnika raznih formacija i civila koji su se povlačili zajedno još od Zagreba, prisutne savezničke (Englezi) snage, su na jednom polju blizu Bleiburga organizirale svojevrsni logor za razoružane vojnike i civile, gdje su ih predali partizanima, protiv njihove volje.

Razočaranje u one koji su im trebali pružiti utočište je bilo veliko!
Još veće razočaranje je bilo kod onih koji su im slijepo vjerovali i predali naoružanje bez pogovora. Ali, manji broj, tu okupljenih je odbio predati oružje i zaputio se samoinicijativno, u manjim grupama, pa čak i pojedinačno u potragu za spasom i maglovitom budućnošću.
Oni koji su ostali, vrlo brzo su bili predani partizanima, koji su ih, što vlakovima što pješice, u poznatim ''četveroredima'', započeli vraćati na teritorij Jugoslavije.

Četverored, zarobljenika na povratku u Sloveniji

Opisao sam već, koliko se put otezao putujući vlakom (svjedočanstvo opata Kolimbatovića), a stvarne muke su doživljavali oni koji su pješačili. A skoro su svi pješačili čim su ušli iz Austrije na teritorij Slovenije. Rijetki su putovali vlakom u stočnim vagonima pod posebnom oružanom pratnjom. Naravno, mislim na one, koji do tada nisu već kažnjeni i pogubljeni, i mogli su produžiti u unutrašnjost do nekog većeg logora.
Pješačeći ili se vozeći, oni koji su živi prošli Sloveniju, uglavnom su upućivani ili pravcem Maribor-Varaždin prema logoru Koprivnica, ili pak, preko Zagreba do novouspostavljenog velikog sabirnog logora u Maksimiru

Zarobljenički logor Maksimir-Zagreb

Iz ovog logora, kroz koji su prošli mnogi zarobljeni, pa tako vjerojatno i jedan manji dio naših Novoseljana, išlo se, ili na strijeljanje, ili ka unutrašnjosti i sljedećim logorskim ili zatvorskim odredištima.

Od naših Novoseljana ili iz neposrednog susjedstva, spomenut ću neka, meni poznata imena koja su nastavili ka unutrašnjosti: Marko Ante Opačka, Vinko Kovačević, Nikola Luke Kljajića, Niko Pavić (Vrela), Stanislav Filagić (ustaška mladež - B.Brod), Ilija Tadije Kovačevića...

Prema kazivanju preživjelih, smatralo se spašenim, ako si iz Zagreba upućen u domicilnu općinu, odnosno tada već formiranu republiku, iako je bilo i drugačijih sudbina.

Jer, čim su konvoji krenuli ka Slavonskom Brodu, zarobljenici su se osjećali kao da su sve njihove muke već završile. Očekivali su sve, samo ne ono što su njihovi suborci doživjeli u Sloveniji. O svojim sjećanjima i osjećajima iz toga vremena, kazivao je, blajburški zarobljenik, domobran iz Vrela, Niko Pavić (umro 2001), kao i Grgo Vidović (živi u Slav.Brodu) koji je zarobljen kod Achena u Njemačkoj i koji je također predan partizanima. Slično je govorio i moj stric Ilija Kovačević, (1926-1993), za rata pripadnik ustaških postrojbi u koje je stupio maloljetan.
Kasnije se ispostavilo, njemu je ta maloljetnost, vjerojatno spasila glavu.

Pokušavajući vam predočiti kretanje kolona i konvoja zarobljenih, i vraćenih na područje Jugoslavije predstavljam vam kartu i skicu tkzv. križnog puta:

Skica Križnog puta - 1945. godine

Interesantno je za naše Novoseljane, ali i ostale s područja Bosanske Posavine, da su po dolasku na željezničku stanicu u Slavonskom Brodu, iskrcani iz vlakova. Odatle su pješice, u koloni koju su pratili naoružani stražari, prešli most između dva Broda, i ponovno ''privedeni na saslušanje'' partizanskim i OZNINIM predstavnicima, koji su odlučivali na koju će ''stranu'' koji od zarobljenika!

Jedan dio privedenih je zadržan u Prihvatnom centru - logoru u Bosanskom Brodu, koji je bio smješten na području Rita, a većina je upućena dalje, ka unutrašnjosti Bosne.

Taj logor je bio smješten u blizini kuće obitelji - Defar (iz Novoselske kronike, str. 204), i prihvaćao je sve povratnike, pa čak i one koji su došli bez pratnje. Ti ljudi su bili uglavnom već oslobođeni, naravno, na proputovanju ka svojim mjestima diljem Bosne i Hercegovine. Samo, treba imati na umu, da su ta ''proputovanja'' bila strahovito opasna i neizvjesna.

Oni koji su nastavili put ka logorima-zatvorima u Teslić, Doboj, Zenicu, Sarajevo... ubrzo su otpraćeni do Bosansko-brodskog željezničkog kolodvora, odakle su nastavili put na izdržavanje neizrečenih kazni!

Mnogi Novoseljani, ovisno o ''boji'' uniforme koju su nosili, ostajali su u tom brodskom ''prihvatilištu'' dan-dva, često iscrpljeni od gladovanja i putovanja, do neprepoznatljivosti. Na žalost, mnogi nisu stigli niti do tog mjesta, a kamoli do svojih kuća.

Poznata mi je sudbina Ilije Tadije Kovačevića, koji je zadržan u tom logoru, vjerojatno zbog svojih godina (tada je imao nepunih 19) iako je bio pripadnik ustaških formacija, istina nasilno mobiliziran pred sam kraj rata. Moji su pričali da se iz tog logora izvukao zahvaljujući ''legendarnom'' - Hajri Englezu, koji je u to vrijeme bio na nekakvoj dužnosti, i osobno je jamčio za Iliju. Kući je došao totalno iscrpljen i bolestan, sa manje od četrdesetak kilograma, što je, pričali su, Iliju pretvorilo u hodajući kostur. Nakon toga, on se postupno oporavio, i živio je do 1993. godine, kada je umro u Slavonskom Brodu.

Oni koji su nastavili put do ''novih'' odredišta, jer kazna još nije bila izvršena, ''ćirom'' su morali proći kroz svoje selo, pored svoje Ukrine i svojih njiva. Bili su uglavnom vezani i smješteni u otvorene vagone koje su budno motrili naoružani stražari, često sa strojnicama na povišenom krajnjem dijelu vagona. Ne rijetko su, na željezničkoj stanici u Novom Selu vidjeli poznata lica, koja su ih čekala da se vrate svojim kućama. Ali, vlak nije stao niti na jednoj usputnoj stanici, već je ''žurio'' dalje, ka nekim novim odredištima, s kojih su se većina vratili tek nakon izdržane kazne i ponovno odsluženog vojnog roka u JA. Neki hrabriji, očajni i svjesni da nemaju šta izgubiti, nevjerujući novoj vlasti i njenim ''vojnicima'', pokušali su iskočiti. Neki su i uspjeli kao Nikić Marka Kovačevića, (bio u vagonu sa Grgom Vidovićem), koji je skočio iz vagona kod signala u blizini Đakovića kuća, a da nitko od straže nije uspio niti metak ispaliti.

Bilo je svakakvih sudbina, i svašta se može reći i napisati o tom vremenu. Zavisi s koje pozicije donosimo sud ili ocjenu!

Ali, umjesto bilo kakve ''analize'' ili osobnog mišljenja, na kraju vam donosim kratka zapažanja i ''uspomene'' preživjelih Novoseljana i Nike Pavića iz Vrela, koji su tu stravičnu epizodu doživjeli svaki na svoj način. Crtice iz proživljenog su iz usta ili pera jednog partizana, domobrana i pripadnika SS-trupa njemačkog reicha i nadam se, da ćete temeljem njihovih opisa preživljenoga steći pravu sliku, o tim, vjerujem, neponovljivim danima i sudbinama običnih malih ljudi naših prostora.

Đuro Bilić, rođen 1923. godine, jedan od rijetkih Novoseljanskih partizana; Kod proglašenja NDH, 1941. godine je imao tek 18 godina, tako da su ga prve mobilizacije zaobišle. Kada je 1942/43 godine pozvan u kotarsku ispostavu u Derventu zbog mobilizacije, dugo je vagao, odazvati se ili ne!

Odlučio je, a i morao je kao vojni obveznik, pristupiti regrutnoj komisiji u Derventi. Međutim, vidjevši da u komisiji sjede i uniformirani ustaški časnici, posumnjao je da je to regrutacija za potrebe popune ustaške vojnice, a ne za domobranske postrojbe, i na kraju se vratio u selo, bez da je bio regrutiran. Početkom 1943. godine, pod stalnom prijetnjom da bude uhapšen, odlazi preko Save u partizane gdje je ostao do kraja rata.

Vrativši se u selo krajem travnja 1945. godine, pješačeći od Prnjavora i Dervente do Novog Sela, susreće se sa raznim problemima, od kojih je najveći bio formiranje Mjesnog NOO i mjesne dobrovoljačke milicije koju je inicirao i oformio štab 23. divizije JA. Veliki problemi su bili i sa stalnim hapšenjima onih Novoseljana koji nisu otišli u povlačenje sa ostalim ustaško-domobranskim formacijiama. Još je veći problem bio stalno prisustvo nepoznatih vojnih patrola u selu sa sumnjivim vodičima... Mnogi su od njega tražili i dobili pomoć u tim teškim vremenima, ali svim potrebama, jednostavno nije mogao udovoljiti i zbog svojih stalnih partijskih i vojničkih obveza, koje su mu uzimale puno vremena (bio je član SKOJ-a i u Brodskoj općini i na terenu je bio zadužen za organiziranje SKOJ-a i rad sa omladinom). Iako odan partiji i uvjeren u ispravnost svoga rada, i ideološkog opredjeljenja, ipak, i sam dolazi pod udar Ozninog oficira Milenka Savića, i nedugo, iako je odselio u Osijek, 28. travnja 1950. biva uhapšen od agenata UDB-e, ispitivan u Osijeku i Zagrebu, a zatim interniran kao informbirovac na Goli otok, gdje je proveo najteže dane života, opisane u njegovoj knjizi - ''Goli otok i Dabravine'', koju je objavio 1998. godine.

Stravična mučenja, zlostavljanje, stalno batinjanje, ''dobrovoljna'' gradnja pruge Sarajevo - Breza, stalno ideološko ispiranje mozga, samo su mali dio mučenja i UDBIN-e torture koju je Đuro preživljavao skoro pune dvije godine. Na kraju, i sam se uvjerio, u sve ono o čemu se u selu, vjerojatno samo tiho govorilo. Napokon je i sam bio siguran, da su neke ljude ubijali i nemilice strijeljali odmah nakon rata. Ta, i u njegovo vrijeme tamnovanja, stalno su izvodili iz Osječke tvrđe i strijeljali negdje uz Dravu. Iako to nije vidio - bio je siguran u to, jer rafali i strojnice koje su štektale cijele noći jednostavno su ih odavale. Po izdržanoj kazni, na Golom , ''odajući verbalnu počast voljenoj partiji'' što ga je i pored grijeha'' prigrlila'' omogućivši mu da ''revidira svoj stav'', razočaran u sistem i partiju, okrenuo se sebi i svojoj obitelji, s kojom danas živi u Zagrebu.

Niko Pavić, rođen 1917. godine (Vrela) - Jedan od petorice braće, kojeg je raspad kraljevine Jugoslavije dočekao u rodnom selu, gdje se tek vratio sa odsluženja redovnog vojnog roka. Po legalnim mobilizacijama, koje su u početku provodile vojne i civilne vlasti NDH, Niko sa još četiri brata biva mobiliziran u domobrane. Interesantno, svi su ostali u domobranima do kraja travnja 1945. godine. Kako je bio najmlađi od braće, Niko se krajem travnja te godine, nagovoren od starijih kolega, odlučio povući sa ostalim domobranskim postrojbama, dok su braća ostala u selu. Stalno brinući za svoju sudbinu, pogotovo kada se od Zagreba, na putu za zapad, našao u koloni sa pripadnicima ustaških postrojbi, probio se do Dravograda.

Često je govorio: '' ... njih nisam mogao smisliti jer su nas, domobrane u selu uvijek ismijavali, i pravili od nas ''vojnički cirkus''! Dok smo mi ratovali, oni su pekli prasiće i janjce. Radili su što su htjeli i kada im se prohtjelo''.

Upravo zahvaljujući tom ''društvu'', Niko, inače dobričina, koji nikada nikome nije zla učinio, pred Dravogradom biva opkoljen i zarobljen sa grupom domobrana, a da nije uspio doći do Bleiburga o kojemu se tih dana sve više pričalo.

Tada nastaje njegov pravi pakao! Prvo razoružavanje, zatim vezanje i skidanje do gola, a zatim udaranje od strane stražara. Posebno mu je teško bilo kada su to radile žene - partizanke!

U zamjenu za uniforme, dobili su neke dronjke pune vaši, koji nisu ličili na odjeću! O jelu se nije smjelo niti govoriti. Stalno su neki oficiri obilazili oko njih, i svaki čas bi nekoga odvodili, koji se više nije vraćao. Iskreno, po njegovoj priči, uglavnom su odvodili ustaše, ali i starije domobrane... Bilo je dosta civila koji su obukli vojničke uniforme, tako da su neki odvedeni i pogubljeni kao ustaše, a da nikada to ranije nisu bili!... Napokon, kada su krenuli - pješice, od Varaždina u pravcu Koprivnice, prolazeći kroz već obametnute voćnjake i preko zelene djeteline, onako izgladnjeli, pobrali bi i pojeli sav onaj zeleni plod voćaka a djetelinu bi bukvalno popasli!

Nakon toga je zavladala dizenterija. Ljudi su padali od iscrpljenosti i umora. Gladni i žedni, onako presvučeni i ponovno obučeni, izgledali su kao prosjaci. Pričao je da su ličili na žive kosture koji hodaju kao aveti! Narod, poredan pored puta, tražeći valjda nekoga svoga u tim kolonama, pokušao im je kradom dodati hranu i malo vode, ali stražari su i to onemogućili! Bilo je i onih sela gdju su ih dočekivali batinama i toljagama. Psovali su i tukli koga su dohvatili.

Po dolasku u logor u Bosanski Brod, određen je za dalje ''putovanje'' do Teslića, gdje je proveo narednih osam mjeseci kao logoraš - slobodnjak, na prinudnom radu u šumariji na Banji Vrućici. Naravno, morao je odslužiti i dvije godine vojnog roka u JA, tako da je sa trideset godina došao kući. Na sreću njegove obitelji - živ, iako bez prava glasa narednih pet godina... Niko je umro u izbjeglištvu u Slavonskom Brodu 2001. godine.

Grgo Vidović, rođen 1925. godine; Teško preživljavajući sa svojom mnogobrojnom obitelji, Grgu je početak rata zatekao kao šesnaestogodišnjaka.Kako je rat uzimao sve više maha, a neimaština bivala sve veća, 1942. godine, kao maloljetnik se dobrovoljno prijavio u Njemačku komandu u Bosanskom Brodu, računajući na dobru zaradu u Njemačjkoj vojsci želio je pripomoći uzdržavanju obitelji.

Nakon što je primljen u njemačku vojsku, on se preko Slavonskog Broda uz stalno protivljenje oca Tadije, uputio u Zemun, na zajedničko zborno mjesto dobrovoljaca iz cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Postao je pripadnik SS divizije sastavljene od Hrvata, pri čemu je dobio svoj ratni broj - 200, i 30-dnevnu obuku! Tada nije krio oduševljenje što će napokon moći zarađivati i pomoći ocu. Oduševljenje će trajati sve do odlaska na istočni front, odakle se jedva izvukao.

Nakon odlaska u Zagreb, mladi Grgo biva upućen u Neustadt - Bečko Novo Mjesto, i na kraju u Dortmund, gdje završava tromjesečnu vojnu obuku.

U to vrijeme započela je operacija Barbarosa koja je angažirala skoro pola miliona njemačkih vojnika koji su bili pred Staljingradom. Grgo je u borbe stupio tek kada se ta vojna mašinerija počela urušavati, ali nikada nije došao do Staljingrada.

Vidjevši svu silu mrtvih, nastojao se dokopati Francuske i zapadne Europe. Nakon osam mjeseci od odlaska od kuće, 1943. godine, od prijatelja Marka Bokšića iz Novog Sela, dobio je pismo sa obavijesti o smrti oca Tadije.

Prilika za premještaj se ukazala tek 1944. godine kada je već započelo iskrcavanje saveznika u Normandiji i kada su se tražili dobrovoljci za to ratište. Tamo je i ''osvajao i gubio'', a od Luksemburga se stalno povlačio, sve do njemačkog Achena, gdje je, 16.05.1945. godine bio zarobljen od strane savezničkih snaga.

Amerikanci su ih obukli i skupili njih oko 3000 na Minhenskom kolodvoru, a Grgo se odlučio vratiti u Jugoslaviju, pričao je, po svaku cijenu. Živo se sjeća Amerikanaca, koji su ih u Jesenicama predali partizanima. Sjeća se i danas njihovog mahanja i smješka na odlasku, ali, i namrgođenih i čupavih, čudnih ljudi, u opancima sa vunenim čarapama, iako je odavno zatoplilo! Čim su ih Amerikanci napustili, neki oficir ih je ''drugarski zamolio'' da jedan dio odjeće (a nosili su po par odjela), odvoje za njihove borce... Dalje su vlakom preveženi do Zagreba, gdje su smješteni u nekakav logor u Novom Zagrebu u čijem sklopu je bila dugačka, tipična vojna baraka. Dok su prošli kroz nju, ostali su bez sve odjeće a zauzvrat su dobili neke dronjke - Grgo, hlače bez pola lijeve nogavice!

Nakon kraćeg zadržavanja u Zagrebu, vlakom, u stočnim vagonima, dva dana su putovali do Slavonskog Broda, odakle su pješice prešli most do Bosanskog Broda.

Tamo, na mjestu sadašnje Robne kuće Beograd, za stolom su sjedili oficiri, koji su ih kratko ispitivali, zapisivali i na kraju ih dalje raspoređivali. Grgo je sa većinom, upućen na željeznički kolodvor a odatle su ukrcani na otvorene teretne vagone. Sa Grgom je već duže vrijeme ''putovao'' i Novoseljanin Nikić Marka Kovačevića, inače muž Grgine sestre. Dijelili su 1/4 deke cijelo vrijeme do Broda gdje im je jedan željezničar, vidjevši ih onako jadne i poderane, dao svoju bundu. Kod Đakovića kuća, Nikić je bez pozdrava uzeo bundu i skočio u među, kraj pruge.

Te jeseni, gladni, promrzli i totalno iscrpljeni stigli su prvo u Zenicu, a zatim u Sarajevo, u nekakav logor-zatvor.

Dobrovoljno se prijavio za gradnju kuće nekom oficiru na Čengić-vili.

Radeći tako, jedan dan je pozvan na telefon, obavio je razgovor sa nepoznatom osobom, i isti dan je priveden, vezan, u zatvor na Marin-dvoru. Tamo je svakodnevno saslušavan, mučen, batinjan i zatvoren u samicu bez svjetla, hrane i vode.

Sobzirom da nije osuđen niti nakon par mjeseci neviđene torture, prebacili su ga u nekakav logor gdje su se nalazili razni vojnici poraženih vojski: domobrani, ustaše, Nijemci... Zahvaljujući jednom podoficiru iz Osijeka, u tom logoru ga je čak posjetila sestra Zorka. Ukupno je u Sarajevu proveo 13 mjeseci.

Iz tog logora su stalno odvodili noću logoraše, koji se više nikada nisu vraćali. Po njemu, vodili su ih na strijeljanje, jer se noću čula pucnjava koja nije ličila na borbu, već na likvidaciju! U jesen 1946. godine, već se lakše disalo. Prozivke više nisu značile smrt. Tako je i Grgo dočekao prozivku koja ga je, sa još 60 logoraša, konačno oslobodila i vratila u Novo Selo.

Iako se više ne sjeća datuma, sjeća se točnog vremena dolaska u Novo Selo: ''...na stanicu sam došao vlakom u 23,30 sati... i trčao sam do kuće...''

(Nastavak slijedi ...)

NOVO SELO - nastanak i razvoj (19)

2008-08-22T00:47:00.000-07:00

O sudbini mnogih stradalnika sa područja ''Plehanskog kraja'', pa tako i o našim mještanima iz tih burnih i turbulentnih dana travnja i svibnja 1945. godine, pisali su i Ivan Čičak i Andrija Zirdum, u svojoj zajedničkoj knjizi - Stradanje Hrvata Plehanskog kraja 1941-47, koju su objavili 1991. godine, u predvečerje posljednjeg rata koji se odvijao na našim prostorima.
Čitajući tu knjigu, mnogi će se zapitati, što je zapravo, prava istina o stradanjima Novoseljana tih krvavih dana 1945. godine. Pogotovo, što mnoge navode iz navedene knjige, uvjerljivo i prilično argumentirano pobija autor Novoselske kronike, (1996), Novoseljanin Đuro Bilić, inače, jedan od rijetkih Novoseljanskih partizana.
Upućujem vas, da pročitate oba navedena naslova, a vama prepuštam, da sami, trezveno i realno, temeljem svega, cijeneći iznesenu argumentaciju, donesete svoj sud.
I naravno, ne ''kupujući'' mišljenje, nego zaključiti sam, uvažavajući sve povijesne fakte i argumente o tim teškim, a počesto i katastrofičnim vremenima po tadašnje Novoseljane i
njihove obitelji.

Ipak, uz svo poštovanje prema svim stradalim Novoseljanima toga vremena, pokušat ću izbjeći citiranje njihovih imena (i oko imena postoje neslaganja i nelogičnosti), uz konstataciju da je sasvim svejedno da li ih je iz našeg sela poginulo 108 ili 68! Njih, njihove obitelji i selo više nikada nisu imali.

Još je tragičnije ako se ima na umu kako je većina njih završila. Istina je da su neki izginuli boreći se, ali je istina i da je velik broj njih zarobljen, a nakon toga strijeljan. Bez suđenja.
Mnogi će se složiti da su svi zaslužili barem suđenje, pa tek onda kaznu.
Ipak, mnogi su kažnjeni i bez ispitivanja i bez suđenja.

Uz sve spomenute žrtve iz Novog Sela, Čičak i Zirdum su propustili spomenuti i petoricu Odobašića i dvojicu Mijića (o njima sam već ranije pisao, poimenično). Bez obzira što su se u travnju 1945. godine priključili JA, i stradali u završnim operacijama, (niti jedan nije preživio), zaslužili su da im se barem imena spomenu, jer, radi se o našim mladićima koji su također stradali u tim nemilosrdnim vremenima!
Toliko o imenima i stradanjima u selu tijekom travnja 1945. godine i onom manjem broju Novoseljana koji su se, sredinom travnja te godine, presvukli i sklonili u selo kod svojih obitelji.

O onima koji su se povlačili preko Save, prema zapadu;

Oni koji su odlučili ''otići'' sa svojim postrojbama, već 15, 16 i 17 travnja, krenuli su preko Save, pravcem B.Brod - Zagreb - Slovenija, i dalje u Austriju.
Pretpostavlja se (a postoje i priče preživjelih), da su se tijekom povlačenja stalno sukobljavali sa nadolazećim, sve brojnijim partizanskim jedinicama koje su, često, već zauzele mjesta kroz koja su, kolone vojske i civila prolazile.

To ih je dodatno iscrpljivalo, ubijalo i ranjavalo, što otvara pitanje: koji su Novoseljani poginuli na putu do Bleiburga, a koji su ubijeni, nakon što su razoružani od Engleza predani partizanima, odnosno vraćeni preko prostora Slovenije u Jugoslaviju?
Naravno, odgovore na ova pitanja možemo potražiti jedino kod preživjelih i u njihovim ''usmenim svjedočenjima'' o tim danima. Mnogi će ih osporavati, ali to je zaista jedini trag i dokaz o načinu, ili pak mjestu, nestanka, rastanka ili pak smrti nekog od njihovih suboraca iz tih kolona.

Marko Ante Opačka (1923) iz zaseoka Tatar u Novom Selu, (i danas je živ), povlačio se sa starijim bratom Lukom (1921), i o tome mi je ispričao:

''... povlačili smo se sa ostalima pravcem Brod-Stara Gradiška-Zagreb i došli smo zajedno do Dravograda. Bio sam iznemogao, prepustio sam se bezvoljnosti i postalo mi je svejedno, poginuo ili preživio. Ali, ako treba poginuti, pomislih, hoću da to bude u Novom Selu... Nagovarao sam brata Luku da se vratimo, ali on je to odbio. Zagrlili smo se, izljubili i zaplakali na rastanku. Ja sam krenu pješice natrag i ubrzo sam zarobljen i otpremljen u logor, a kasnije u Bosnu, kratko u zatvor. ... Luka je nastavio dalje put Austrije, i nikada ništa nisam saznao o njegovoj sudbini...''

Po nekim saznanjima, koja su neki preživjeli prenijeli obitelji, pretpostavlja se da je Luka Opačak poginuo, nakon što su predani partizanima i vraćeni ponovno na prostor Slovenije. Ali, kako nema dokaza niti o smrti, niti da je živ, Luka, kao i mnogi naši Novoseljani - vode se - nestali.

Treba reći, da se jedan dio njih uspio provući pored ''blajburške tragedije'', i nakon preživljene golgote, skrasio se na zapadu, ali se dugo, ili bolje reći - nikada, nisu javili svojima u selu.

Interesantna su svjedočenja nekadašnjeg dobojskog župnika, Kambera, koji je 1945 godine obnašao dužnost pročelnika - duhovnika oružanih snaga NDH, datih 1945. godine, još uvijek pod svježim dojmovima zajedničkog povlačenja sa ostalim domobransko-ustaškim formacijama.
Tom prilikom je dao mnoštvo podataka o zbrci, neorganiziranosti vlasti i ''životu'' ljudi tih dana, na putu ka neizvjesnoj slobodi:

''... Predlagao sam da Poglavnik i vojska idu u šumu, ili barem jedan dio vojske, a da u emigraciju pođe samo manji broj ljudi... Ja sam bio u ustaškoj uniformi... Nudio sam se i sam u šumu. Samo sam predlagao da vođe šumske ne budu dosada ozloglašeni krvnici... Po svim su ministarstvima palili spise... Neki su se bojali ustaša da će pri uzmaku prirediti pokolj... General Lohr... bio je do zadnjeg časa zapovjednik njemačke i hrvatske vojske... Povlačili smo se pod zapovjedništvom njemačkim... Civili koji su se pridružili vojsci nerijetko su i sami obukli vojničke halje... a što je stvarno ovaj pretvorio odmah na početku (pa prema kraju sve to više) u gungulu, metež, anarhiju, a mjestimice i u pravi Danteov pakao, razlogom su bile prvo teške vanjske okolnosti, a drugo nedorasli ljudi, koji su ga organizirali i vodili i koji su u najgorim časovima jednostavno napuštali masu i odlazili tražiti sreću sami...

Bivalo je raspalih kolona... Dolazilo je tako do gladovanja 3-4 dana. Ljudi su bivali iscrpljeni, jeli su svašta. Osim toga na mjestima su dočekali partizani topovima i strojnicama....''

Po njemu, gladovalo se do besvijesti, a ginulo se mnogo i svakodnevno.
Iz daljnjih njegovih svjedočenja je vidljivo da je posebno stradala grupacija ljudi koja se povlačila uz Glavni stožer, preko Zagorja i Štajerske.
Najviše poginulih je bilo na pravcu Slovenjgradec - Dravograd, gdje su jurišima pokušavali osvojiti dobro utvrđene mostove kod Dravograda.

Prvih dana povlačenja putevi su bili zatrpani isključivo motornim vozilima, a kasnije, zapregama, civilima sa stokom, vojskom... Jednostavno svim i svačim!
Čak su i sporedni putevi i staze bile pune onih jadnih i očajnih ljudi, koji su na sve načine pokušavali da se domognu Austrije i savezničkih - Engleskih snaga.
Slike mase ljudi, koji su se panično povlačili, postajale su još stravičnije i paničnije kod svakog sukoba sa partizanima.
Stravična panika se naprosto širila među narodom, kao naveća oluja!

Iako se sa vojskom i civilima povlačio i dio vojnog zapovjedništva, nije bilo nikakvog reda i organizacije.
Kolone vojske su bile pomiješane sa civilima, i često su bivali opkoljeni. Ljudi su se spašavali na razne načine.
Mate Tomas, iz susjednog Žeravca, bio je sretnik koji se uspio snaći:

''... Bio sam u onoj velikoj grupaciji koja se povlačila u pravcu Dravograda... vodili smo borbe...Ustašku uniformu sam zamijenio domobranskom neposredno prije zarobljavanja... ali, kape nisam imao...ubrzo sam zarobljen...Partizani su nas vodili u pravcu istoka... Zaustavili su nas kod neke poljske kuhinje zbog ručka... Kraj jedne vatre vidim partizansku kapu sa petokrakom. Kao slučajno sjednem na kapu. Ustajući nataknem kapu na glavu... Neki podoficir, komandir? pita gdje mi je puška. Kažem mu da sam je tu negdje zametnuo. On me posla na začelje kolone koja je već kretala uz obvezu da nabavim pušku sa nekih kola, što sam i učinio. Nakon što sam slično nabavio i opasač, tako naoružan, nastavio sam uz kolonu kao stražar i u mene nitko nije posumnjao...''

Novoseljani, koji su se povlačili sa ustaško-domobranskim postrojbama, kao i mnogi drugi iz susjednih sela, uz pretpostavku da su stigli do rejona Villacha i Bleiburga, imali su priliku izbjeći ''zarobljavanje'' i od strane savezničkih snaga i od partizana.
To područje je dosta šumovito, sa puno staza i puteljaka, a uz to, okolina je tada bila rijetko naseljena. Mnogi su dakle, ako su sumnjali u saveznike (a većina nije), imali priliku zaobići to područje i probiti se dalje na zapad.
Nikada nitko, službeno nije utvrdio (a i kako bi) tko je sve od Novoseljana tu, u tom rejonu u Austriji, zarobljen, razoružan, a tko je sve uspio zaobići tu strašnu poljanu, i domoći se zapada i slobode, ne vjerujući Englezima - do jučerašnjim protivnicima!
Ostale su priče, koje su dosta stidljivo prepričavane, o nekima koji su viđeni po Austriji i Južnoj Njemačkoj (Bavarskoj). Pretpostavlja se, sa promijenjenim identitetom, sa novim obiteljima i novim životima.
Ovo se posebno aktualiziralo sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada su naši prvi Novoseljani odlazili na rad u Austriju i Njemačku.

I sigurno je i ovakvih slučajeva bilo, ali, sve ipak ostaje na pretpostavkama i prepričavanjima onih koji su navodno ''vidjeli'' neke Novoseljane žive i zdrave, ali da im se nisu javili.
Pisanih tragova o ovakvim i sličnim slučajevima - nema.
Danas kada pišem o ovome, ostaje mi jedno nejasno: ako se i jesu ovako spašavali, ne može im se zamjeriti, pa niti na promjeni identiteta, osim što me čudi, kako su mogli dozvoliti da im roditelji pomru a da do smrti neznaju jesu li im sinovi živi. Ili su se ipak javljali, ali zbog straha od novog režima, članovi obitelji su umirali sa tim saznanjima!

Moja prabaka, Anica Jelić iz Gornjih Močila, umrla je 1967 godine uoči Velike Gospe, kada sam imao 13 godina.
Sjećam se da je na samrti bila uvjerena da je njezin sin - prvijenac, Petar - Pera Jelić, sigurno živ, ali da joj se nesmije javiti.
(Pera se kao vozač u ustaškoj vojnici također povukao sa ostalima iz Crne legije.)

Prve vijesti o stradanjima onih koji su se povukli sredinom travnja 1945. godine, u selo stižu već u svibnju i lipnju te godine, kada se vraćaju prvi preživjeli zarobljenici. Oni su preživjeli savezničku izdaju, predaju partizanima, ispitivanja, logore i zatvore i napokon su, promijenjeni
do neprepoznatljivosti, uspjeli doći svojim obiteljima.
Pričalo se, da su tih dana, mnogi Novoseljani odlazili do naše željezničke stanice, dočekujući i ispraćajući vlakove koji su ''vraćali'' zarobljenike ka logorima i zatvorima, koji često nisu ni stajali u Novom Selu, kako bi saznali bilo što o svojim sinovima i muževima.
Bilo je u tim vlakovima i Novoseljana!
Neki su zarobljeni Novoseljani odlučili pobjeći skokom iz jurećeg teretnjaka, o čemu je svjedočio Grgo Vidović, zarobljen od nadirućih savezničkih snaga, kod Achena u Njemačkoj. (o njegovom svjedočenju u sljedećim nastavcima).

O stradanjima na Bleiburgu i u Sloveniji, ali i duž cijelog ''Križnog puta'', u Glasu Koncila, broj: 19/07 na strani 25, svjedočio je dominikanac - opat Drago Kolimbatović.

Umjesto utočišta, Englezi postadoše krvnici

'' Uslijedilo je gorko iskustvo koje smo mogli očekivati od divljih Bušmana, a ne od kulturnih Engleza.
Njihovi vojnici, pod izlikom provjeravanja ne skrivamo li kakvo oružje, izvršili su pravu pljačku. Oteli su svu zlatninu i sve dragocjenosti što su ih pojedinci nosili sa sobom, da im pri dolasku u strani svijet posluži kao odskočna daska...''

Cesta prema Sloveniji nalik na lavu;

''... na jednoj cesti koja je vodila iz Zagreba za Sloveniju i prolazila kraj Samobora, promet je iz dana u dan bivao sve veći.... Narod je pred partizanima bježao odasvud, ali najviše iz Slavonije i Bosanske Posavine. Vukao je za sobom sve što je mogao: krave, telad, volove privezane za kola, ... na kolima naslagane vreće žita, i gajbe sa svinjama i sitnom peradi...
Cesta je bila nalik na lavu koja se valjala i daje naslutiti - zlo i katastrofu. Zacijelo je promidžba NDH pridonijela svoj udio u ovoj drugoj ''seobi Hrvata''...
prvotni cilj nije bio Austrija, nego susret sa Englezima, jer je vladalo uvjerenje da će oni prihvatiti sve izbjeglice i zaštititi ih od komunističke aždaje...
... Nakon danonoćnog hodanja, nepregledna je kolona stigla 8. svibnja do Celja gdje su ugledali šokantan prizor: od enleskih vojnika zatvoren prijelaz preko mosta! Umjesto utočišta u Englezima nađosmo krvnike... Mnoštva sveudilj pristižu. Osjeća se kaos i posvemašnja dezorijentacija, a mrkla noć na pomolu. Iznemogli od pješačenja svaki liježe gdje već nađe pedalj slobodnog prostora...Sve je u jednom nevjerojatnom oblaku prašine...
Englezi traže bezuvjetno razoružavanje svih hrvatskih jedinica, predaju partizanima i povratak u Jugoslaviju...Od sveopćeg protestiranja, od pustog nadvikivanja, od hrzanja konja, mukanja krava i svirke motornih vozila....ljudi već ne čuju jedan drugoga... Pojedini odredi se preformiravaju za borbu. Napetost postaje sve veća...
Skupina vojnika i civila s kojom i ja, krenula je prema jugu uz obronke Karavanki sve do Savinje, pritoke Save...
Prolazeći Savinjskom dolinom doživljavamo od domaćeg stanovništva strašne neugodnosti pomiješane sa uvredama i psovkama - Ustaše! Izdajice svoga naroda! ... Niti vode nam neki nisu dali...''

Ipak njihovi su napori urodili plodom i ubrzo su uspjeli prijeći u Austriju.
Tamo je pristigla vojska razapela sve svoje šatore u mladoj borovoj šumici, a opat Kolimbatović sa svojim kolegama se spustio do mjesnog župnika koji im je preko svojih povjerljivih ljudi osigurao smještaj i hranu.
Ipak, nakon par dana u selo su došli otvoreni kamioni, koji su ih natovarili i na prvom raskrižju umjesto za Klagenfurt, skrenuli su prema Beiburgu.

''...kamioni se zaustaviše na svježe pokošenoj livadi. Po njenim rubovima engleski vojnici leže uz mitraljeze okrenute prema nama....Sramotna predaja je očito morala biti izvršena po svim vojničkim propisima...
Uslijedilo je gorko iskustvo... njihovi vojnici su oteli svu zlatninu...
Slijedila je predaja partizanima i razdoblje, kako doslovce tvrdim - smrtnog straha. Prava maltretiranja i ponižavanja započela su s našom predajom komunistima. Strpali su nas u vagone za prijevoz stoke, i izvana zatvorili. Vožnja preko Dravograda do Maribora, koja u normalnim uvjetima može trajati sat vremena, otegla se preko tri sata...
Skidali su s nas odjeću i stalno pljačkali ono što je preostalo, a da išta vrijedi... U Maribor smo stigli pred noć...stalno su vršili nekakva preslušavanja? i izvodili grupu po grupu koju su likvidirali. Najčešće su ih međusobno vezivali žicom i bacali u obližnju Dravu... Nalazio sam se u grupi sa skoro četrdesetak svećenika i bogoslova koje su skupili sa raznih strana...
Nakon svakodnevnog batinjanja, prebačeni smo u nekakav logor u unutrašnjosti u okolici Zagreba, a moj Bleiburg završava po izlasku iz JNA, kamo sam upućen sa ''članovima svećeničke skupine'', dok su stariji završili na ''narodnome sudu''.

Nakon izlaska iz JNA u travnju 1947. godine, započeo je novicijat u dubrovačkome dominikanskom samostanu i pripremu za svećenstvo.

Selo je nastavilo živjeti svoj svakodnevno neizvjesni novi život, očekujući bilo kakve vijesti o svojima. Narednih mjeseci, sve do kraja rujna, u selo će stizati po neki od zarobljenika, nakon izdržane kazne zatvora, ili pak nakon ponovno odsluženog vojnog roka, ali sada u JA.

Nadam se da mi neće biti zamjereno što sam se, u ovom nastavku pozicionirao na prilike i zbivanja u kojima su se našli naši mještani povlačeći se, dakle napuštajući selo i rodnu kuću, a ne samo život sela, o kojem nastojim u svakom nastavku donijeti nešto ''novo''.
(Nastavak slijedi ...)

NOVO SELO - nastanak i razvoj (18)

2008-08-05T03:00:00.000-07:00

... Nekako u vrijeme formiranja i ekipiranja seoske milicije, dakle krajem travnja 1945. godine, selo je zapamtilo i dugo prepričavalo (i sam se sjećam te priče) slučaj pogibije Andrije Kovačevića, sina Luke i Eve.
Svaka smrt je uvijek teška i žalosna, a za obitelj pokojnika, uvijek i tragedija bez obzira o kome se radilo i kako je do smrti došlo!

Ovaj slučaj je ostao posebno upamćen po reakciji majke Eve, nakon što je saznala za sinovljevu smrt.
Po pričama onovremenika, Andrija, inače teške naravi, priključio se postrojbama Francetićeve Crne legije još 1942. godine, a potkraj rata se ''našao'' u grupi takozvane Crne ruke, koja se okupila oko bivšeg ustaše Ilke Vulete.
Agresivan, bahat i uz to drska ponašanja (tako su ga opisivali), često je zlostavljao i vlastitu obitelj.
Jednog dana ih je postrojio u dvorištu njihove kuće, te im pucao iz strojnice iznad njihovih glava, prijeteći im da će ih radije on sve pobiti nego da njemu i njima sude partizani!
Kako je morao otići do Bosanskog Broda, onako ljutit, uzjahao je konja a njima naredio da se nitko nesmije pomaknuti dok se on nevrati kući.
Uzjahao je konja i odjurio.
Prema pričanju, vraćajući se kući, negdje u Sijekovcu kod džamije, konj ga je izbacio iz sedla, ali na njegovu nesreću, jedna noga mu je zapela u uzengiji i konj ga je u divljem trku vukao za sobom sve dok neki ljudi nisu zaustavili pomahnitalog konja. Za Andriju nije bilo pomoći. Bio je mrtav, tko zna koliko dugo.
Slučaj ove pogibije je posebno zapamćen po reakciji Andrijine majke Eve, koja je, kažu, na vijest o sinovljevoj smrti - samo sklopila ruke i naglas zahvaljivala Bogu što ga je uzeo i nije dozvolio da on presudi vlastitoj obitelji!

Jeziva priča, još je strašnija kada se ima na umu da Eva, rođena majka zahvaljuje Bogu ''što joj je uzeo sina'', iako joj se obitelj bukvalno raspadala. Naime i drugi sin, također u ustaškoj uniformi uputio se u povlačenje prema Slavoniji, i o njemu nije ništa znala.
Pa ipak je smogla snage da kaže: ''... Hvala Bogu što je presudio mom nesretniku, i nije dozvolio da on sudi nama.''...

Reakcije ''nadležnih'' na sastav mjesne milicije;
- vojne patrole privode i hapse po Novom Selu;

Kao što sam već ranije konstatirao, bilo je za nevjerovati da onakav sastav seoske milicije prođe neprimjetno, bez primjedbi raznih komiteta, komandi mjesta B.Brod i Derventa, a posebno kod dobro obaviještenih agenata OZNE na terenu.
Iskreno, treba reći da su i sami Novoseljani postavljali slična pitanja, posebno u MNOO, pa čak i u samoj miliciji, - ''dali je moguće da još nitko nije postavio pitanje sastava seoske milicije... i kada će nam se to razbiti od glavu, hoće li oni gore zamjeriti što mi naoružavamo bivše ustaše i domobrane?''

Na prave, one službene prigovore, nije se dugo čekalo.
Već 25.04.1945. godine iz Komande mjesta u B.Brodu, nekakav poručnik Ćopić i komesar Petrović su predstavnicima NOO uputili otvoreni prigovor: ...''Naoružavate bandu?''
Ipak, selo je imalo mnogo većih problema nego li su ovi prigovori, koje se nikako nije smjelo zanemariti.
Veliki problem samom selu, predstavljale su pojave stalnih hapšenja, privođenja i često odvođenja u nepoznatom pravcu, Novoseljana ali i onih koji su se sklonili u selo tih travanjskih dana 1945. godine.
Uz upućene prigovore za '' naoružavanje bande '', prvi puta se zvanično saznalo da nikakve vojne ili ine patrole nisu upućene na teren zbog hapšenja i privođenja, po zapovjedi komande mjesta Bosanski Brod!

Ovo saznanje je kod mještana izazvalo još veći strah i logično pitanje: Ako nije po vojnoj zapovjedi, tko je to onda, i u čije ime, već pohapsio znatan broj Novoseljana?
Po svemu sudeći, čudne patrole su očigledno obavljale posao za nekoga trećeg?
Za OZNINE aktiviste, za zapovjednike ''nepoznatih postrojbi''?
Odgovora nije bilo. Jedino je ostalo zapisano da su patrole na kapama imale zvijezde petokrake.
Samo se pretpostavljalo, (a tako su rekli i u komandi mjesta) da se vjerovatno radilo o ostatcima četničkih skupina vojvode Branka Kovačevića, s tim da postoji mogućnost da su neka hapšenja izvršili i članovi Rajkovčićevih ustaša, za koje se ipak nemože sa sigurnošću tvrditi da su hapsili po hrvatskim selima.
Jer, sigurno bi poštedjeli dojučerašnje suborce - ustaše i domobrane.
A baš takvi su redom hapšeni i odvođeni od svojih kuća.

Još jednom konstatiram, imajući na umu da je dio uhapšenih (oko 20. travnja) bio zatvoren u dvorištu kuće Ante Ravlića u Polju, gdje je bio i štab 23. divizije JA, - da su, u tim hapšenjima, barem u početku, svoje prste imali i pojedini segmenti te partizanske divizije - (sigurnosno-informativni odjeli, i sl.). I to sigurno, nitko nemože osporiti.
Upravo u tom dvorištu, Novoseljanski partizan Đuro Bilić je pod stražom, u Štabu 23. divizije JA vidio i neke civile pod budnom pažnjom naoružanih partizana, što nedvojbeno dokazuje da su u Štabu divizije bili ''upoznati'' sa hapšenjima na terenu. (vidi str. 141 - Novoselske kronike, autora Đ.Bilića)
U toj skupini civila, on je prepoznao i grupu Novoseljana; Jozu Nike Kovačevića, koji je bio u Crnoj legiji, zatim Iliju Petra Miljka, zvanog Čukur, također ustaša, a kasnije član SS - divizije ''Prinz Eugen''.
Prema Đurinom kazivanju, u istom dvorištu se nalazila i nekolicina mladića koji su se, prilikom prolaska partizanskih jedinica - zatekli u selu - i tu su uhapšeni.

Zadesio se tu i bivši Bosansko-brodski logornik - Ilija Jurišić, za koga, govorili su, nije bilo ružne riječi, niti bilo kakvih mrlja iz netom završenog ''vladanja'' palog režima, kojem je istina i on pripadao. Naprotiv. Surađivao je sa NOP, pomagao i Srbe i Židove!
Na Đurino pitanje - zašto su tu? - Jurišić je spominjao neke ljude, Srbe iz podvučjačkih sela koji su se po govoru razlikovali od partizana, uglavnom Srbijanaca, i koje su oni vodili od kuće do kuće, i bukvalno, prstom pokazivali koga treba hapsiti!

Ilija Jurišić se u vrijeme hapšenja, nalazio u N.Selu, gdje se bio sklonio kod rodbine.
Jozo Nike Kovačevića i Ilija Miljak Čukur su odbacili uniforme i sklonili su se sa onom spominjanom grupom u selo, tražeći bilo kakvu zaštitu, ne želeći napustiti selo.

Prema riječima člana štaba 23. divizije o njima odlučuju obavještajni i informativni ''oficiri'' 23. divizije JA.

Očigledno, a što će se pokazati kasnije, njima kao i drugim uhapšenima, često i zarobljenim pripadnicima ustaško-domobranskih postrojbi, nije sudio sud i civilna vlast, već vojska, upravo onako, kako je rekao onaj ''oficir'' iz Štaba 23. divizije, pred kućom Ante Ravlića u Polju.
A nije rijedak slučaj bio, da su nekima ''sudili'' i sami seljaci, odnosno narod, koji su, uhapšenici, ''zlostavljali i pljačkali u posljednje četiri godine''.

Analizirajući to vrijeme, pretočeno u pisanu povijesnu građu (Novoselska kronika, Spomenica),
te imajući na umu usmena predanja iz toga vremena, (iz sjećanja administratora ovog bloga), koja svakako nisu meritoran podatak za konačne prave prosudbe toga vremena i tadašnjih zbivanja i raznih događanja, ipak se ne mogu oteti dojmu da je u to vrijeme bilo mnogo hapšenja i odvođenja ''pod čudnim okolnostima''!

Spomenut ću hapšenje i odvođenje Šime Jozije Kovačevića, Ivana Jukića, trgovca iz sela Grk, koji se sa ženom i dvoje djece sklonio u N.Selo, Andrije i Marka? Jozića iz Luščana, Ivice i Jakova Blaževića, Šime Žilića.

Tadašnji komandir seoske milicije Jozo Grgić, je stalno imao probleme sa ''vojnim patrolama'' koje su skoro svakodnevno krstarile selom, hapseći i odvodeći mještane, često i u nepoznatom pravcu. A sve se otprilike odvijalo ovako:
Iako u širem rejonu sela nije bilo vojske, jednog travanjskog jutra su mu došla četiri naoružana ''vojnika'' sa ''nalogom'' (Jozo nije siguran tko je ispostavio nalog) da kao štapska patrola privedu neke ljude iz Luščana.
Ne sumnjajući, Jozo im je čak dodjelio dvojicu milicionara koji su imali zadatak tu ''patrolu'' uputiti-odvesti do kuća budućih uhapšenika (djelomično sam ih već gore spomenuo).
Tada su odvedeni spomenuti Jozići, Jakov Blažević, a kao pride i Šimo Žilić, kojeg navodno nisu niti trebali privesti!
Po povratku milicinoara u stanicu, izvjestili su ga o svemu i prenijeli mu da su se, patrola i uhapšeni, Mitrovića-sokakom uputili u pravcu Koliba, a iz priče su zaključili da idu u selo Grk!

O sudbini dijela uhapšenih, niti tjedan dana od hapšenja, svjedočit će također uhapšenik Ilija Jurišić, koji je spletom sretnih okolnosti izbjegao i preživio strijeljanje na šljunčari - kraj Ukrine u Novom Selu.

O tom strijeljanju - ubijanju na šljunčari kraj Ukrine u Novom Selu, šapatom se pričalo već 24-25. travnja 1945. godine.
Naime, neposredno prije povlačenja partizana iz Novog Sela, u noći 22/23.04.1945. godine, na šljunčari, kraj Ukrine su vršene egzekucije. Bez suđenja!
Treba spomenuti, da su svi oni uhapšeni iz dvorišta Ante Ravlića iz Polja, zajedno sa štabom 23. divizije JA koja je u međuvremenu stigla u Novo Selo, smješteni u seosku školu.

26.04.1945. godine, ranjeni Ilija Jurišić, koji se iz hladne Ukrine uspio izvući i smjestiti kod sestre Janje Andrić u B.Brodu, autoru Novoselske kronike Đ.Biliću će ispričati pojedinosti strijeljanja na šljunčari.

Ilija je ranjen prilikom bjega iz kolone predviđene za strijeljanje. Posebno je istakao da niti u Polju kod Ante Ravlića, niti neposredno po dolasku u Novo Selo, i smještanja u školu 22.04.1945. godine, nisu bili niti vezani niti ispitivani.
Tek su pojačali straže prilikom polaska u Novo Selo.
Dok su njih desetak (nije naveo sva imena) čekali pod stražom na red za ispitivanje, u učionicu pred ''ispitivače'' koje su činili trojica ''oficira'' ulazili su pojedinačno.
Uhapšeni su ispitivani o ratnom putu, vrlo detaljno.
Sam Ilija se pozivao na istaknute brodske komuniste- Batu Javorskog i Ivicu Čička s kojima je za vrijeme rata surađivao, ali nije dobio nikakav odgovor!
Isljednici - ispitivači, čak niti jednom riječju nisu rekli da su oni istražni organ, možda sud, ništa! Nisu izrekli niti kakvu presudu! A svejedno su bili osuđeni...

Po Ilijinim riječima, po završetku ispitivanja, dobili su ručak i večeru, a zatim, neposredno pred ponoć, su ih prozvali, jednog po jednog.
Po izlasku na školski hodnik, ruke su im vezali žicom, a onda tako vezane postrojili po dvojicu.
Tek tada su, kaže on svi shvatili da su osuđeni na smrt. Lagano su se uskomešali, ali bez puno mogućnosti za ''bunu''. Uz njih su se nalazili dobro naoružani partizanski stražari sa puškama na gotovs! Nema tu nikakvih žalbi, protesta ili rogoborenja. Kazna, izvršitelji i osuđenici ''izađoše'' na školsko dvorište, a onda se zaputiše putem pored mjesne crkve ka željezničkoj stanici.
U njegovoj glavi se mješalo stotine kombinacija. Neuspješno je pogledao oko sebe, ali nikoga nije vidio. Htio je vidjeti reakciju ostalih supatnika!
Mislio je: ''možda nas samo premještaju u B.Brod, idemo u drugi zatvor, logor, ili ... ipak idemo na strijeljanje.''
Kombinacija se naglo promijenila u negativne i crne misli, čim je kolona, prelazeći prugu kod Ukrine, okrenula uzvodno, put Dervente. Jasno je bilo da ih vode na stratište.
Ilija je u to bio siguran i hodajući, odlučio je pokušati pobjeći, jer, mislio je, ''svejedno je ubili me uz iskopanu rupu ili bježeći ka hladnoj Ukrini. Epilog će biti isti!''
Zaista, nije se imalo što izgubiti.
Noć je bila mračna, prohladna, bez zvijezda, i dok je hodao u koloni, stalno je trljao rukom o ruku, pokušavajući se osloboditi žice s kojom je bio vezan.
Zglobovi na rukama su krvarili i strašno ga boljeli, ali odahnuo je kada je žica napokon pukla.
Ništa nije osjećao. Samo je mislio kako dočekati da se Ukrina ''primakne'' cesti, te da šmugne niz obalu u vrbak, pa šta bude.
Nakon nekih sto-dvjesto metara hodanja cestom, brzo je iskočio iz kolone te niz cestu skočio u vrbak. Onako znojan, uskočio je u vodu. Zapucali su za njim, a po Ilijinom mišljenju, ostali su se skamenili, nije se čuo niti uzdah njih, vezanih i onako ''upakiranih'' u žicu.
Naoružana pratnja je pucajući, na sreću pogodila samo jednom, i to Ilijino rame, još dok je bio u hladnoj Ukrini.
Nakon kraće vike i galame, misleći da su ga ubili, otišli su dalje, do stratišta na šljunčari.
Tamo su svi ostali pogubljeni.
On se posrćući i krvareći dovukao do sestrine kuće - Janje Rubil, koja je pozvala liječnika Jovana Radovića koji je također izbjegao iz B.Broda i nalazio se u N.Selu, a poznavao ga je od prije. Da, i imao je povjerenja u njega!
Zbog savjeta liječnika Radovića, Ilija se odmah prebacio u B.Brod, gdje je ovo i ispričao Đuri Biliću.

Za ostale uhapšene Ilija Jurišić je rekao, da ako je suditi po plotunima koje čuo tu noć dok je još bio u vodi pod obalom, svi su pobijeni na šljunčari.

Da je ova Ilijina priča istinita u potpunosti, ne mogu tvrditi, ali je njegova pretpostavka o pogubljenjima na Ukrini točna.
Naime, svojim ušima sam slušao svoga djeda Jozu Kovačevića (umro je 1974) a koji je bio rođeni ujak, tu strijeljanom Iliji Miljku Čukuru, kako priča gdje su našli i iskopali tijelo njegovog nećaka i dovezli ga kući. Zapamtio sam, da je rekao da su ga prevezli volovskom zapregom sa šljunčare do Petra Čukura, i još je rekao da je tu bilo dosta tijela, te da je jama bila loše zasuta zemljom, tako da su se neka tijela skoro nalazila na površini zemlje.

Treba spomenuti da je na tom mjestu uz Ukrinu, uz već spomenute, strijeljan i Đuro Stipe Đakovića, Andrija Ante Miljka, trojica ljudi prezimenom Princip iz sela Modrana, Ačkar sa Plehana, Matkovići (nisam siguran u imena).

U kontekstu sličnih stradanja Novoseljana (ne samo na šljunčari), mogu se spomenuti mnoga imena. Ne pretendiram da ja osobno znam sva. A i kako bi to bilo realno! Ipak je to neko, davno prošlo vrijeme kada se mi mnogi nismo bili niti rodili.
Ali temeljem onoga što je već istraženo i zapisano, i ovi podaci dovoljno govore o stradanjima Novoseljana tih mjeseci, pa i kasnije o čemu će još biti riječi.
Dokaz je to, sve opakosti rata, bez obzira u kojem se vremenu on vodio ili pak odvijao, a isto tako i dokaz surove i nemilosrdne borbe za uspostavu nove vlasti i novog poredka.

I kao što rekoh, mnoga se još imena ovdje mogu spomenuti. Mnogi su uhapšeni i odvedeni a da se nikada nisu vratili. Spomenut ću još Jakova Ožušku, domobranskog časnika u Tehničkoj satniji (bili su u našoj školi) - vodi se: nepoznato mjesto stradavanja, kao i slučaj OZNINA hapšenja željezničara Ante Aračića i Ilije Đakovića-Svićka, odvedeni su jer su navodno 1941. godine ubili nekog muslimana! Nikada se nisu vratili niti se išta znalo o njima.
Osim njih OZNA je u B.Brod odvela Marka Kulaša i Ivana Čuturića-Iku, zbog navodnih optužbi da su 1941. godine tjerali srpske civile u logor.
Niti za njih se kasnije nije mnogo saznalo.

(Nastavak slijedi...)

NOVO SELO - nastanak i razvoj (17)

2008-07-22T05:15:00.000-07:00

I ne samo da narodu nije bilo jasno, šta ih zadesi, tko ih to još više osiromaši? Ništa im nije bilo jasno!
Pa nije li do sada bila napokon njihova država? Čija će biti nova? Kuda im to njihovi sinovi odoše?
Nije normalno da rat završi, a onda, oni što bijahu na ratištima, naoružani, umjesto da se razoružavaju i vraćaju kućama, kreću u nepoznatom pravcu!
Eto, ta pitanja kod jadnog i napaćenog naroda nemaju odgovora.

Samo se nijemo sliježe ramenima! Ništa im više nije normalno!
Na žalost, tako je često bivalo sa poraženima!

Porazi im jednostavno uskrate svako pravo, pa i pravo da kažu kako je to zapravo njima bilo! Barem svoje viđenje!
Uvijek netko drugi, obavezno pobjednici, što je i razumljivo, imaju ''čast i zadaću'' da pokoljenjima ispričaju i ispišu taj dio povijesti.
Ovi pak, naši mladići, poraženi, na odlasku samo rekoše: '' idemo put Zagreba, a onda vjerojatno dalje, na zapad!''... Ma koji zapad i kuda?

Kao što sam već spomenuo, tih dana u selu su prisutne partizanske jedinice, one iz 7. i 9. brigade 23. divizije, i tu će se zadržati narednih par dana. Preciznije, do zauzimanja Bosanskog Broda, i usput, do formiranja Mjesnog narodnooslobodilačkog odbora i dobrovoljačke seoske milicije.
U selo su stigli i Novoseljanski antifašisti - partizani, braća Marko i Đuro Bilić, i nekako su sve oči bile uprte u prisutne predstavnike Štaba 23. divizije i njenih brigada. Svi su se pitali za sudbinu onih koji su se sklonili u selo, i nisu otišli sa ostalima u ''povlačenje''!
Jasno i glasno je rečeno da nitko nevin neće stradati!
O tome su govorili ne samo spomenuti Bilići, već i predstavnici prisutnih partizanskih jedinica.
Ipak, narod kao narod. Sumnjičavo slušaju, i sa već poslovičnom nevjericom osvrću se okolo, kao da pogledom traže dodatne garancije za ono što su čuli.
No, svi znatiželjni, koji su se skupili oko kuće Jakova Bilića imali su iste strepnje, okupirani svojim osobnim strahovima i sumnjama. Jer, rijetko koja kuća u selu nije imala nekoga tko se nije ''zaputio'' put zapada u povlačenje. Stvaralo je to veliku bojazan i neizvjesnost kod prisutnih!
Što zbog njih samih, što zbog onih koji odoše!

Ustvari, oni su po diktatu straha i neinformiranosti i pozivom vojne i državne vlasti, odlučili krenuti u pravcu navodnih saveznika, računajući na mirnu predaju savezničkim snagama koje su već bile u Austriji... Mislili su: bolje se predati njima nego partizanima, koji su tih dana navirali sa svih strana, i preuzimali mjesto za mjestom... A bili su, i smrtni protivnici!

A u samom selu, tih travanjskih dana, zaista se svašta izdogađalo, i za vrlo kratko vrijeme mještani su mnogo toga proživjeli i doživjeli.
Počev od povlačenja njemačko-ustaških-domobranskih snaga, s kojima su, skoro zajedno prolazili i crnogorski četnici, koji su se također kretali put zapada, (o čemu je župnik Majetić, također ranije pisao), pa do dolaska štaba 23. divizije iz pravca Lužana, njihovog smještanja u prostorima mjesne škole i u okolnim obiteljskim gospodarskim zgradama, te već započetim hapšenjima onih koji su se sklonili u selo, o čemu je također već pisano.

Mještani su svojim očima vidjeli, da su privedeni - uhapšeni, smješteni u mjesnu školu, i nekako su vjerovali da će biti pušteni ili pak predani civilnim vlastima.
Kasnije se saznalo da su mnogi hapšeni po nekakvim tajnim i izbirljivim popisima, najvjerovatnije sačinjenih od strane obavještajaca 7. i 9. brigade 23. divizije formiranih na ''terenu'' i posebno prilagođenih našoj Novoseljanskoj stvarnosti. A naša stvarnost je bila, skoro 95 % uniformiranih se borilo na suprotnoj, rekli su, pogrešnoj strani.
Naravno, nije isključeno da je bilo i ''sumnjivih'' hapšenja, odnosno onih iz osvete prema boji uniforme koju su do prije par dana neki Novoseljani nosili! Sumnje u narodu će ostati vječno, ali dokaze za te sumnje ćemo također tražiti vječno! I nisam siguran da ćemo ih naći u onakvoj formi kako bi to neki željeli. A bez pravih dokaza nema niti optuživanja. Barem ih nebi trebalo biti!

Što se dakle tiče čudnih i neobjašnjivih hapšenja, mora se priznati, nije se baš gledalo po onoj nedavno izgovorenoj: ''...nitko nevin neće stradati''.
Bilo je dovoljno ''znati'' da je netko bio u ustašama ili ne daj Bože u SS divizijama njemačke vojske, i mogao je biti priveden. Domobrani su imali nešto blaži tretman. Uostalom kao i tijekom rata i prilikom zarobljavanja od strane partizana.
U kontekstu hapšenja, treba reći da su navedene prisutne brigade, prokrstarile obroncima Vučjaka i da su im se tada priključile, naravno ''dobrovoljno'', razbijene skupine četnika, vojvode Branka Kovačevića.
Iz njihovih redova su obavještajci JA kasnije regrutirali svoje vodiče i informatore, za ''potrebe'' hrvatskih i muslimanskih sela.
Naravno da su oni (vodiči) koji su u drugim uniformama ranije upadali i pljačkali po hrvatskim selima, čak po imenice poznavali svakog ustašu ili pripadnika njemačkih trupa u selima u kojima se kasnije hapsilo. Isto vrijedi i za Novo Selo.
Dokazi o ovim vodičima se nalaze u nizu dokumenata 2. armije JA - gdje je vidljivo da su u svim pokretima trupa:
''... kao putovođe upotrebljeni aktivisti NOB-e, ali i vrlo često i dojučerašnji četnici.''
Oni su često puta bili ne samo vodiči, koji su umjesto kokardi nosili petokrake zvijezde, već i putokaz do nekih ljudi kojima su se htjeli, s razlogom ili ne, osvetiti.
O ovoj temi, više se može saznati, čitajući: ''Deseta srpska brigada'' od autora Ivan Džina Gligorijević, iz 1971. godine.

U selu se znalo i tiho pričalo, kako se neki ostaci ustaških grupa još bore pod vodstvom Ivice Pejića, u rejonu Bosanski Brod-Dubočac-Koraće, a nešto zapadnije, kod sela Trstenaca, još su se borili četnici Petra Nedića.

Za Novoseljane je ova grupa četnika važna, jer je, od jedne takve grupe, u okolici Prnjavora, u selu Ilova kod Tromeđe, ubijen Jozo Vidović, prilikom povratka u Novo Selo. Nakon što su mu partizani za svoje potrebe zaplijenili konje i kola i u čijoj je pratnji bio, te po završetku ''posla'', vraćajući se kasno kući, naišao je na postavljenu četničku zasjedu i smrtno je stradao.

Kao i svako ''novo'' vrijeme, i ovo dolazeće, u selo i cijeli kraj, donosi uz partizansku vojsku i neke nove, do tada nepoznate, (kasnije, neke i po zlu dobro upamćene), nazive i skraćenice.
Prije svih, u to vrijeme spominje se OZNA - odjeljenje zaštite naroda, preteča kasnije UDBE, ozloglašene i privatizirane Rankovićeve osobne institucije. Zatim MNOO - mjesni narodnooslobodilački odbor, organ izvršne vlasti na lokalnom nivou i td. Treba spomenuti, da je u narodu dugo ostao izraz i termin ''odbor'', pa čak i u vrijeme postojanja mjesnih zajednica!
O nekim od ovih pojmova, njenom značenju, aktivnostima i ustroju, biti će riječi u nekim sljedećim nastavcima.

Biranje zajedničke, mjesne civilne vlasti Novog Sela i Zborišta

- MNOO i civilna seoska milicija;

Niti tri, četiri dana po dolasku Štaba 23. divizije u Novo Selo (došli su 19.04.1945. godine i bili su smješteni u prostorijama seoske škole i kod Mijata Đakovića), zbog evidentnog kaosa i stalne prijetnje po sigurnost sela i mještana, na prijedlog Štaba divizije, pristupilo se formiranju Mjesnog narodonooslobodilačkog odbora (MNOO).
Točnije, 22. travnja 1945. godine, kod kuće Petra Bekića (u zaseoku Parašlika),
održan je prvi Narodni zbor za Novo Selo i Zborište, iniciran od strane Štaba navedene divizije.
Nakon kraće političke govorancije okupljenima od strane jednog od političkih komesara Štaba divizije, prisutnima je bilo jasno da govornik dobro poznaje samo selo i njegovu povijest.
Spominjući željezničare i HSS, te 1920 godinu, Novoseljansku ''svijetlu točku'' u nastanku radničkog i komunističkog pokreta, pozvao je prisutne da između sebe, neposrednim biranjem, izaberu one čestite i poštene mještane u MNOO.
Kao što se to i prije, a i poslije često dešavalo, došlo je do sukoba i neslaganja oko budućih kandidata, što je dovelo do prekida Zbora, a novi skup je sazvan za isti dan, poslijepodne pred mjesnom crkvom.

Treba istaći, da su se s razlogom pobunili neki istomišljenici predvođeni Jozijom Kovačevićem, a najglasniji su uz njega bili Jakov i Jozo Stanić, Jakov Dujmić, Iko Miloš, Šimo Odobašić i nekolicina Đakovića, od kojih se isticao Jozo Stipanov i Jozo Jozin.
Oni, naime zahtjevaju vlast pravde i ravnopravnosti, a ne one koji su ih do jučer iskorištavali i izrabljivali, što podrazumjeva da u vlasti nemogu participirati oni imućni i bogatiji Novoseljani.

To popodne, pred crkvom se skupilo znatno više svijeta nego pred kućom Petra Bekića, u prijepodnevnim satima.
Prisutnima je ponovno govorio isti ''oficir'', hvaleći pri tom željezničare ističući:
''...narod najbolje znade tko ga izrabljuje, od svih vas ovisi da takvima ne date svoje povjerenje, birajte dobre ljude, radišne i poštene, pravdoljubive i istinoljubive''.
Ponovo je istakao kako nebi trebalo gledati gdje je tko bio za vrijeme rata: ''... netreba gledati gdje je čiji otac ili sin, ovdje se svi znadete i birajte najbolje među vama, a za svoju rodbinu nitko nemože biti odgovoran''.

Ipak, vrijeme će pokazati da je stvarnost i život bio znatno suroviji, znatno drugačiji od riječi koje su izgovorene Novoseljanima u raznim prilikama tih travanjskih dana.
Kazao je okupljenima da narod Novog Sela mora voditi i brigu o sigurnosti sela i njegovoj samoobrani, jer uokolo je dosta razbijenih neprijateljskih grupa koje svako malo upadaju u okolna sela, traže hranu, pljačkaju, hapse, svete se, a često i ubijaju!
Prisutnima je bukvalno poručio:
''... organizirajte seosku dobrovoljačku miliciju, sami čuvajte mir i pravite red, ako nemate oružja ostavit ćemo koliko treba, jer sada je dosta oduzetog naoružanja od neprijatelja...''

Ipak, ostalo je čudno, da toga dana, nitko od prisutnih vojnih predstavnika koji su narodu govorili na Zboru, i kod Bekića i kod crkve, niti jednom riječju nije spomenuo one uhapšene Novoseljane, koji su smješteni u improvizirani zatvor u seoskoj školi, ili su pak odvedeni u nepoznatom pravcu!
Po nekim svjedočenjima,''nategnuto'' je mišljenje da se Štab divizije nije miješao u rad obavještajaca OZNE i nekih drugih institucija! Naprosto, oni su to morali znati.
Ako ni zbog čega, a onda zbog činjenice da su to mogli i vidjeti, jer su i oni bili smješteni u neposrednoj blizini zatvorenih Novoseljana.

Analizirajući ove citirane izjave (strana 157. Novoselske kronike, Đ.Bilića), evidentno je da su oficiri Štaba 23. divizije govorili jedno, a hapšenja su u ''tišini'' provodili i OZNA sa svojim ''vodičima''ali i nepoznate partizanske patrole, koristeći opću smušenost, nepostojanje MNOO ili pak seoske milicije, koji bi koliko toliko mogli spriječiti razne emisare koji su krojili sudbinu mještana.
Sve je još uvjerljivije, ako se zna da je selo listom bilo za netom propali režim NDH, te da se jedan dio ''ratnika'' sklonio u selo, očekujući kakvu-takvu zaštitu!

Kako bilo da bilo, toga 22. travnja 1945. godine, u kasnim popodnevnim satima je izabrana prva narodna vlast, u ponovno, za Novoseljane, barem one koji će preživjeti ovu i sljedeću godinu, novoj državi!
Tko se još sjeća početka ovog serijala, i koja je već država po redu?
Jeli riječ o četvrtoj, petoj?

U Mjesni NOO Novog Sela i Zborišta, izabrani su:

1. Barišić Anto - Okolin, Hrvat, radnik, prije rata simpatizer HSS,
2. Bilić Stipo, Hrvat, poljoprivrednik, u ratu mobilizirani domobran, (otac simpatizer HSS, a
dva brata u partizanima),
3. Đaković Ivo, Hrvat, poljoprivrednik,
4. Leci Vendelin, Mađar, izučeni trgovac, poljoprivrednik i ribar, suradnik NOP-a,
5. Marinković Bogdan, Srbin, umirovljenik, dio obitelji u četnicima, a dio u partizanima,
6. Soldan Anto - zvan Pican, Hrvat iz Zborišta, do rata simpatizer HSS;
Prema raspoloživim zapisima u MNOO je izabrano ukupno osam članova, od kojih je za predsjednika izabran Stipo Bilić, a za tajnika Bogdan Marinković.
Ostaje nejasno tko je od sljedećih imena bio i stalnim članom MNOO:
Jozo Židić, je u početku zajedno sa Marinkovićem obavljao administrativne poslove, a
Ankica Rubil, (žena Joze Rubila koji se povukao prema zapadu) vodila je činovničke poslove,
a krajem ljeta 1945. godine u odboru je zaposlen Vinko Nike Kovačevića, (rođen 1925), kao službenik, i koji je, nakon logora, u selo došao iz Slovenije gdje je zarobljen kao pripadnik SS.
O svom tadašnjem putu, izjavio je: (strana 159. Novoselske kronike)

''...Mada malodoban (rođen sam 1925), mobiliziran sam i otpremljen u SS i u SS jedinicama sam bio do zarobljavanja. Kratko su me zadržali u zarobljeničkom logoru. Po dolasku kući saznajem da je moj stariji brat Jozo, 1942. godine mobiliziran u Francetićevu Legiju, u travnju, kada su jedinice JA došle u Novo Selo, uhapšen i s nekoliko Novoseljana strijeljan u šljunčari na Ukrini. ...Po dolasku sam tražio bilo kakav posao i javio sam se u MNOO Stipi Biliću. u Odboru nitko nije vodio evidenciju gdje je tko bio za vrijeme rata... U selu je bilo i bivših ustaša i SS-ovaca, i onih koji su se tu zatekli u vrijeme oslobađanja, i nas koji smo stizali iz zarobljeništva...
S predsjednikom Stipom Bilićem sam odlično surađivao...proučavali smo uputstva iz općine i kotara i predlagali sva rješenja...
Kasnije 1946. godine, umjesto Stipe, predsjednik MNOO je bio Drago Židić.''

Nervozni mještani, u stalnom strahu od novih ''odvođenja'', posebno nakon slučaja Ivana Jukića, trgovca iz sela Grk, koji se sklonio u Novo Selo sa ženom i djecom, (odveden od nepoznate partizanske patrole u nepoznatom pravcu), sve glasnije traže da se oformi i dobrovoljačka seoska milicija, kako je to onaj potpukovnik predložio kod formiranja MNOO.
Zadatak milicije je bio - čuvati red i mir i spriječiti slične ''intervencije'' u Novom Selu, Gornjim Močilima i Zborištu, što su i bile granice tadašnje Novoseljanske župe.
Na prijedlog više mještana 24.travnja 1945. godine, u Hrvatskom domu u Novom Selu, na sastanku MNOO izabran je komandir Mjesne dobrovoljačke milicije, u osobi Joze Grgića, Ilije iz Luščana, koji je iz rata izašao kao domobranski podoficir.

Onako kako su se ''Odbor'' i izabrani komandir Grgić dogovorili, sačinjen je popis pripadnika buduće dobrovoljačke milicije u koju su uključeni mještani, različite prošlosti: oni koji nisu bili niti u jednoj vojsci, zatim, i oni koji su bili u domobranima, pa i ustašama, naravno bez grijehova iz prošlosti, a zatekli su se u to vrijeme u selu. Čudno, ali po svjedočenjima i zapisima - istinito!

U dobrovoljačku seosku miliciju su izabrani:

1. Blažević Andrija, iz N.Sela, nije bio u vojsci,
2. Bilić Joze Jozo, iz N.Sela, ustaša,
3. Bilić Peje Mirko, iz N.Sela, nije bio u vojsci,
4. Čabraja Jakov, zvani Hodža, iz N.Sela nije bio u vojsci,
5. Čačić Ivan, (napustio ustaše i sklonio se kod Mare Delije),
6. Dujmić Nikole Ivo, iz N.Sela (Ukrinjari), nije bio u vojsci,
7. Đaković Ilija, Šćikov, iz N.Sela, ustaška pripremna bojna,
8. Đaković Peje Jozo, iz N.Sela, ustaša,
9. Đaković Luka-Klarin, iz N.Sela, nije bio u vojsci,
10.Đaković Marko-Šaula, iz N.Sela, domobran,
11.Đaković Mijata Mišo, iz N.Sela, domobran,
12.Đaković Rade, iz N.sela, nije bio u vojsci,
13.Ivušić Marko, Lužani, ustaša,
14.Katinić Jozo, Kričanovo, domobran,
15.Kljajić Blažana Vinko, iz N.Sela, domobran,
16.Kurdija Nike Anto, iz N.Sela (Luščani), ustaša,
17.Matković Ante Jozo, iz N.ela, domobran,
18.Mijić Ivana Anto, iz N.Sela, domobran,
19.Mijić Ivana Ilija, iz N.Sela, domobran,
20.Miljak Markana Jozo, Bakrač, iz N.Sela, domobran,
21.Miljak Peje Marko, iz N.Sela, nije bio u vojsci - željezničar i u ratu,
22.Parić Mate Viktor, iz N.Sela, domobran,
23.Soldan Mande Franjo, iz Kričanova, nije bio u vojsci,
24.Stanić Jakova Jozo, iz N.Sela, nije bio u vojsci - željezničar i u ratu,
25.Stanić Jakova Pero, iz N.Sela, ustaša.

(prema podacima objavljenim u Novoselskoj kronici, strana 162, 163)

Svi predloženi su prihvaćeni na sastanku MNOO, i svi su se odazvali na novu dužnost.
Bio je ovo i pokušaj i MNOO, ali i pripadnika ove milicije, da kako-tako pronađu osobnu sigurnost i izbjegnu ona nejasna hapšenja.
Ostalo je zapisano, oko podneva 24.04.1945. godine, pripadnici novoformiranog seoskog odreda milicije, postrojeni su pred Hrvatskim domom, odakle su krenuli u pravcu škole gdje su preuzeli naoružanje koje im je u školi ostavio štab 23. divizije prilikom formiranja MNOO.
Bio je tu 1 puškomitraljez, 35 pušaka i solidna zaliha streljiva.

Iako naoružani, pripadnici seoske milicije nisu imali posebne uniforme, niti bilo kakve milicijske oznake!

Svakako treba spomenuti da je u selu u to vrijeme, kao i uvijek kada je riječ o Novom Selu, bilo dosta naoružanja.
Naravno, skrivenog!
Jer svi oni koji su se prilikom ''povlačenja'' sklonili u selo, sklonili su se sa naoružanjem. Uniforme su bačene, uništene, a oružje je dobro skriveno. Postavlja se pitanje - Šta će im, zar im nije dosta oružja i ratovanja?
Gledajući na to vrijeme danas, sa svojih pedesetak godina, i dosta dobrim pamćenjem, i sam mislim: nije to slučajno! Ta neraskidiva veza naših ljudi i oružja.
Ništa čudno, ako se ima na umu naše uskočko-graničarsko podrijetlo, uvijek naslonjeni na nekakvo oružje, od pamtivijeka!
Tako su nam živjeli preci, tako se živjelo i tih 40-tih godina prošlog stoljeća, pa i mnogo kasnije.
U Novoseljanskim venama je od uvijek tekla uskočko-graničarska krv.
Stvar je to genetike, a ne ''naučene'' osobnosti, ako se to uopće može naučiti.
Pomalo, čudno je vrela, ta naš krv, lako ''zapaljiva'', kao najbolji benzin.
A ta krv je i vrlo ''pokretna''! Često jurne i udari u lice i u mozak, ostavljajući ono lijepo ali nekontrolirano crvenilo u obrazima.
Koliko se samo na tom prostoru desilo bespotrebnih tuča, pogibija, burnih reakcija!
I nisu takvi samo naši Novoseljani. Isti su i Koraćani, a o Luščanima da se i ne govori. Prkosni i nepospustljivi, skoro bez praga tolerancije!
E, njima je oružje oduvijek bilo drago! I teško su se od njega rastajali.
Zato, još više čudi ponašanje vojske onog 22.04.1945. kod kuće Petra Bekića i pred crkvom istog popodneva. Nisu niti tražili da se preda oružje, a sigurno su znali da ga ima dosta, skoro u svakoj kući.
Još su i ostavili ovo naoružanje za miliciju!...

Rat je još trajao.
Istina, sve dalje od Novog Sela, ali, u njemu su još uvijek učestvovali i mnogi Novoseljani.
Kako sam već ranije spomenuo, to je ludo vrijeme, mržnje i surovosti.
Svako je svakome neprijatelj. Bar se tako činilo!
Nikada valjda istinitija ona latinska poslovica: Homo, homini vulpus! (čovjek, čovjeku vuk)
(Nastavak slijedi...)